#gastarbajterica

Stvari zbog kojih sam plakala noćima

08/11/2017

Dijete mi zadnje dvije noći jeca u snu. Budimo ju i pokušavamo razgovarati s njom, ali ona tvrdi da joj nije ništa. Ne boli ju ništa, ne mora piškiti, ništa ju ne svrbi, nije ružno sanjala. I onda zaspi i opet jaca. Osim što mi je srce napuklo jer ne mogu podnijeti da je moje malo čudo žalosno, ozbiljno me počelo brinuti što to muči malu glavicu i to TOLIKO da ne može mirno spavati. Pogotovo kad uzmemo u obzir da je moja Morana najradosnije dijete koje sam ikada vidjela i vječno je vesela, zaigrana, uvijek za akciju, druženje, prilazi svima i svi reagiraju na nju. Nema igrališta gdje ona nije ušetala i odmah stekla prijatelja. Naizgled je sve bilo u redu – nije bolesna, voli ići u vrtić, ima prijatelje koje obožava, često se muvamo negdje i svaki vikend joj je pun novih doživljaja koje ona upija raširenih okica. Sve se čini da je na svom mjestu, a i točke spoticanja koje smo imali na početku, poput jezika i samoće, sada su savladane. Dijete priča i pjeva na tri jezika, a ima čak i najbolju prijateljicu s kojom se posjećuje i zbog koje ja sad moram ići kupiti jedno petnaest My Little Pony odjevnih predmeta ‘jer ima Selina pa mora i Morana!’.

I dok ležim budna pokraj nje, nakon što su jecaji napokon stali, osjetim kako mi se šulja mračna pomisao negdje iz podsvjesti. Ona već par dana, iz čista mira, zastane i tužno zacvili da joj fale bake, da joj fali Hrvatska. Iako svaki puta simpatično pita: “A kako se zove ovo gdje smo mi sad?”, orjentacije radi, svaki taj izljev bude uistinu prepun tuge. Četiri minute kasnije nastavi kao da se ništa nije dogodilo, ali ja se ostanem oporavljati još par sati. Jer kako se nositi s njihovim razočaranjima? Što se događa kada ti misliš da sve što radiš, radiš za njih – a oni su nesretni?!

Možda preuveličavam, tome sam sklona. Ali teško je donijeti objektivni sud kada je tvoje dijete u pitanju i kada, pogotovo, nemaš sve informacije. Jer, znate, svi se mi pripremimo ‘na početak’. On će biti težak i to znamo. Ali onda će krenuti vrtić, škola, aktivnosti. Doći će prijatelji, poslovi i normalna svakodnevica. I na tren pomislite da ćete sve što ne valja zamijeniti onime što valja i sve će biti u redu. Ali nitko vas ne nauči kako se nositi sa sitnicama koje su valjale i tamo, a sada za njih nemate zamjenu? Naravno da je lako prijeći s magarca na konja, najlakše se naviknuti na bolje od onoga što si imao. Ali isto tako čovjek zaboravi kako, čim se uljuljkaš, nemaš više osjećaj da hodaš po oblacima i ne veseliš se svakoj sitnici kao budala šarenom. Jer to postane normalan život. Normalan minimum na koji smatraš da svako živo biće ima pravo. I kada se odmakneš od kvarne politike, otvorene korupcije, loših plaća i nezadovoljnh ljudi, vrlo brzo apetiti postanu veći i krila se razmašu. Sada želiš više. Ali što ako je to više što ti želiš – zapravo ostalo tamo negdje odakle si ‘pobjegao’?

