• #misusovo
  • Kategorije
    • #gastarbajterica
    • #supermama
    • #superžena
    • #sasvimosobno
    • #pomalo
  • Podcast
  • Maja & Morana /YT
  • O meni
  • Press
  • Kontakt

#misusovo

Press

Supermame kolumna
APortal kolumna
Index Mame kolumna
Otvoreno progovarajući o tome što znači biti tetovirana mama Maja Marić pobjeđuje društvene stereotipe
Jolie.hr
Mama & Beba
hadoka blog
Instagram Supermame
Ena Photo Art

maja marić: blog mi nije dovoljan, želim i mogu više
Supermame.hr
Ingrid Divkovic
SbTv Tema dana
Storybook Kids
X-ica studentski portal
Share

O meni

O meni

Crtice iz svakodnevice tetovirane žene, majke, ali nipošto kraljice.

Diplomirana profa, novinarka i Balkanka u dijaspori. Youtube amaterka, glasna kritičarka bez pokrića i osrednja instagramuša.

Instagram

Ljetni planovi i školski praznici… Ne znam da Ljetni planovi i školski praznici… Ne znam da li nas je poremetila korona ili staž u dijaspori, jesmo li se umorili od selidbe i vikenda isplaniranih do najsitnijih detalja. Ali kada je počelo ferije, a ja dobila potvrdu našeg puta u Copenhagen za par dana - jedino u što sam gledala su mala plava slova kojima je pisalo da još dva dana mogu otkazati. I morala sam si priznati da ovaj puta nema uzbudjenja. Nema iščekivanja. Nema odbrojavanja. Ne da mi se voziti 9+ sati u jednom smjeru, nisam nikad stigla istražiti gdje idemo i što želimo vidjeti, airbnb je bio tek 4. opcija i nikad mi nije sjeo i naprosto mi se ne ide. Kad sam prelomila i rekla to na glas, Oliver se složio sa mnom. I nije bilo nazad. Copenhagen je zaslužio više od toga. Putovanje je otkazano. I dok sam osjećala apsolutno olakšanje kada sam stisnula ‘cancel’, ubrzo je uslijedila panika jer će djeca visjeti sa plafona ako nemamo plan za 2 tjedna. A ja sam upravo otkazala out na koji smo trebali krenuti za par dana, u državi u kojoj se smještaj rezervira 6 plus mjeseci ranije! 😱😱 Ali sam se skulirala. I napravila listu prioriteta. Zaključila da nitko neće umrijeti ako je dio praznika kod kuće. Da i ovdje ima sadržaja preko glave. A putovanja ne moranu biti ni daleka ni nepoznata - nama ionako treba manje istraživanja, a više druženja. Pa je tako novi raspored napravljen, gdje će biti puno divnih susreta sa minimalnim vremenom na cestama. I sada se zapravo radujem praznicima! (Iako i dalje živim u strahu da će nam otkazati avion za Hrvatsku, ali to ćemo se bojati više kad se datum približi.) Uostalom, želimo malo chillati u stanu - zar je to tako pogrešno?! p.s. - tko su ova velika djeca?! 😱💔🤩
Upravo sam shvatila da sam zadnju sliku na kojoj s Upravo sam shvatila da sam zadnju sliku na kojoj sam sama stavila - za vrijeme vlogmasa. Znaci, prije 6 mjeseci! 😱 Ali evo, kava s Majom je vani, a haljina koje me na prvu razočarala me na drugu baš oduševila pa nek bude ovdje čisto da zapamtimo da nekad treba dati stvarima i ljudima drugu priliku… Isuse, koji chick-lit-self-care pro*er, ajme majko, malo mi neugodno. Mogu onda reći i da ako se dovoljno potrudiš, pronaći ćeš ono što ti paše, kao što sam ja našla Birkenstock pap’če? 😂😂😂 Eto, malo instagram mudrosti, a ja sad odoh pit kavu i smislit šta ću za ručak, pametnije mi je. 😎🫣
