#gastarbajterica

Prokletstvo vrtića u Njemačkoj

10/01/2020
Prokletstvo vrtića u Njemačkoj

Već i vrapci na grani znaju kako se u Njemačkoj, obećanoj zemlji, svi snovi ostvaruju. Ako radiš za njih, spreman si krenuti od nule i bitnije ti je društveno uređenje od blizine rodbine. Ali kao i svaka zemlja u kojoj pare rastu na drveću, i ova ima par caka. Par caka koje je bitno na vrijeme uočiti kako bi se znali nositi s njima. Ili, kao što ćete vidjeti na slučaju vrtića, par nepravilnosti koje ćete prepoznati, ali to neće imati apsolutno nikakve veze jer ništa po tom pitanju nećete moći promijeniti. Ali moći ćete se živcirati. A što drugo kvalitetnom čovjeku u životu treba osim malo dobre stare iznerviranosti?

Koji je problem vrtića? Svima je poznat problem mjesta u vrtiću. Ispisane su vrtićke kronike na temu liste čekanja, ranih upisa i jasličkih grupa od kojih dolazi samo jedna na tri velike. Tako da je sasvim razumljivo što ćete paliti svijeću Jahvi, Budi i Zeusu istovremeno kad to mjesto napokon uspijete dobiti. I jedini savjet po tom pitanju je – upišite djecu na listu čim prije možete. Tibor je na listi od kada je napunio mjesec dana – nije mogao biti ranije jer nije imao datum rođenja, jelte. Ali ne brinem previše jer sve mi se čini da se neću skoro morati pripremati na to da mi beba postane vrtićko dijete. Kako se bude približavao djetetov treći rođendan, znajte da se približava i sigurno mjestu u vrtiću. Barem bi trebalo.

Ali to nije problem o kojem ja govorim. Mene je iznenadilo nešto drugo, nešto na što mi nitko prije nije obratio pažnju. Naime, u Njemačkoj, vrtić obično radi samo osam sati. Čini se sasvim u redu i normalno, zar ne? Ali ako uzmete u obzir da u Njemačkoj pauza za ručak nije plaćena (i nerjetko traje sat vremena) kao i to da su udaljenosti do radnog mjesta sličnije onima u Zagrebu nego onima u Požegi – ispostavi se da vi nikako ne možete stići ostaviti dijete u vrtiću, doći na posao, biti na poslu punih osam sati, pojesti nešto i vratiti se natrag po dijete.

Svi vrtići s kojima sam se ja srela (i ovo nešto što sam googlala) rade osam sati. Ni minut duže. Najčešće je to od 8:30 do 16:30. Neki rade od 8 do 16, neki od 7:30 do 15:30. Uglavnom, shvatili ste. Moj muž radi od 9 do 17. Uočavate nesrazmjer? Treba mu oko pola sata do posla, po gužvi i 45 minuta. Srećom, evo mene na porodiljnom pa se mogu prošetati. Ali znate, nisam ja baš cijeli život na porodiljnom. Čak štoviše, ja na poslu imam ‘netipično’ radno vrijeme za ovdašnje uvjete. Ja radim od 12 do 19. I najveća sreća u svemu tome je što ne radim svaki dan, inače vrlo vjerojatno ne bih radila uopće – jer bi nam to bilo logistički neizvedivo! Zvuči kao šala, ali zaista je tako. I nemate pojma koliko ljudi poznajem koji žive točno tako. Koliko majki znam koje su ‘na čekanju’ jer – vrtić.

