Samo mijena stalna jest, rekao je Petar Preradović prije 125 godina. Bože, zar je to podnaslov kojim pokušavam privući publiku?!
Bilo kuda, blog svuda
Da, stvarno sam maloprije citirala Petra Preradovića. Kojeg citiram puno češće nego je to normalno i redovno zaboravim da se radi o njemu. Pa tako svaki put kad se pravim pametna, upišem citat u Google, a on kaže – P.P.
Što i nije tako loše, ipak smo mi kolege iz dijaspore. Mislim, nismo baš kolege s obzirom na to da je on mrtav par desetaka (stotina?) godina, a ja evo još nisam. Ali dijaspora ‘vamo, dijaspora tamo, sve ti to dođe na isto.
Iako nikad nisam namjeravala pisati o dijaspori. Ozbiljno. Potkrala mi se omaška i tok misli je naprosto otišao u svom smjeru. Nisam sigurna uopće koliko smo povezani, on i ja, ponekad.
Pod on i ja mislim “mozak i ja”, ne Petar Preradović.
Zašto sam takva kakva jesam?!
Sjećam se epizode kultne serije I to mi je neki život. Gledana na HRT-u, u ono doba kada si morao ne zaboraviti termin serije i nacrtat se ispred tv-a. I molit boga da mama nije odlučila gledati nešto drugo.
Ali uglavnom nije, nitko ne odbija My so called life.
U jednoj epizodi te serije, koja mi je bila neobjašnjivo privlačna iako ju tada nisam u potpunosti kužila, Jared Leto zvani Jordan nadvije se na Claire Danes i pita ju, onako mazno, ali razočaravajuće – zašto je takva kakva je.
I ona se pogubi.
Dok on odlazi u suton (ili na kraj školskog hodnika, nijanse su nebitne) ona se dere za njim da joj objasni kakva je to ona?!
I to mi je neki život
I to bi, ukratko, bilo dovoljno da znate o meni.
Da me upoznate onako duboko kao osobu, da saznate sve moje skrivene kutke, mračne tajne i neobjašnjive porive. Ta scena iz serije. I Petar Preradović, izgleda.
Cijeli moj život beskrajan je niz razmišljanja, analiziranja, promatranja, sažimanja i oduzimanja. Ja sam uvijek u vlastitoj glavi. Nesposobna za biti išta više od toga što jesam iznutra.
A ljudi se zbune kada se pokušam tako predstaviti.
Ljudi žele činjenice.
LinkedIn koji život znači
Ljudi žele životopis. Žele znati imaš li muža, kolika su ti djeca, što si u horoskopu i koji konfekcijski broj nosiš. Ljude zanima radiš li, gdje i koliko, kolika ti je plaća i jesi li zadovoljna. Ako jesi, lažeš, ako nisi, zašto ne mijenjaš posao.
Ljude zanima gdje se farbaš, što jedeš, treniraš li što. Koliko jezika pričaš i znaš li STVARNO raditi u Excelu ili to samo navodiš u životopisu.
Ljude zanima jesi kupio kuću, zašto ne barem stan, gdje ćeš na godišnji i kako to da se ne zabavljaš tamo gdje se zabavljaju svi.
Nikog ne zanima praznina izmedju riječi
A ja mogu ponuditi samo to. Refleksiju. Autoanalizu. Vlastito viđenje svijeta. Igre riječima i kritike književnih djela. Mogu pričati satima o filmu, o bojama, o emocijama i o politici. Petru Preradoviću, očito. Mogu vam ispričati koliko čovjek živi nakon što mu odrube glavu, koja mi je žena Henrika VIII. najdraža i da mnogi ne znaju da je Crna Gora bila u ratu s Japanom 108 godina.
Mogu reći i da pišem refleksno. Od kada znam za sebe, to je čista potreba.
Ponekad se stiša, ali uglavnom je tu. Ako ju ignoriram predugo, osjećam kao da će mi mozak eksplodirati. Jer u mojoj glavi, ono što ja jesam je samo to unutra. A to unutra mogu razumjeti samo ako ga izbacim van.
Na papir.
Spremite se, polijećemo!
(Više kao “neće ona niđe”, ali dobro sad.)
Pa me evo opet na još jednom kanalu, na kojem pišem. Sjećam se još davnih blog stranica, bože, kako se to zvalo? Pa su od osnovnih prelazili na konkretnije šablone. Pa smo otvarali svatko svoj mali web-page, uređivali ga i dijelili bezbroj puta.
Moj blog, koji uporno ne mogu zvati web-stranicom, i dalje živi na aparatima. Nemam ga srca ugasiti.
Ali vidim da uz sve vizualne medije, sva plesanja pred kamerama i presvlačenja uz grimase, nebrojene tutoriale o mršavljenju, fitnesu i ljepoti, dio nas uvijek pronađe način da se vrati osnovama i – piše.
Kad ne piše, da čita što je pisao netko drugi.
Pa me evo zato ovdje, u nadi da će se ponovno pojaviti oni koji su tu prvenstveno zbog pisanja.
Da mi kažu da sam super, da si zamislim da ću napisati knjigu, i da nikad ne krenem.
Ali pisati hoću. Jer moram.
*tekst je objavljen na Substack platformi, možete me pratiti i tamo, pogotovo ako želite biti obaviješteni o svakom tekstu koji izadje. Link je ovdje.