Kraj drugog razreda! 🎉 Znam da ću trepnut i im Kraj drugog razreda! 🎉 Znam da ću trepnut i imat će 16 i ja ne znam kako se nositi s tim. Ali danas neću o tome ni razmišljati. Danas ćemo chillati, otići u kino, pojesti sladoled i slaviti početak ferija. (A tako bismo trebali i inače - vrijeme prolazi i ovako i onako. Hajde onda da uživamo u njemu kad god možemo.) #schulferien #partyon #mybigkid #morana #jasamsupermama
Roditelji. (Točnije, jedna JAKO sretna mama.) Im Roditelji. (Točnije, jedna JAKO sretna mama.) Imali smo prvi date night u 5 godina (nismo sigurni, ali tu negdje). Krenuo je kaotično, a završio rano. Ja sam već drijemala na travi nakon koncerta i spavala u vlaku za kući! 😂 Ali koncert se desio. I bilo je rock n roll. 🤘
Izolacija. Ja pozitivna, a oni svi ne. Tri dana ka Izolacija. Ja pozitivna, a oni svi ne. Tri dana kasnije, pun stolić testova s dvije crtice. Sada, kada sam već zaboravila da su postojali lockdowni i kada smo se napokon oslobodili maske. Prva reakcija mi je bila šok (jer baš u tom periodu nisam išla nigdje osim kuća-trgovina-vrtić), a onda i bijes (jer sam se uopće testirala. Glupa pomisao, ali priznajem da mi je pala na pamet. Ali brzo sam se izravnala u glavi - bitno da simptomi nisu teški, a bolje sad, s dvorištem, nego bilo kad prije. I je, bilo je bolje! Riješili smo još par kutija, Oliver je spremio cijeli podrum, postavili smo još par karniš(n)i i udomaćili se totalno. Isto tako smo se svadjali 23 puta dnevno, proplakali propušteni izlet i priredbu, igrali se i čitali i smijali samo u pauzama od beskonačnig gledanja tv-a. Ozbiljno. Kao da je svaka aktivnost samo način da ih natjeram da uzmu pauzu od pola sata pa da onda i ja i oni imaju opravdanje zašto OPET smiju gledati tv. 🙈 A ja sam se opet podsjetila koliki sam zapravo introvert. (Nekad to zaboravim.) Uočim to kada nakon tri dana neprestane interakcije vidim da se povlačim u sebe. Sve me iritira. Sve mi je preglasno. Svi su mi preblizu. Bježim u kupatilo da budem sama i jedva čekam da navečer svi zaspu. I to je karakteristika zbog koje se uvijek osjećam kao us*ani roditelj. Kako mi može biti previše vlastite obitelji?! Ali to je istina - ako nema vježbanja, ako nema sat vremena čitanja, ako nema barem malo razdvajanja, osjećam kao da tonem, kao da se baterija ispraznila. Ali da ne odem u totalne crnjake - snalazim se. U dvorištu sam šutila i pila kavu dok su oni trčali i vrištali. Radila sam od kuće (jer iako je kaotično, mozak ipak neko vrijeme mora isključiti sve i koncentrirati se na posao). I ispričavala sam se i grlila nakon što prelijem čašu pa malo urličrm po kući. I evo nas, preživjeli smo! Nas troje smo sretno negativni, a Oliver dobiva dodatni binus dan sjedenja u pidžami za kompom. Samo će mu ovaj put biti lakše jer mi - odošmo! Nemam pojma gdje. Službeno se testirat (da ne bi bilo ft1p), a onda kud koji mili moji. Past će neki sladoled u robi koja nije za pokuć’, garant! 🎉
