#gastarbajterica

Ja neću ostati ovdje, u Njemačkoj

12/04/2021
Ja neću ostati ovdje, u Njemačkoj

Pokrenulo se pitanje svih pitanja (svih tridesetogodišnjaka ikad) – kupnja nekretnine i ostali sadržaji. Mi već neko vrijeme razmišljamo o tome i samu temu smo uzeli, onako, zdravoseljački, kako se uzima puno tema u našim životima. “Treba imati nešto svoje!”, jelte. Uz kredit, naravno, jer – radničke familije, rat i tako to. Logično je da ćemo kupit stan/kuću na kredit jer tko nema kredit na 100.00+ eura nije ni živio, zar ne?! (Pošto smo u Njemačkoj, ovu jedinicu slobodno ispravite u četvorku. I ne, ne šalim se.)

I dok smo mi tako obilazili stanove i kuće, oduševljavali se viđenim, ali svejedno bez da smo zaista zagrizli ijednu ponudu, došli su nam prijatelji na ručak gdje se klasična opuštena rasprava razvila u ekonomsku računicu i pravljenje popisa za i protiv, predviđanje gospodarske budućnosti, uzimanje u obzir krize i standardno osuđivanje lihvarskog načina na koji žive banke.

I negdje, u sred prijateljske debate, došli smo do dva zaključka: da kupovanje nekretnine u zemlji s ovakvim (pod)stanarskim pravima i dalje nije nužno najbolja opcija, i još važnije, da mi ne želimo zapravo biti tu za 30 godina.

Stala sam na tren šokirana vlastitom rečenicom. MI NE ŽELIMO ZAPRAVO BITI TU ZA 30 GODINA?! (Pa dobro, Majo, a gdje ti to zapravo planiraš biti, sunce ti tvoje nezadovoljno?!)

I tu me lupila realnost koje mi je odmah dala odgovore na pitanje zašto smo neodlučni, zašto i kad nađemo idealno, ipak budemo prespori za dati ponudu, zašto imamo argumente o svakom razlogu protiv i zašto se oko tako pozitivne stvari svejedno osjećamo ne baš dobro . Kao i kad smo odlučili kupiti stan u Brodu pa se onda gledali paralizirani preko šalice kave dok jedno nije reklo ‘e, ja ipak ne bih’, a drugo s olakšanjem prihvatilo.

Ja neću ostati ovdje, u Njemačkoj

Mene je ovo iznenadilo zato što ja nisam ‘u Hrvatskoj je uvijek divno’ tip. Ja nisam ona koja misli ‘da je život u Njemačkoj nula’ i da smo ovdje samo da zaradimo lovu. Baš naprotiv, ja sam ona koja stalno naglašava da se ne bi baš vraćala, ako ne moram, a toliko mi se sviđa u Njemačkoj da ne bih baš ni selila dalje (ili sam samo lijena pa mi se ne da seljakati djecu školske dobi, ali to je sad druga tema). I ja sam zaista mislila da želim izgraditi život ovdje. Cijeli život. S kućicom u cvijeću i psom u dvorištu. Jer tako nam je dobro ovdje! Imamo prijatelje, imamo odlične poslove, super školu, brdo prilika i, što je najvažnije, osjećamo se tu odlično.

Ali izgleda da ne želimo kućicu u cvijeću.
Ni ovdje ni tamo.
I to me ostavilo totalno zbunjenu.

Jer izgleda da koliko god bili zreli i odrasli i težimo za sigurnošću, i moj muž i ja i dalje nismo spremni spustiti sidro. Nigdje. Ne znam je li to obilježje standardnog iseljeničkog života, ali time što smo otišli, mi nismo naučili da ‘ima mjesto koje je bolje od onog odakle dolazimo’. Mi smo naučili da nismo drveće i ne puštamo korjenje na takav način. Što znači da možemo ići bilo gdje, bilo kada. Da nismo spremni odreći se te slobode sada kada smo ju iskusili. Mi zapravo oboje želimo moći otići dalje, otići nazad, ići naprijed. I jasno mi je da nemaju svi ljudi tu slobodu, pogotovo ne u državama u kojima biti podstanar znači seliti kad god gazda tako odluči, bojati se tuđih ulazaka i duplih ključeva kao i imati stari namještaj koji ne smiješ izbaciti ili zaključanu sobu koju ne možeš koristiti.