Jer ja kao mala gica uživam u svakom detalju koji je u Hrvatskoj za mene bio nemoguć. I radujem se svakom danu, svakoj novoj avanturi. Ponekad kao koza sjedim na kauču i samo blejim – u naš stan, naš namještaj, naše slike, naš dom. Prvi puta u životu imam osjećaj da ga uistinu imamo. Ali isto tako, čim se opustim, predbacujem si odvođenje djeteta daleko od obitelji i bliskih prijatelja. Jer što čovjek ima ako nema obitelj, zar ne? I vječno mi se nadvija tamni oblak nad glavom – hoću li ikada raditi ono u čemu sam dobra? Ovdje, onako, zapravo? Postoji li samoostvarenje u mojim godinama s mojom (ne)razinom njemačkog?! I ne samo to! Ja sam mali hedonist u duši, Marija Antoaneta mi je neki predak, ako nisam i njena vlastita inkarnacija, nema sumnje u to! Ja sam osoba koja živi za kazalište, za književne klubove. Ja sam onaj čudak koji raspravlja o književnosti i proučava kulturnu scenu. Ja sam ona koja piše kako bi mogla živjeti i živi kako bi o tome mogla pisati. Kako to prešaltati u ovu stvarnost koja nije moja? Ne onako kako je stvarna na materinjem jeziku! Hoće li odlazak u kazalište ovdje ikada biti refleks? Mogu li ja, kao netko tko živi kroz jezik, uistinu ikada ovdje biti svoja – ako ne mogu komunicirati u potpunosti slobodno?!

I to je spirala u bezdan kroz koju propadam svaki puta kada vidim da moje dijete nije zadovoljno. Mazohistički je i opasno jer ne možemo očekivati od nikoga da je u potpunosti ispunjen svaki tren svog života. Ali moja snaga ovisi o njenoj i zato se prečesto osjećam labilno. Jer sam, ustvari, kukavica. Sakrivam se iza nje i uređivanjem njenog života – bježim od svog. Jer se ne usudim još uvijek zakoraknuti i vidjeti što ja to točno mogu. To je taj problem s pomicanjem granica i izlaskom iz zone komfora. Izađeš dva koraka i onda ne bi natrag (jer je uzbudljivo), a ne bi dalje (jer je nepoznato). Kad jednom kreneš gurati granice, moraš ih gurati stalno – posao nikada ne staje, ma koliko god ti umorna bila. I ima nešto gordo i vraški moćno u tom osjećaju da gradiš život. Gradiš ga dasku po dasku, u potpunosti ispočetka. Nema ustaljenog, nema prepuštanja struji, nema stvari koje radiš ‘jer se tako rade’ pa o njima ne moraš ni misliti. Moraš svaki puta ustati ispočetka – zbog sebe. Jer ako ti ne gradiš svoj život, nećeš ga niti imati. Nema izvlačenja. Nema sigurnosne mreže niti utabane staze. Horizont je beskrajan i nudi nebrojene mogućnosti, ali i zastrašuje svojom puninom. Horizont nudi sve što poželite – ako ste spremni raditi za to. Sve osim ustaljenih sitnica koje ste imali ‘kod kuće’, tamo negdje daleko iza. Ali može li se živjeti bez sitnica koje život znače? I tko je taj koji određuje koje su to sitnice?

Upravo smo se vratili iz Hrvatske i ja se iskreno nadam da će moje dijete živjeti na zalihama pažnje i ljubavi kojom su je svi obasipali. A ja? Ja se samo nadam da ću si posložiti neke stvari u glavi te napokon skupiti muda. Jer lako je pričati, a vrlo teško koračati naprijed. Svi imao faze dileme i stagnacije. Svatko od nas je na tren pomislio da nije dovoljno snažan za dalje. Ono što trebamo je pregrupirati se, zbrojiti gubitke i nastaviti dalje. Jer ponekada su jecaji glasniji u noći, baš kao što su oči velike u mraku. 