Ovaj put smo kampirali u Belgiji, a kiša je došl Ovaj put smo kampirali u Belgiji, a kiša je došla kao odlična anegdota za kasnije godine. Činjenica je da je kampiranje u ovim našim predjelima divno jer je sve zeleno i rijetko kada je prevruće. Ali na si ne zabrijavam da smo neki veliki kamperi - mi smo do sada bili samo u super uredjeni kampovima, sa čistim kupaonicama, kutovima za djecu, strujom i kućnim redom kojeg se svi drže. (Čista suprotnost onima iz studentskih vremena). Ali kampiranje, za mene koja sam odrasla u stanu, ima tih par boljki - šator je nemoguće održati čistim kad pada kiša, koliko god spremate je nered (jer je sve na podu i nema ormarica), a uz to, ja naprosto volim biti (i) u zatvorenom prostoru. Kampiranje mi dodje kao prekrasna doza uranjanja u prirodu, idealan trenutak za čitanje knjiga u miru, mini-odmor od života. Ali isto tako volim da smo i blizu nekom gradiću da imamo šta obilaziti jer ako nacionalni park nisu Plitvice, nakon 2 kilometra, meni je to sve isto. 🤷‍♀️ Zeleno dolje, zeleno lijevo, zeleno desno, a još ako odozgor pada… 😂 Šta da vam kažem? A možda je to samo ono balkansko u meni gdje, koliko god im se divim, nikad neću imati taj poriv da izadjem na kišu bez razloga, a kamoli da planinarim ili vozim bicikl po istoj. Pa nije me pamet ostavila! 😂 Uz to - uvijek se brinem da li je djeci hladno! Tako da - kampiranje, može uvijek. 3 dana. Ako je duže, dajte mi bar neku kamp kućicu da stavim stvari u pretinac, uključim mobitel u struju i ne brinem hoće li početi prokišnjavati. ⛺️🤘😎 (Btw, original caption je bio duži, bolji i smiješan. Ali instagram mi je ubio volju za životom kad ga je obrisao. Za vas koji volite - video je na yt) 💋
Nisam nikada znala što točno mislim o kampiranju Nisam nikada znala što točno mislim o kampiranju. U jednu ruku mi je djelovalo strašno zanimljivo i simpatično, a drugu ruku - spavanje na podu u prirodi gdje žive sve bube ikad… Ne hvala. Znala sam reći da sam više tip za neku kamp kućicu iako moje (siromašno) iskustvo punk/rock kampova po Hrvatskoj nije bilo baš dobro. Čitaj: padanje pijanih ljudi preko šatora, gruvanje glazbe do sitnih sati i wc-i zbog kojih zaključiš da možda ne moraš ipak ne wc. Uopće. Nikada. Ali i dalje me je ‘svrbilo’ to kampiranje. Znam da bi Oliver uživao, djeci bi to bila avantura života, a ja volim sebe baciti u vatru, čisto da vidim (pa da si psujem sve po spisku putem tamo i natrag). A ovdje je kampiranje popularno, kampova je more, ponuda je ogromna i jedan ulazak u Decathlon je dovoljan da pomislite da to sve možete. I da će biti simpatično. I bome - zaista je! Prve godine smo išli samo jednu noć i to s prijateljima koji su u tome pro. Za svaki slučaj. Imali