Dobivanje mjesta u jasličkim grupama je ravno zgoditku na lotu tako da velika većina mama uopće ne ide natrag na posao do 3. rođendana. Naši prijatelji su upravo na poslu dogovorili da će svatko od njih raditi samo tri dana – kako bi netko mogao biti s malenom. Da, mala je za vrtić tako da im nije toliko žao. Ali nije ni da imaju drugu opciju jer mjesto u vrtiću nije dobila. Jedna vrtićka mama je diplomirala pravo i već tri godine sjedi i čeka da mlađe dijete krene u vrtić da bi mogla krenuti tražiti posao. Začarani krug ‘treba ti vrtić da bi tražio posao, a treba ti posao da bi ostvario pravo na vrtić’ teško je probiti. Jedna ga je pronašla ranije, kada je mali imao dvije, ali samo zato što je starije dijete garantiralo mjesto mlađem, a ona je imala sreće da je dobila poziciju asistenta u nastavi pa je tako gotova do 14h – kada završava vrtić.

Sreća je u vrtiću - i za male i velike

To je druga caka. Ne samo što ćete biti sretni ako dobijete mjesto u vrtiću (iako nitko ne zna kako ćete to izvesti), već i dalje morate strepiti hoćete li biti ona sretna trećina koja je dobila PUNU satnicu! Mislite, kakvu prokletu punu satnicu, šta pričaš ti, pa rekla si da rade samo osam sati?! Ohoho, ali ne, prijatelji moji! Vidite, ovdje* samo jedna trećina djece može dobiti boravak u trajanju 8 sati. Jedna trećina ima pravo na 6 sati, a jedna trećina na 4 (bez ručka). Morana je uspjela dobiti 6 sati i njen vrtićki dan završava u 14:30. Pa, molim vas, recite vi meni, koji ja to ozbiljan posao mogu obavljati ako su mi uvjeti da radim samo od 9 do 2?! Nisam ni mislila.

Kao što sam već spomenula, moja radijska emisija emitira se u 18h i zato nam je svima radno vrijeme do 19h. Tih par radnih dana smo rješavali tako da smo našli babysittericu koja je dolazila po Moranu u 14h i bila s njom do 18h. U tom periodu su išle i na balet ili plivanje, ovisno o danu u tjednu. Jer, naravno, sve njemačke aktivnosti za djecu se kreću u tom vremenskom periodu. Najkasnije do 17h. Liječnici rade dvokratno, ali druga smjena je do 17h (petkom samo do 12h). Zubari također. Sve dječje predstave, zoološki vrt, sav sadržaj za djecu je gotov do 17h. S tim da babysitterica košta 15 eura po satu – ako imate sreće.

U zemlji u kojoj baka servis već ulazi u kategoriju izumrlih hobija, apsolutno sav sadržaj za djecu predškolske dobi organiziran je tako da podrazumijeva da jedan roditelj – ne radi. I lijepo je znati da u Njemačkoj ljudi mogu živjeti od jedne plaće pa je to i dalje izvedivo, ali to ponekad nije opcija. Ponekad ljudi moraju raditi dva posla. Ponekad ljudi (da ne kažem žene), pobogu, ŽELE ići raditi i prije nego što dijete navrši tri! S tim da mi i dalje nije jasno kako izvedu ‘oboje ćemo raditi osam sati’ manevar. Jer čak ni u školama nema opcije da se bude nakon 16h (petkom do 15h).

Valjda je to dvosjekli mač sustava koji brine za svoje građane. Na blagajnama vas se ne požuruje jer imate pravo na svoj red, kao i što blagajnice nisu strojevi, restorani rade dvokratno kako bi radnici imali pauzu, tete u vrtiću nikada neće imati niti jedno dijete više od propisanog, a svaki radnik je zaslužio imati život izvan posla. Ali u takvom sustavu, mi još nismo otkrili kako vrtić prilagoditi sebi – jer sve do sada je bilo isključivo naše prilagođavanje njima.