I još pokušavam shvatiti jesmo li zapravo kukavice ili nevjerojatno hrabri (ili samo ‘klasični useljenici’) kada u tridesetima, s dvoje male djece i dobrim primanjima – i dalje ne želimo kupiti ništa. I dalje mislimo da je ono što imamo u Hrvatskoj sasvim dovoljno da nam služi kao sigurnosna mreža, a ovdje ćemo zadržati slobodu u mijenjanju stanova, gradova, a možda i država.

Što i dalje ne znači da me nije duboko potresla spoznaja da ja sebe zapravo ne vidim ovdje za 30 godina. Za deset – da. Svakako! Zaista osjećam da je Njemačka država koja zaslužuje moje najbolje profesionalne godine, ali jednako tako osjećam da avantura ne treba biti gotova tu i sada. Ja volim naš život ovdje, ali možda sa 60 želim sjediti na Mallorci u maloj kućici i zvati djecu na face-time. Možda ću pisati i dalje kao freelancer iz malog stana u potkrovlju Praga. A možda ću mijenjati pločice u kući iz koje smo zajedno otišli prije 5 godina i biti savršeno sretna s tom činjenicom.

Tko zna?

Kakvi su vaši planovi i razmišljanja po tom pitanju? Podijelite ih sa mnom jer ovo je tema koje me baš jako jako zanima.

You Might Also Like

37 Comments

  • Reply Ines 12/04/2021 at 14:11

    Uh. Teška tema… puno puta smo počeli pa stali. I želimo, a ne želimo. On više želi, ja više ne želim. On voli biti drvo, ja volim labavo korijenje. Ali, slažemo se oko jednoga: starost je u kamp kućici. Možda bi se lakše odlučili da nisu tako sumanute cijene… just saying. Ne želim tu težinu oko vrata.

    • Reply Maja Marich 12/04/2021 at 14:36

      Meni je isto takav osjećaj – da je to zapravo uteg, a da ne dobivam boktepita što.

      • Reply Mirko i Slavko 25/04/2021 at 15:42

        Sve ovisi koliko imate godina, tj koliko vam je godina ostalo do penzije. Racunaj s tim da vam od penzije nece biti lako placati kiriju (osim mozda u Schneckenhofenu). Mi smo dosli krajem tridesetih, tj na pragu smo cetrdesete i lagano ulazi voda u usi..Cene su takve da je dvadeset godina neki minimum za otplatu kredita, pa bih mladjim ljudima savetovala sto ranije, to bolje..na vise godina rata je manja i lakse podnosljiva, isto tako manji rizik u slucaju nekih turbulencija. Ko kupuje kucu, treba racunati i vece rezijske troskove, grijanje, odrzavanje i sl..ko kupuje stan tu je famozni Hausgeld iliti pricuva, koji ide ovisno o stanju zgrade i do 300-400 eur..plus rata kredita, plus rezije..nije naivna tema..treba to dobro sagledati sa svih strana..Moj glas ipak ide u korist kupovine, svim argumentima protiv uprkos. Deca ce nam jednog dana biti zahvalna..