smo samo šator i vreće i bilo je dovoljno. Madrac na napuhavanje daje totalno novu dimenziju ‘spavanju na podu’, a spavanje u Njemačkoj (ili Belgiji) u 6. mj nije isto što i spavanje u mini šatoru u Hrvatskoj na +35. Pa smo zato ove godine išli tri dana, podebljali smo opremu (sada imamo i stol i stolice i sudje) i nismo odustali niti kada je prognoza najavila oluju! I opet je bilo najbolje! Nikada zapravo nismo vani toliko vremena kao kada smo na kampiranju, ali isto tako moram reći da biramo kampove u koje idemo. Imamo internet. Imamo kutak za djecu da se igraju. Imamo gdje popiti kavu. Wc-i i tuševi su čisti i uredni, a priroda je divna. Zvuči kao da nema loših strana? Ali naravno da ima! (O tome u drugom postu)
Kampiranje: očekivanja vs. realnost ⛺️ Drugo Kampiranje: očekivanja vs. realnost ⛺️ Drugo kampiranje u životu, odmah hard core! 😂 Krenulo je s prognozom kiše, kasnije i mogućnošću oluje. Palili smo grijanje danima ujutro i razmišljali o otkazivanju. Onda su se zaredala dva divna (pre)vruća dana pa smo rekli: “Ma to je samo malo kiše, uostalom, znaš kakva je prognoza, možda nas sve i zaobidje!” I evo sada, dok sjedim u šatoru sa zimskom kapom na glavi, pokrivena dekicom i u jakni, mogu vam reći - nije nas zaobišlo. 😂😱 Kiša je glasno toliko da svi šutimo i čekamo da prodje. Jer ni pakirati se nije zgodno kad ovako pada. A toliko pada da se ne čujemo ni kad galamimo. Više o svemu sutra - ako dočekamo jutro da se dovezemo kući gdje izmedju nas i divljine ima ipak malo više od dva sloja materijala. 😂
Ne znam dogadja li se to i drugim imigrantima… A Ne znam dogadja li se to i drugim imigrantima… Ali meni je srce na mjestu od kada smo uselili jer nekako mi je stan uvijek bio utočište. Sigurna zona. I zato sam jako uplašena dok ne istražim teritorij. Sada, kada se kava pije na terasici dok se djeca igraju vani, a ručak gori na indukcijskoj ploči tamo gdje je crvena komoda, sve izgleda lakše. Osjećamo se kao da pripadamo. A to je taj vrtlog imigrantskog života. Neke dane se osjećam kao da ne postojim. Kao da sam tu samo u svom mikro kozmosu - na poslu, u stanu, kad sam s djecom. Ostatak vremena sam nevidljiva, lebdim u praznom prostoru. I takvi dani nekad sjednu ok. Nekad ti paše da odahneš na takav način. A nekad sjedaju na prsa kao težak malj. A onda su tu i drugi dani. Dani kada si uronjen cijelom svojom težinom. Kada projatelji dolaze na kavu, susjedi klimaju glavom, djeca se druže i trče u pozadini, bicikl je tvoje najdraže prometno sredstvo, bila si brža od blagajnice u Lidlu, napričala si se s mamom ispred vrtića toliko da si skoro zakasnila po dijete. To su dani koji nas, valjda, drže ovdje. I kao i sve u životu, i ovi svi dani se izmjenjuju ciklično. Nekad si na vrhu svijeta, nekad u ponoru. Ali meni ne najvažnije samo da zadržim ovo mjesto kao oazu negdje izmedju. Ovo mjesto gdje je crvena komoda i gdje ćemo, nadam se, biti sretni. Ne uvijek. Ali uglavnom.

