Ne dajte se zavarati, nema tu pravog dnevnika. Nikada i nije postojao. Koliko sam samo bilježnica uništila u nepovrat time jer sam unijela tri dnevnička zapisa i onda više nikada ništa. Nikada nisam bila taj disciplinirani tip koji može svaki dan sjesti i ‘odraditi’…
Otišla sam na svoj vlastiti blog. Na kojem me nije bilo toliko dugo da, kad sam ukucala stranicu, nije me odvelo automatski na stranicu administratora, nego ju je otvorilo kao da sam gost. Što pomalo i jesam. Jer nisam nosom provirila ovdje 6 mjeseci.…
Jedna od najraširenijih krilatica koja je prouzročila generacijama i generacijama žena da misle da ih netko voli samo ako ih snažno ignorira, ismijava njihove osjećaje, umanjuje njihov značaj i sl. Ali nećemo sada o tim simpatičnim tekovinama patrijarhata i vječnoj ‘zašto žene ne kuže…
Pročitala sam genijalnu objave poznate Prekardašian i zasvirala mi je Severinina ‘Moja stvar’ u glavi. Iako je bila o hejterima i našem odnosu prema našem tijelu, meni je zazvonila rečenica koja me navela na skroz drugi trag. Trag mog osobnog sazrijevanja. Tvoje debele noge…
Sjedila sam u gluho doba noći budna, iako slomljena umorom, i razmišljala što je to što me ‘svrbi’. Jer nešto mi nije dalo mira danima, a nisam mogla točno skužiti što. Djeca su bila ok, posao je bio ok, mali stan je i dalje…
Jučer smo proslavili 5 godina od dana kada smo se slijepo dovezli u Köln na tri mjeseca ‘da vidimo kako nam se svidja’. Stavili smo par kofera u našeg (pre)malog Seatića sepetića, zavezali dijete u sjedalicu, pripremili nonu (ili tutu ili kako to već…
Ljeto, sunce, more, plaža… i ostale gadosti. Da, došlo je ovo najsunčanije doba godine kada se pravimo da nam je super što se znojimo na suncu i uopće nam ne smeta što škiljimo ćoravi naokolo. Što je meni, mrziteljici ljeta, posebno problematično pošto sam…
Gledam Moranu kako se igra s djecom poslije škole. Glasno se smije, visi naglavačke s ljulje, nabacuje se njemačkim frazama i blebeće non stop. Ponekad i uz opomenu meni da trebam ‘više pričati’ s roditeljima njenih školskih prijatelja. Ne zna onda da meni mozak…
Sjećam se da me uvijek zbunjivalo kad bi ljudi govorili da savršenstvo ne postoji. Da su mane ono što nas čini ljudima, da su bore lijepe i da je različitost začin života. “Kada bi svi bili isti, svijet bi bio dosadan”, tako je nekako…
I evo ga. Započelo je. Ušli smo svečano u ‘ne znam što bih, ali ne bih to, ali ipak bih, ali ne znam ti objasnit tako da ću sjedit na podu i vrištati’ fazu. Poznatu i kao kraljevstvo tantruma. Tko želi nek’ čestita! Drugim…