      • Reply Mirko i Slavko 25/04/2021 at 15:53

        Vece pitanje od toga da li kupiti je i gde kupiti..Usred velikog grada, gde ce deca imati sve sadrzaje i vanskolske aktivnosti, vece mogucnosti, veci izbor skola, jos bolje i fakultete. .ili otici u neko manje mesto, relativno nadomak grada (20-30 km) a gde su nekretnine isto bezobrazno skupe, ali opet tu oko kriticnih 300.000 eur (do tog iznosa)..
        Mi smo otisli rekreativno u banku da proverimo koliko smo mi u njihovim ocima kreditno sposobni, tj kad bismo kupovali koliko bismo novca mogli dobiti na kredit..i banka misli da je u nasem slucaju 300.000 eur magicna granica..e sad, kupiti nesto vece negde “in der Pampa” ili nesto starije i manje ali na sirem gradskom podrucju? Mene bi i ta diskusija zanimala, sta mislite..

  • Reply Susjeda 12/04/2021 at 14:20

    Mi smo isto razmišljali, ali su cijene stvaaaarno previsoke ovdje u Kölnu i okolici. Iako bih ja radije kupila nekretninu pa ju poslije prodala kad selimo, nego da dajemo ovoliko para na podstanarstvo. Ali sumanute su cijene i troškovi i ne, ne želimo grcati u kreditima.

    • Reply Maja Marich 12/04/2021 at 14:36

      Pa i mi smo tako razmišljali na početku… Ali kad sam shvatila da ne planiram biti ovdje toliko dugo da ju otplatim – postavilo se pitanje ‘koja je točno svrha’ jer moraš vratiti kredit + kamate što znači da kuću prodaš i za više love – opet daš sve banci, nisi zaradio ništa. A kad smo već kopali, skužili smo i da ogromni troškovi dolaze uz stan/kuću i meni se to na papiru čini neisplativo (a to je ako zamislimo da sam si skroz ok s dizanjem pola miliona kredita).

      • Reply Susjeda 12/04/2021 at 14:47

        Haha da, troskovi kao npr. za lisce ili kisu koja padne u tvoje dvoriste. Rentanje je isto dobra opcija, mozda jos bolja od prodaje. Pogotovo ako dozivis mirovinu pa lovica sipa. Mene boli svaki mjesec kad mi s racuna ode pola place samo na rentu, ali sam svjesna da nam je to trenutno najbolja opcija dok nas ne preselim na Sri Lanku ili slicno. 🙂

        • Reply Maja Marich 13/04/2021 at 22:05

          Ma mene uvijek strah ‘što ako odjednom ne budemo mogli plaćati?!’ A onda mi padne na pamet da ni u podstanarskom ne mogu ostati ako ga ne mogu plaćati. Teška je muka ovako nešto odlučiti.

      • Reply Mirko i Slavko 25/04/2021 at 16:05

        Sto se tice vracanja/ne vracanja..mislim da je to velika zabluda, da ce se neko od nas danasnjih imigranata vratiti..Mi sto smo otisli da decom, deca su se tu integrirala, idu u skolu, govore taj jezik bolje nego maternji..tesko da ce se oni hteti vratiti..njima ta zemlja (koja god iz ex Yu) ne znaci nista..za njih su ovde mogucnosti ogromne..a tesko cemo mi kasnije otici i ostaviti decu, jednog dana unuke i ziveti hiljadu kilometara dalje van njihovih zivota..Znam puno nasih koji su sve godisnje provodili u matici na mesalici, zidajuci kuce, koje sad zjape prazne, jer deca se ne zele vratiti, a njima je bezveze da tamo sad budu sami daleko od dece..

  • Reply Jelena 12/04/2021 at 14:41

    Super post! Mi smo bili u teskim dilemama preko godinu dana i na kraju odlucili kupiti, jer bolje da placamo kredit nego rentu (nezanemariva cinjenica je da ce nam rata kredita biti manja od rente), a trziste je takvo da ako pozelimo dici sidro lako mozemo prodati za vise nego smo sad kupili ili iznajmljivati.
    Nije bila laka odluka, jer ne znamo gdje zelimo biti u sljedecih godinu dana a kamoli vise, ali je financijski bila najpametnija pa je to prevagnulo. Dobro smo proucili exit opcije i to nam je dalo neki mir da i u slucaju da se predmislimo imamo opcije.
    Sad kad nam pomalo dolazi iz guzice u glavu sto smo napravili smo jos sretniji s tom odlukom 🙂

    • Reply Maja Marich 13/04/2021 at 22:06

      Sve vaše pozitivne priče su mi dale materijala za razmišljanje tako da definitivno idem na razgovor sa savjetnicom.