#misusovo

misusovo; missovo – uzvik čuđenja, iznenađenja, skraćenica uzvika ‘U ime Isusovo…!’; često se koristi u negativnom kontekstu (zgražanje, neodobravanje) te kao zamjena za psovku u čestim slučajevima nevjerice i bespomoćnosti.
# – heš-teg, fraza koja prvenstveno predstavlja suvremenost

Maja & Morana – naš Youtube kanal

https://www.youtube.com/watch?v=AsdZcdwSDv8&t=910s

Popularni postovi

  • Zašto život u Njemačkoj nije za svakoga
  • Kako se pripremiti za porod u Njemačkoj?
  • Kako sam ostala trudna
  • Tamna strana majčinstva
  • Prokletstvo vrtića u Njemačkoj
  • Kako sakriti trudnoću?
  • Stvari zbog kojih sam plakala noćima
  • Dobiješ bebu, izgubiš ženu
  • Stvari koje se o braku – ne govore
  • Zmaj na putu – loše vijesti u trudnoći

Prati nas na Facebooku

Arhiva

Ljetni planovi i školski praznici… Ne znam da Ljetni planovi i školski praznici… Ne znam da li nas je poremetila korona ili staž u dijaspori, jesmo li se umorili od selidbe i vikenda isplaniranih do najsitnijih detalja. Ali kada je počelo ferije, a ja dobila potvrdu našeg puta u Copenhagen za par dana - jedino u što sam gledala su mala plava slova kojima je pisalo da još dva dana mogu otkazati. I morala sam si priznati da ovaj puta nema uzbudjenja. Nema iščekivanja. Nema odbrojavanja. Ne da mi se voziti 9+ sati u jednom smjeru, nisam nikad stigla istražiti gdje idemo i što želimo vidjeti, airbnb je bio tek 4. opcija i nikad mi nije sjeo i naprosto mi se ne ide. Kad sam prelomila i rekla to na glas, Oliver se složio sa mnom. I nije bilo nazad. Copenhagen je zaslužio više od toga. Putovanje je otkazano. I dok sam osjećala apsolutno olakšanje kada sam stisnula ‘cancel’, ubrzo je uslijedila panika jer će djeca visjeti sa plafona ako nemamo plan za 2 tjedna. A ja sam upravo otkazala out na koji smo trebali krenuti za par dana, u državi u kojoj se smještaj rezervira 6 plus mjeseci ranije! 😱😱 Ali sam se skulirala. I napravila listu prioriteta. Zaključila da nitko neće umrijeti ako je dio praznika kod kuće. Da i ovdje ima sadržaja preko glave. A putovanja ne moranu biti ni daleka ni nepoznata - nama ionako treba manje istraživanja, a više druženja. Pa je tako novi raspored napravljen, gdje će biti puno divnih susreta sa minimalnim vremenom na cestama. I sada se zapravo radujem praznicima! (Iako i dalje živim u strahu da će nam otkazati avion za Hrvatsku, ali to ćemo se bojati više kad se datum približi.) Uostalom, želimo malo chillati u stanu - zar je to tako pogrešno?! p.s. - tko su ova velika djeca?! 😱💔🤩
Upravo sam shvatila da sam zadnju sliku na kojoj s Upravo sam shvatila da sam zadnju sliku na kojoj sam sama stavila - za vrijeme vlogmasa. Znaci, prije 6 mjeseci! 😱 Ali evo, kava s Majom je vani, a haljina koje me na prvu razočarala me na drugu baš oduševila pa nek bude ovdje čisto da zapamtimo da nekad treba dati stvarima i ljudima drugu priliku… Isuse, koji chick-lit-self-care pro*er, ajme majko, malo mi neugodno. Mogu onda reći i da ako se dovoljno potrudiš, pronaći ćeš ono što ti paše, kao što sam ja našla Birkenstock pap’če? 😂😂😂 Eto, malo instagram mudrosti, a ja sad odoh pit kavu i smislit šta ću za ručak, pametnije mi je. 😎🫣
Kraj drugog razreda! 🎉 Znam da ću trepnut i im Kraj drugog razreda! 🎉 Znam da ću trepnut i imat će 16 i ja ne znam kako se nositi s tim. Ali danas neću o tome ni razmišljati. Danas ćemo chillati, otići u kino, pojesti sladoled i slaviti početak ferija. (A tako bismo trebali i inače - vrijeme prolazi i ovako i onako. Hajde onda da uživamo u njemu kad god možemo.) #schulferien #partyon #mybigkid #morana #jasamsupermama