You Might Also Like

  • Marta 09/11/2017 at 13:09

    Majo, mi smo se preselili u Irsku prije tocno godinu dana imamo malu curicu od 2 i pol godine i preselili smo se iz slicnih razloga kao i vi. Moram ti reci samo da obozavam citati tvoje postove jer se uvijek mogu pronaci pa tako i u ovome. Moja cura je isto valjda najsretnije dijete na svijetu, obozava ici u vrtic i place kad ne ide, ima najbolju prijateljicu, prica eng i hr i bas se odlicno prilagodila ovdje. Ali u trenutcima kada je bolesna ili jako uznemirena jedino zeli svoju baku. Nitko ali bas nitko i nista nije bitno i uvijek jecajuci zove svoju baku koja je u Hr. I naravno da mi je u tom trenutku to prestrasno i pitam se jel li to sve vrijedno toga.
    Trudimo se sto cesce ici u Hr i dode nam baka u posjet i onda se nekako situacija izbalansira i kao sto ti kazes vecinom bude sva napunjena ljubavi onda i 90% vremena je okej ali eto jos uvijek postoje ti trenutci kada se pitam sta nam je to sve trebalo. A o nedostatku baka servisa necu ni pricati. 🙂

    • Maja Marich 09/11/2017 at 16:27

      Hvala ti puno na ovom divnom komentaru. Meni najteže pada što mi je mama trenutno bolesna pa me i grize savjest, ali ni ona ne može doći kad joj padne na pamet. I zato, u najtamnijim trenutcima razmišljam isto – je li vrijedno?! Ono što funkcionira kao budali šamar je otvaranje bilo kojeg hrvatskog medija. Iste sekunde znam da nisam pogriješila i da nema šanse da odustanem. Jer sjećanje i emocije su napouzdani i varljivi – mi smo navikli već biti ovdje i emocije nam guraju roza naočale na nos dok nas uvjeravaju kako bismo u Hrvatskoj imali ‘sve ovo, a uz to još i bake i dide’. Ali to nije istina. Život u Hrvatskoj nije bio ni sličan ovome i to je jedino čega se trebam sjetiti.
      I kupiti bakama češće avionsku kartu 😉

  • Drazena 09/11/2017 at 15:09

    I evo i dalje sjedim i vazem. Da odem ili ostanem? Da ga maknem od bakica i dede i svih ostalih? Da ostanemo u ovom trulom drustvu okruzeni svojima? Vazem! A i placem

    • Maja Marich 09/11/2017 at 16:32

      Hoćeš najiskrenije? Ja i dalje mislim da je ovo bila najbolja odluka u mom životu. Kao što vidiš, nije lagana i ne nestanu sva pitanja iste sekunde, ali život je ovdje toliko normalnij i dostojanstveniji da se to teško može opisati. Mentalni sklop je toliko slobodniji i bolji da vrlo brzo pomisliš ‘kako je moguće da smo godinama živjeli onako i mislili da je to ok?!’. Emocije su varljiva stvar i sačekaju te kad si najlabilniji – u tim trenutcima čovjek pomisli ‘što bi mi falilo šetkat po Zagrebu i piti kavicu s frendicama?’ A onda se osvjestim da nije život samo to i da nema te nostalgije koja može nadjačati osjećaj izigranosti, podcjenjivanja i nesigurnosti koje sam osjećala u Hrvatskoj. Kada bih se vratila – to znači da bih učinila medvjeđu uslugu sebi, a najviše svom djetetu. Ja se više zalažem za kupovanje više avionskih karata godišnje za baku 😉
      Sretno vam bilo, što god da odlučite!

  • Sandra 09/11/2017 at 22:10

    Krasno napisano, pronalazim se u svakom slovu. Pozdrav iz UK, London.

    • Maja Marich 10/11/2017 at 01:13

      Hvala puno! ?

  • Düsseldorfčanka 13/11/2017 at 10:42

    Draga Majo, mi nemamo jos djecu, ali znam da jednog dana moji klinci ako ostanemo tu kao sto smo planirali, nece imati to iskustvo obitelji kao moj necak koji je odrastao s bakama i rodjacima. Ali ce imati opet svoje jedinstveno iskustvo. S druge strane, i ja sam bila netko tko je iz Bosne za vrijeme rata doselio samo s roditeljima, pa opet je sve bilo u redu. Naravno, obitelj nedostaje, prijatelji nedostaju, nije tako ugodno traziti nove prijatelje ispocetka, ali ja vjerujem da nas gradi kao osobe. A sto se tice kulture, samo uroni u nju. Isto kao i s jezikom, moras ga pokusati sto vise koristiti i slusati. Treba vremena, puno truda i odricanja.