  • Reply Jelena 12/04/2021 at 14:42

    prodati za vise nego smo sad kupili ili iznajmljivati.
    Nije bila laka odluka, jer ne znamo gdje zelimo biti u sljedecih godinu dana a kamoli vise, ali je financijski bila najpametnija pa je to prevagnulo. Dobro smo proucili exit opcije i to nam je dalo neki mir da i u slucaju da se predmislimo imamo opcije.
    Sad kad nam pomalo dolazi iz guzice u glavu sto smo napravili smo jos sretniji s tom odlukom 🙂

  • Reply Sladana 12/04/2021 at 14:58

    Mi smo u procesu kupnje stana (Stuttgart).
    Nekretninu kakogod možeš prodati (nakon određenog broja godina bez penala) ili iznajmljivati, ukoliko želiš promijeniti lokaciju. Cijene još uvijek rastu. Zvuci mi kao bolja opcija da u nešto ulažem nego da plaćam nekome drugome kredit 🤷🏻‍♀️

    • Reply Maja Marich 13/04/2021 at 22:04

      Mene ubijaju te cijene – sama pomisao da sam toliko u dugu me baca u očaj. Ali sam uzela sve vaše odgovore u obzir i ugovorila sastanak sa savjetnicom pa ćemo vidjeti trebam li se OPET predomisliti!

      • Reply Sanela 13/04/2021 at 23:10

        Mislim da je kupovina bolja opcija u svakom slucaju. Mi smo nakon veoma kratkog vremena odlucili kupiti stan. Samo sto cijene jako variraju od grada do grada, kod nas su puno prihvatljivije (mali grad). Sad nakon samo godinu i pol, vec bi ga mogli prodati za dosta vise. Isto smo isli preko nezavisnog savjetnika ( ima tu dosta pogodnosti kad se dize stambrni kredit za prvu nekretninu, a i kamate su bas niske).
        Jedina je mana, sto smo sad vezaniji za grad i u slucaju bolje poslovne ponude, tesko bi se odlucili za selidbu :(.
        Puno srece!

  • Reply Monika 12/04/2021 at 15:42

    Jako dobra tema, baš mi je drago da pišeš o tome… I mi smo u toj fazi donošenja odluke… Kupiti, ne kupiti… Život s kreditom i svojom kucicom/stancicem od 450 000€ ili život sa slobodom kretanja… Ostati živjeti u Berlinu i putovati samo 2x godišnje u Brod i ZG u jednom smjeru ca. 1200 km, preseliti se južnije unutar Njemačke, tipa oko Münchena i onda češće viđati dide, bake, rodbinu i prijatelje… Toliko dilema… Ali bilo bi nam dosadno da ih nema… Uvijek u potrazi za srećom… 🙂
    P. S. Ja sanjam o životu uz more…

    • Reply Maja Marich 13/04/2021 at 22:03

      Baš to što kažeš – uvijek u potrazi za srećom! Trudim se naći najbolju opciju, ali uvijek svrbi nešto drugdje! (Nas isto ubija udaljenost, pogotovo sad kad su avioni vrlo komplicirani. Osjećam se kao da jašem do Hrvatske – a opet neeee bih mijenjala ovaj njemači mentalitet za taj južniji)

  • Reply Ines 12/04/2021 at 16:51

    Evo naše iskustvo. Mi smo usred prvog vala pandemije počeli razgledavati stanove i kuće. Naletjeli smo ma odličnu priliku i kupili stan. I ne nemamo određen stav da ćemo biti tu za 30 god. Ako ikada poželimo odseliti, stan prodamo i imamo novaca za preseliti bilo gdje. Mi smo ja kupovinu stana gledali kao na investiciju, a ne na sidro koje nas drži ovdje…