Roditelji. (Točnije, jedna JAKO sretna mama.) Im Roditelji. (Točnije, jedna JAKO sretna mama.) Imali smo prvi date night u 5 godina (nismo sigurni, ali tu negdje). Krenuo je kaotično, a završio rano. Ja sam već drijemala na travi nakon koncerta i spavala u vlaku za kući! 😂 Ali koncert se desio. I bilo je rock n roll. 🤘
Izolacija. Ja pozitivna, a oni svi ne. Tri dana ka Izolacija. Ja pozitivna, a oni svi ne. Tri dana kasnije, pun stolić testova s dvije crtice. Sada, kada sam već zaboravila da su postojali lockdowni i kada smo se napokon oslobodili maske. Prva reakcija mi je bila šok (jer baš u tom periodu nisam išla nigdje osim kuća-trgovina-vrtić), a onda i bijes (jer sam se uopće testirala. Glupa pomisao, ali priznajem da mi je pala na pamet. Ali brzo sam se izravnala u glavi - bitno da simptomi nisu teški, a bolje sad, s dvorištem, nego bilo kad prije. I je, bilo je bolje! Riješili smo još par kutija, Oliver je spremio cijeli podrum, postavili smo još par karniš(n)i i udomaćili se totalno. Isto tako smo se svadjali 23 puta dnevno, proplakali propušteni izlet i priredbu, igrali se i čitali i smijali samo u pauzama od beskonačnig gledanja tv-a. Ozbiljno. Kao da je svaka aktivnost samo način da ih natjeram da uzmu pauzu od pola sata pa da onda i ja i oni imaju opravdanje zašto OPET smiju gledati tv. 🙈 A ja sam se opet podsjetila koliki sam zapravo introvert. (Nekad to zaboravim.) Uočim to kada nakon tri dana neprestane interakcije vidim da se povlačim u sebe. Sve me iritira. Sve mi je preglasno. Svi su mi preblizu. Bježim u kupatilo da budem sama i jedva čekam da navečer svi zaspu. I to je karakteristika zbog koje se uvijek osjećam kao us*ani roditelj. Kako mi može biti previše vlastite obitelji?! Ali to je istina - ako nema vježbanja, ako nema sat vremena čitanja, ako nema barem malo razdvajanja, osjećam kao da tonem, kao da se baterija ispraznila. Ali da ne odem u totalne crnjake - snalazim se. U dvorištu sam šutila i pila kavu dok su oni trčali i vrištali. Radila sam od kuće (jer iako je kaotično, mozak ipak neko vrijeme mora isključiti sve i koncentrirati se na posao). I ispričavala sam se i grlila nakon što prelijem čašu pa malo urličrm po kući. I evo nas, preživjeli smo! Nas troje smo sretno negativni, a Oliver dobiva dodatni binus dan sjedenja u pidžami za kompom. Samo će mu ovaj put biti lakše jer mi - odošmo! Nemam pojma gdje. Službeno se testirat (da ne bi bilo ft1p), a onda kud koji mili moji. Past će neki sladoled u robi koja nije za pokuć’, garant! 🎉
Ovaj put smo kampirali u Belgiji, a kiša je došl Ovaj put smo kampirali u Belgiji, a kiša je došla kao odlična anegdota za kasnije godine. Činjenica je da je kampiranje u ovim našim predjelima divno jer je sve zeleno i rijetko kada je prevruće. Ali na si ne zabrijavam da smo neki veliki kamperi - mi smo do sada bili samo u super uredjeni kampovima, sa čistim kupaonicama, kutovima za djecu, strujom i kućnim redom kojeg se svi drže. (Čista suprotnost onima iz studentskih vremena). Ali kampiranje, za mene koja sam odrasla u stanu, ima tih par boljki - šator je nemoguće održati čistim kad pada kiša, koliko god spremate je nered (jer je sve na podu i nema ormarica), a uz to, ja naprosto volim biti (i) u zatvorenom prostoru. Kampiranje mi dodje kao prekrasna doza uranjanja u prirodu, idealan trenutak za čitanje knjiga u miru, mini-odmor od života. Ali isto tako volim da smo i blizu nekom gradiću da imamo šta obilaziti jer ako nacionalni park nisu Plitvice, nakon 2 kilometra, meni je to sve isto. 