I donekle ima smisla. Hej, mi smo htjeli imati djecu, sad se moramo nositi s tim! Pa se, eto, nekako nosimo. Ali primjećujemo u razgovoru sa ostalim roditeljima da to nije boljka samo nas Balkanaca koji dolazimo iz država u kojima možda u vrtićima nema wc-papira i djeca gledaju tv u slobodno vrijeme jer nema drugog načina da jedna teta nadgleda njih dvadesetero ispod tri godine, ali isto tako vrtići rade do 19h, dežuraju za vrijeme godišnjih odmora, liječnici rade od jutra do sutra kao i tete na blagajnama koje ne smiju ni sjesti kako ne bi izgubile na brzini. Sve češće od vlastitih kolega čujemo kako se prelazi na 80% radnog vremena jer se ne stigne drugačije, sve otvorenije mrmljaju kako moraju uzimati godišnji za svako božje ferije + pet dana kada kadar ide na doškolovanje, sve je jasnije da se rade ustupci samo kako bi se opstalo u poprlično rigidnom sustavu. A mi i dalje pričamo o – vrtiću, a ne o velikim gospodarskim problemima

I na kraju balade ne znam što misliti o svemu tome. Teško je kuditi sustav za strogoću, kad ti taj isti sustav omogućuje da se radi u svim zamislivim (nama Balkancima zapravo šokantno nezamislivim) opcijama i kombinacijama. Jer koliko vi ljudi znate da rade tri dana u tjednu ili možda imate kolegicu koja kraj vas ustane i ode kući nakon šest sati jer si je izabrala da će raditi 75% radnog vremena? Ovaj sustav možda oduzima fleksibilnost na jednom polju, ali je definitivno pokušava nadoknaditi na drugom. I uostalom, meni kao roditelju je teško reći da ne valja nešto što nam svima daje mogućnost (milom ili silom) da provedemo više vremena s vlastitom djecom.

Ali moram reći da je svejedno nekad prokleto nepraktično.

* Ovdje se misli isključivo na naš vrtić i vrtiće u okolici Kölna, ali taj broj varira od vrtića do vrtića, kao i od pokrajine do pokrajine.

You Might Also Like

  • Branislava 10/01/2020 at 23:42

    Nisam samo razumela gde to vrtići rade do 19h? U Srbiji je slična situacija, barem tamo gde još ima naroda i dece ? (u N.Sadu). Vrtić ovde, gde sam ja zaposlena, radi od 6h do 15:30h. Svake godine uredno anketiramo roditelje, i verujte, svega 3-4% zaokruži da mu je potreban vrtić do 16h ili 17h. Zbog tog malog broja zainteresovanih ne menjamo radno vreme… Ali moram priznati, liste čekanja ne postoje ovde gde sam zaposlena. Razlika je samo ta da deca čija oba roditelja rade imaju pravo na celodnevni boravak, a ostala deca od 7:30 do 12:30 Pozdrav

    • Maja Marich 11/01/2020 at 19:02

      U Zagrebu znam da ima opcija ‘produženog’ boravka u vrtiću, kao što imaju i dežurne vrtiće kad su godišnji i sl. U Slavonskom Brodu (odakle sam ja) mislim da nema neki da radi duže od 18h, ali svi počinju raditi već od 6, 6:30. Što znači da dijete može biti više od 10h u vrtiću. U Njemačkoj (barem u NRW-u kod mene) nema uopće opcije da vrtić radi duže od 8 sati što je poprilično nezgodno kad roditelji za puno radno vrijeme trebaju 9 sati (8 sati + pauza za ručak)

  • Anita 12/01/2020 at 21:53

    U Rijeci postoje vrtići koji rade i drugu smjenu do 21 h. Inače, “normalno” rade od 6.30 do 17.