    • Reply Maja Marich 13/04/2021 at 22:01

      Mene stalno baca – iz vašeg stajališta u ‘sidro’ stajalište. I kad god mislim da sam odlučila, nakon 12 sati se predomislim 😀

  • Reply Sanja 12/04/2021 at 17:21

    Ja vec 8 godina zivim u Berlinu i ove godine smo kupili stan. Razloga je par: extra niske kamate, cijene nekretnina rastu konstanto, i zelim ostati zivjeti tu (ovo je mislim i glavni razlog).
    Ukoliko se odlucimo u kasnijim godinama preseliti, stan ce ici najvjerojatnije na iznajmljivanje. No, buduci da mi to trenutno nije u planu – odlucila sam uloziti u nekretninu.
    Prije odluke kupiti ili ne kupiti smo se savjetovali sa nezavisim financijskim savjetnikom koji nam je odgovorio na sva pitanja vezana uz kupnju i objasnio sve uzevsi u obzir gdje mi sebe vidimo za X godina. Tako da definitivno preporucam razgovarati sa nekim tko je strucan u tom podrucju jer ti i oni mogu pomoci u odluci. Mogu ti mozda pokazati neki drugi nacin razmisljanja kako upravljati novcima ili potvrditi tvoju inicijalnu ideju o nekupovanju.

    • Reply Maja Marich 13/04/2021 at 11:07

      Zbog svih vaših komentara sam upravo dogovorila jedan takav sastanak! 😀 Jer doslovno ‘nisam pametna’, što bi rekla moja sveki.

  • Reply Gordana Saracevic 12/04/2021 at 19:50

    Kupovina nekretnine je vid štednje, umjesto da plaćaš najamninu otplaćuješ kredit. Danas sutra možeš tu istu nekretninu prodati (ako se odlučiš zivjeti negdje drugdje), mozes je iznajmljivati i imati prihod kao dodatak uz mirovinu, a živjeti na nekom jeftinijem mjestu. Cijene nekretnina dugoročno rastu. Pogrešno je misliti da je kupovina nekretnine dozivotno vezanje za određeno mjesto.

    • Reply Maja Marich 13/04/2021 at 11:01

      Meni je to jasno i zato stalno kao nešto planiramo. ALi generalno, meni su to takve sulude svote da ja stalno mislim kako to nije normalno i kako ne želim da me netko nadgleda dok ja otplaćujem pola miliona (hej, pola miliona!!) eura vrijednosti. Ne pomaže ni to što mi gledamo nešto što nam odgovara sada, na lokaciji na kojoj smo sada i tu je ponuda siromašna, a cijene brutalne.

  • Reply Kristina 12/04/2021 at 22:16

    Kupili prvi stan u Njemačkoj i nije nas to spriječilo da nakon dvije godine prodamo i odselimo na drugi kraj države. Povoljno smo kupili pa smo i nakon tako kratko roka bili “u plusu”. Sad smo u procesu kupnje kuće, a i dalje imam dojam da nas to neće vezati doživotno za to mjesto i još uvijek u mislima ne znamo gdje smo za nekoliko godina… Ali nekako se nadamo da će kroz par godina kuća “ispuniti svrhu” (prvenstveno komfor + dvorište za klince) pa ako nas život odvede negdje drugdje i financijski bi trebalo biti isplativo prodati kroz nekoliko godina.
    Uglavnom kompleksna tema, kod mene se uvijek sva logika svede na emocije i da volim imat nesto “svoje” 😀 pa se onda lako nadju “logični” razlozi za kupnju 🙂

    • Reply Maja Marich 13/04/2021 at 10:59

      Mene baš takve priče poput tvoje stalno navode da ipak malo gledam te nekretnine, da ipak pratim situaciju. Ali se ja zapravo ne mogu nikako opustiti po tom pitanju (možda me oštetilo brodsko tržište gdje kuće sad odlaze u bescjenje, prodaje se pola grada za siću, a kraj tog ljudi grade nove kuće ‘jer su moderne’)