🤷‍♀️ Zeleno dolje, zeleno lijevo, zeleno desno, a još ako odozgor pada… 😂 Šta da vam kažem? A možda je to samo ono balkansko u meni gdje, koliko god im se divim, nikad neću imati taj poriv da izadjem na kišu bez razloga, a kamoli da planinarim ili vozim bicikl po istoj. Pa nije me pamet ostavila! 😂 Uz to - uvijek se brinem da li je djeci hladno! Tako da - kampiranje, može uvijek. 3 dana. Ako je duže, dajte mi bar neku kamp kućicu da stavim stvari u pretinac, uključim mobitel u struju i ne brinem hoće li početi prokišnjavati. ⛺️🤘😎 (Btw, original caption je bio duži, bolji i smiješan. Ali instagram mi je ubio volju za životom kad ga je obrisao. Za vas koji volite - video je na yt) 💋
Nisam nikada znala što točno mislim o kampiranju Nisam nikada znala što točno mislim o kampiranju. U jednu ruku mi je djelovalo strašno zanimljivo i simpatično, a drugu ruku - spavanje na podu u prirodi gdje žive sve bube ikad… Ne hvala. Znala sam reći da sam više tip za neku kamp kućicu iako moje (siromašno) iskustvo punk/rock kampova po Hrvatskoj nije bilo baš dobro. Čitaj: padanje pijanih ljudi preko šatora, gruvanje glazbe do sitnih sati i wc-i zbog kojih zaključiš da možda ne moraš ipak ne wc. Uopće. Nikada. Ali i dalje me je ‘svrbilo’ to kampiranje. Znam da bi Oliver uživao, djeci bi to bila avantura života, a ja volim sebe baciti u vatru, čisto da vidim (pa da si psujem sve po spisku putem tamo i natrag). A ovdje je kampiranje popularno, kampova je more, ponuda je ogromna i jedan ulazak u Decathlon je dovoljan da pomislite da to sve možete. I da će biti simpatično. I bome - zaista je! Prve godine smo išli samo jednu noć i to s prijateljima koji su u tome pro. Za svaki slučaj. Imali smo samo šator i vreće i bilo je dovoljno. Madrac na napuhavanje daje totalno novu dimenziju ‘spavanju na podu’, a spavanje u Njemačkoj (ili Belgiji) u 6. mj nije isto što i spavanje u mini šatoru u Hrvatskoj na +35. Pa smo zato ove godine išli tri dana, podebljali smo opremu (sada imamo i stol i stolice i sudje) i nismo odustali niti kada je prognoza najavila oluju! I opet je bilo najbolje! Nikada zapravo nismo vani toliko vremena kao kada smo na kampiranju, ali isto tako moram reći da biramo kampove u koje idemo. Imamo internet. Imamo kutak za djecu da se igraju. Imamo gdje popiti kavu. Wc-i i tuševi su čisti i uredni, a priroda je divna. Zvuči kao da nema loših strana? Ali naravno da ima! (O tome u drugom postu)
Kampiranje: očekivanja vs. realnost ⛺️ Drugo Kampiranje: očekivanja vs. realnost ⛺️ Drugo kampiranje u životu, odmah hard core! 😂 Krenulo je s prognozom kiše, kasnije i mogućnošću oluje. Palili smo grijanje danima ujutro i razmišljali o otkazivanju. Onda su se zaredala dva divna (pre)vruća dana pa smo rekli: “Ma to je samo malo kiše, uostalom, znaš kakva je prognoza, možda nas sve i zaobidje!” I evo sada, dok sjedim u šatoru sa zimskom kapom na glavi, pokrivena dekicom i u jakni, mogu vam reći - nije nas zaobišlo. 😂😱 Kiša je glasno toliko da svi šutimo i čekamo da prodje. Jer ni pakirati se nije zgodno kad ovako pada. A toliko pada da se ne čujemo ni kad galamimo. Više o svemu sutra - ako dočekamo jutro da se dovezemo kući gdje izmedju nas i divljine ima ipak malo više od dva sloja materijala. 😂