  • Marija 22/03/2018 at 21:31

    Čituckam postove unatrag pa kasnim s komentarom 🙂 Mi nemamo plan otići već dapače pokušavamo nešto izgraditi, ali dok me sputavaju i varaju i dok gledam ovu kaljužu u kojoj se jedva pomičem uz najbolju volju i resurse iskreno se pitam za koga? Hoću li svoju djecu u stvari pretovariti pokušavajući im osigurati budućnost, nabiti im grižnju savjesti jer eto radim za njih? Želudac me boli od pomisli da sam uzalud, s najboljim namjerama u stvari uložila u pakao. Uvijek si u dilemi kako god okrenuo. Mislim da si dobro učinila za sebe i za svoje dijete.

    • Maja Marich 29/03/2018 at 22:46

      Imam mračne trenutke, dakako, ali vjerujem da sam učinila dobro. Jer gledam društvo koju je okružuje, gledam sistem, ljude, mentalitet – i ne mogu pobjeći od osjećaja ‘spasili smo se na vrijeme’. A vi koji ste ostali – vrijeme će pokazati radi li se o ludosti ili hrabrosti. Samo se nadam da neće biti nepopravljive štete. I to kažem u najboljoj namjeri <3

      • Maja 15/04/2019 at 22:57

        Joooooj Majo! Ovaj tekst je genijalan! Dala si mi odgovor na pitanja koja si moj mozak već neko vrijeme vrijeme vrti ko pokvarenu ploču, a ja mu ne znam dat odgovor na njih. Baš nekak kad čitam tvoje štivo nađem sve što mi treba!

  • Ivana 15/04/2019 at 12:08

    Jojjjj nemoj te me plašiti, ali ipak imate manju djecu pa će se lakše prilagoditi. Moja kćer ima 10 godina i strah me stvarno kako će se prilagoditi na sve, jer sto god su starija djeca teze je… ali ipak pozitiva neka za njeno dobro i bolju budućnost… tješim se ili je stvarno tako?!!!!! Jojjjjjjjjj

  • Helena 15/04/2019 at 14:18

    Draga Majo,
    hvala ti što iskreno izlijevaš srce, dušu i osjećaje u svoje tekstove. Gotovo se u svakome pronalazim. Gužvam te neke misli i osjećaje u sebi, ne znam što me muči i onda dođe tvoj tekst, taj melem na ranu. Baš to o čemu pišeš je ono o čemu bih i ja pričala, a ne pronalazim riječi, nemam snage i bojim se dirnuti tu ranu.
    Prije 6 godina udala sam se u Švicarsku gdje se i rodila moja curica, sada trogodišnjakinja. I da, ovo o čemu pišeš je i moja stvarnost. Čitam, zatvorim oči i udahnem. Nisam sama, nisam jedina. Hvala ti.

  • Kija 15/04/2019 at 19:41

    Naša kćer je rodjena u Njemačkoj i ne bih htjela da je ikako drugačije. Ona još nije u toj dobi da joj nedostaju bake i djedovi, ali to i kad dodje, nekako ćemo se nositi s tim. Mi smo, kao i vi, u novoj zemlji stvorili dom. Volim otići u RH, muževi su u Sl.Brodu, moji u Zaboku i imamo hrpu prijatelja s kojima se onda vidjamo, družimo i pričamo kao da smo se vidjeli prošli tjedan jer What’s App nam je kanal kojim komuniciramo tekstom, zvukom i slikama. Ne žalim što smo ovdje jer znam da se sve isplati…i jučer..i danas..i sutra..

  • Postoje te neke stvari zbog kojih sam znala plakati noćima | Svakodnevno 06/06/2019 at 14:48

    […] Izvorni tekst pročitajte ovdje.  […]