      • Reply Vava 17/04/2021 at 14:36

        Ne znam koliko pratis brodsko trziste, ali cijene su ovdje (pogotovo obzirom na financijske mogucnosti!) otisle u nebesa zahvaljujuci APN-u. Meni je suludo u Brodu platiti kucu na periferiji 100,000-150,000, a sama znas sto to Brod nudi. Tj.ne nudi. Razmisljam slicno kao ti, o nekretnini kao o utegu, ali kako je netko spomenuo, dobro prouciti exit strategije i shvatiti sve kao vid stednje. I sredstvo za ucjenjivanje buduce snaje, ofkors:)

  • Reply Andrea 12/04/2021 at 23:03

    Draga Majo,dok nisam pročitala ovaj tvoj tekst,mislila sam da nešto nije u redu sa mnom i mojim mužem. Potpuno isto razmišljanje 😁…baš mu kažem pre neki dan,kako ću po stare dane,raditi online terapije sa neke plaže,a obilaziti decu kada se jedni drugih zaželimo. Ja sam rodjena kao gradjanin sveta,ne poznajem granice,ni vezanost za jednu teritoriju …ceo svet mi može biti dom,jer mi je osećaj slobode,bitniji od osećaja pripadanja nekome ili nečemu.

    • Reply Maja Marich 13/04/2021 at 10:58

      Meni je isto drago čuti da nisam jedina. Jer svi naši prijatelji su u fazonu ‘pa samo kupiš i mirna Bosna’. Kako ‘samo kupiš’?! Kako ‘samo posudiš pola miliona eura’?! Meni su to količine novaca o kojima uopće ne mogu razmišljati mirne glave i mislim da ih posudim da nikad više ne bih spavala mirno. Ok, nikad ne raci nikad, ali baš mi je to teško probaviti.

  • Reply Antonela 12/04/2021 at 23:13

    Teska tema, i mi smo u toj dilemi bili. Cak i umalo kupili stan, na kraju nismo i drago mi je sad kad je proslo neko vrijeme od toga, cijene su ogromne i cak ne realne (moje misljenje). Ostajemo podstanari pa cemo viditi poslije, jer sloboda 💪😊
    Smatram da su to ogromni iznosi novca (kad se kredit uzme) i onda imas na neki nacin lanac oko vrata – a to nije ono cemu trenutno tezimo.

    • Reply Maja Marich 13/04/2021 at 10:56

      Meni je jasno da to ljudi gledaju kao neku vrstu investicije, ali meni su to također sumanute količine novaca i ja se s tim nikako ne mogu pomiriti.

  • Reply Jelena 12/04/2021 at 23:58

    Huh. Koja tema. Mi smo u Münchenu, dodaj tamo 7 umjesto 4 za nešto iole normalno i prihvatljivo. Mi smo došli prije godinu i pol, a onda nam je još i korona upala u sav taj mess. Zasad smo u fazonu – za pet godina ćemo vidjeti gdje smo i što smo. Nekretnina nam je u planu, samo je pitanje hoće li biti tu ili u Hrv. I to nikad nije loša investicija – uvijek možeš prodati (pogotovo tu), a ja sam navikla ne vezati se za kuće i stanove pa mi to ne bi bio problem. Jedino je pitanje naša mala. Jer već smo ju jednom iščupali iz sveg poznatog, a nisam sigurna da će nam pubertet biti naklonjen za još jednu takvu malverzaciju. Živi bili pa vidjeli.

    • Reply Maja Marich 13/04/2021 at 10:55

      Mene to baš muči. Jer kad se i odlučimo kao, meni to jednostavno ne sjeda do kraja. I zato na kraju odustanemo.