Ne znam dogadja li se to i drugim imigrantima… A Ne znam dogadja li se to i drugim imigrantima… Ali meni je srce na mjestu od kada smo uselili jer nekako mi je stan uvijek bio utočište. Sigurna zona. I zato sam jako uplašena dok ne istražim teritorij. Sada, kada se kava pije na terasici dok se djeca igraju vani, a ručak gori na indukcijskoj ploči tamo gdje je crvena komoda, sve izgleda lakše. Osjećamo se kao da pripadamo. A to je taj vrtlog imigrantskog života. Neke dane se osjećam kao da ne postojim. Kao da sam tu samo u svom mikro kozmosu - na poslu, u stanu, kad sam s djecom. Ostatak vremena sam nevidljiva, lebdim u praznom prostoru. I takvi dani nekad sjednu ok. Nekad ti paše da odahneš na takav način. A nekad sjedaju na prsa kao težak malj. A onda su tu i drugi dani. Dani kada si uronjen cijelom svojom težinom. Kada projatelji dolaze na kavu, susjedi klimaju glavom, djeca se druže i trče u pozadini, bicikl je tvoje najdraže prometno sredstvo, bila si brža od blagajnice u Lidlu, napričala si se s mamom ispred vrtića toliko da si skoro zakasnila po dijete. To su dani koji nas, valjda, drže ovdje. I kao i sve u životu, i ovi svi dani se izmjenjuju ciklično. Nekad si na vrhu svijeta, nekad u ponoru. Ali meni ne najvažnije samo da zadržim ovo mjesto kao oazu negdje izmedju. Ovo mjesto gdje je crvena komoda i gdje ćemo, nadam se, biti sretni. Ne uvijek. Ali uglavnom.
Kako izgleda pauza u selidbi: Lijepa pozadina, div Kako izgleda pauza u selidbi: Lijepa pozadina, divno vrijeme, super hrana i - sva lica mrtva umorna! 😂 Ako ova selidba uskoro ne završi, prošvikat ću.
Oliver je mislio da ćemo mi to priredit u par dan Oliver je mislio da ćemo mi to priredit u par dana i onda u subotu dolaze prijatelji ‘i to se samo potpra u kombi i gotovi smo do 2’. Ja sam bila sumnjičava i paničarila danima prije, spremala od jutra do sutra i očekivala sam da nema šanse da budemo gotovi do nedjelje navečer. Ali od ponedjeljka će biti samo ‘sitni radovi’. Ukratko, danas je ponedjeljak. Ja imam upalu sinusa i ne vidim koliko me glava boli. Ne pomažu ni dupli brufeni koje pijem jer me boli sve što postoji od vuknjarenja, slaganja, čišćenja i ostalog. Okruženi smo kutijama, nemamo kabal za tv, internet ne znamo kad će doći, karniš(n)e stoje na podu, a ne iznad prozora, a ja ne znam da li da pišem manuskript za posao, slažem robu u ormare, sastavljam komodu ili googlam kako da skratim zavjese sama bez da ih uništim. Što se selidbe tiče, nadam se da će nam ovdje biti najljepše ikad jer ja NE SELIM VIŠE NIKAD! Nigdje. Ni pod razno. #ponedjeljak #dijaspora
Kad sam se rodila, imala je 16 godina. Toliko me v Kad sam se rodila, imala je 16 godina. Toliko me vukla sa sobom po svuda da njen (sadašnji) muž nije znao kako joj pristupiti pošto ‘očito ima dijete’. 😂 Moja Nana. Naša Suza. Osoba kojoj sam ‘grijala krevet’ da joj bude toplo kad se vrati iz noćne i zbog koje nisam htjela u podrum pod uzbunama jer ‘ne ide ni ona’. A ona je htjela samo popušit i leć spavat nakon smjene u bolnici. S njom sam naučila jesti kruh s majonezom i samo zbog nje sam sehtjela vratiti u Brod. Bila mi je nekad bliža i od mame. Bila je pouzdanija i bolje raspoložena. Bila je moja, čak i kad je dobila svoju djecu. I često pomislim kako ipak imam sreće jer mi je život dao Nanu - kad nam je uzeo roditelje, ipak nam je ostavio nekoga svog. A ona je sa sobom povela i sve svoje. I zato nikada nismo sami. Čak i kada smo daleko. Zapravo želim reći da sam jeko emotivna i umorna i da smo natovarili Naninog sina u avion da dodje nosit namještaj jer - čemu služi rodbina, zar ne?! 🤣

© 2017 - All Rights Reserved.