  • Evelin Topalov 19/01/2020 at 14:00

    Razumijem te u potpunosti. Ovaj mi je članak melem na moju ranu. Imamo curicu od 6,5 g. (ide u 1. razred u Njemačkoj), muž je vozač autobusa sa zaista svakodnevnim drugačijim radnim satima (koji uključuju i vikende). Dakle, na njega ne mogu računati. Došli smo u Njemačku kada je kći imala 2 godine, krenula je u vrtić s 3. Unatoč obrazovanju, počela sam čistiti kod dviju obitelji (ono dok dijete ne očvrkne, krene u školu itd.) i sad sam opet naišla na zid. U mojoj je okolini slična situacija- majke najčešće ne rade ili rade na pola radnog vremena (najčešće do 12) ili 3 dana u tjednu. Čisto da nisi kod kuće i da možeš reći da radiš. Ukratko.

    • Maja Marich 11/03/2020 at 19:25

      Da, točno znam na što misliš. I ne znam kako se postaviti po tom pitanju: s jedne strane frustrira takvo uređenje, a s druge strane, kad vidiš da si možeš praviti raspored i raditi samo jedan dan u tjednu ili pola radnog vremena ili si slagati tetris, a njima je to svima ok… opet nekako mislim da je, i uz te slabosti, sistem opet toliko bolji od našeg u Hrvatskoj.

  • Ivek 31/01/2020 at 11:23

    Frend mi preporučio da pročitam tekst pa sam na brzinu pročitao (nisam do kraja:) sorkač). Ali mi sinula super ideja za zaraditi novčiće u obećanoj zemlji. Evo ja ću pokupiti djecu i pričuvati sat dva dok roditelji ne dođu sa posla… To nebi bilo ni pola radnog vremena a plaća izdašna….
    🙂

    • Maja Marich 11/03/2020 at 19:26

      Nisi prvi, Ivek, kojem je to palo na pamet 😉 Što misliš, što babysitterice rade ovdje? Pa stariji ljudi koji to imaju kao mini job i tako dalje. ALi da, to je uvijek opcija i to jako dobra opcija!

  • Vlado 03/03/2020 at 15:07

    Nekako kako si napisala. Al ima i ovakva inačica: vrtić u koje ide moje dijete ima samo jednu smjenu. Ostavljanje ujutro – između 8,15 i 8,30 (ne prije, ne poslije), podizanje između 14 i 14,30 (ne prije, ne poslije). U veljači “aus gesündlichen Gründen” & zbog manjka osoblja svi oni roditelji od kojih jedan ne radi obavješćuju se da izvole podignuti svoju deriščad odmah iza ručka (12,45 s tolerancijom do 12,55). Sve bi to lijepo bilo da drugo dijete ne ide u školu koje treba pokupiti isto u to doba i točno u to doba. Da, hvala na pitanju, moja žena ne radi. Ne radi? Ne, osim što se dok ja ne dođem s posla bilocira i odradi 25 smjena. A drugi radeći roditelj & predmnijevano hranitelj trebao bi imati i primjereno pristojnu plaću. Može li se ovdje u DE od jedne plaće živjeti? (Nisam ni IT ni kirurg.) Preživjeti se svakako može. Za nešto iole više od toga, ajde diži guzicu u 3 pa za minijob raznosi još novine. A od pola 9 budi u firmi na visini zadatka.
    🙂 🙂 🙂
    Ipak, u ‘Rvackoj bi dosad skviknuli. I od vakuuma u glavi i od vakuuma u trbuhu.
    A osim toga, ni ovi vrtićko-školski manevri nisu zauvijek 🙂

    • Maja Marich 11/03/2020 at 19:32

      Doslovno nemam što za nadodati. Kad sve na kraju podvučeš, opet ovdje ipak isplivaš, dok doljen nisam ni pod razno. Pa kažeš ‘ma sve je to ok’ i nastaviš razvozit djecu po rasporedu. 😉

  • Najlošija učenica - #misusovo 21/11/2022 at 13:28

    […] smo pomalo zaboravili da, osim ako nismo Stepfordske žene, nitko od nas ne može stići sve to. (O problemu organizacije vremena sam već pisala ovdje.) Evo i sada, dok ovo pišem, Morana me čeka da odemo u Decathlon kupiti crnu hoodicu koju mora […]