  • Reply Matea 13/04/2021 at 11:29

    Moj muž i ja trenutno živimo u malo stanu s jednom spavaćom sobom. Razmišljamo o proširenju obitelji, te smo stoga u potrazi i za većim stanom. No, kada gledamo cijene najma( okolica Ludwigsburga) i koliko su zapravo narasle u zadnjih nekoliko godina sve više naginjemo kupnji jer iznos kredita će nam biti jeftiniji nego najam. Ono što mene odbija od te ideje je upravo spoznaja da ću sljedećih 20-30 godina biti vezana uz kredit. A inače imam jaku odbojnost prema kredita.

    • Reply Maja Marich 13/04/2021 at 22:08

      Ja se isto bojim kredita – ne znam zašto jer svi žive na kredit. ALi eto, ja se bojim. (I mene vodi misao ‘bolje plaćati kredit nego bacati kroz prozor za tuđi prostor pogotovo ako je trošak tu negdje, ali onda skužiš da tu ima i pričuva i porez i svašta nešto i mene samo opet uhvati strah i – odustanem)

      • Reply Raska 15/04/2021 at 14:42

        Kupili smo stan prije 2 godine. Imamo dva psa tako da smo uzeli stan s dvoristem i to nam je sigurno najbolja zivotna odluka poslije one da odselimo u Njemacku. Kredit smo uzeli na najkraci period (10 godina). Jeste, bice malo nategnuto isplatiti toliku sumu novca za tako kratko vrijeme ali to nas gura da radimo vise i bolje upravljamo financijama. Rente su nam bile blizu visine rate kredita a ima taj doplatak godisnji na kredit i sve u svemu kada se sabere, nije strasno. Tako da bi svakome preporucila kupovinu. U nasem slucaju, za ove dvije godine cijena naseg stana je porasla za 20%. Ne znam sta ce biti dalje, ali za sada obecava 🙂 dugo smo zivjeli pod kirijama i to je cijena slobode. Mi se i sada osjecamo slobodno jer tu nekretninu mozemo prodati u svakom trenutku i ici dalje. Ljudi od kojih smo kupili stan su bili Kinezi (vratili se u Kinu) a ostatak kredita banke prelome izmedju sebe. Eto, nadam se da ce moje iskustvo pomoci barem malo jer smo i mi uzeli stan pogurani iskustvom prijatelja iz Minhena. Za narednih 10 godina se moze svasta izmjeniti i sve je rizik. Tako da sretno 🤞 sreca prati hrabre 😁

  • Reply Slavica 14/04/2021 at 18:14

    Moje razmisljanje je: bolje placati ratu kredita nego najam . Ako odlucimo ici dalje moze se prodati 😄
    6 godina zivimo u Austriji, vec godinu dana u svojoj kuci 😊

  • Reply Sandra 15/04/2021 at 13:33

    Daaaaa joj koja tema, najgora, boli me glava odma… 🙈 Uvijek sam svom dragom “predbacivala” sto mu starci nisu bili dosta pametni pa mu ko studentu kupili stancic u zagrebu. Mi kad smo dosli u situaciji OK sirimo obitelj, ajmo kupit stan, onda se sve urusilo u pitanju poslova i imigrirali smo u DE. A sad tu ja nikak karijerno napredovati kako zelim (majo pomazi, i ja bi za cosmo radio radila 😜) i nismo jos u stanju dizat polumilijonske Kredite, nikad u zivotu nismo imali Kredit, ali to bacanje vec desetina tisuca eura u zrak u zadnjih 15 godina nas isto boli I razmisljamo I gledamo. Ali onda kuciciu, ili stan s vrtom, nesto takvo, zelim vrt za djecu I rostilj I ljetna druzenja. Ili kupiti u zg pa iznajmljivat ko sto ih puno radi i nekretnina se sama isplacuje. Znaci tu kucicu, u zg stan I na moru nesto, to bi bilo idealno. Samo da ja jos nadem super super posao koji se dobra placa I odma se bacamo u misiju zvanu Kredit 😂

  • Leave a Reply