#sasvimosobno

Isječak iz dnevnika

11/09/2022
isječak iz dnevnika

Ne dajte se zavarati, nema tu pravog dnevnika. Nikada i nije postojao. Koliko sam samo bilježnica uništila u nepovrat time jer sam unijela tri dnevnička zapisa i onda više nikada ništa. Nikada nisam bila taj disciplinirani tip koji može svaki dan sjesti i ‘odraditi’ nešto što je sam sebi zadao. Ako je pod prijetnjom smrti – možda. Sama od sebe? Nema šanse.

Ali kao netko tko objavljuje (povremeno) i na blogu i instagramu, snima podcaste i videe, radi na radiju, a onda i kao online producent, često pomislim da sam zapravo toliko već toga rekla da ne znam koja je više svrha. I onda svejedno nastavim. Jer to je valjda taj moj neki način, možda malo egocentričan koji traži pažnju na krivim mjestima, možda malo refleksivni, jer moram izreći na glas ono što pokušavam shvatiti. Da sam malo više talentirana i puno više disciplinirana, rekla bih da sam umjetnik u duši. Ovako ništa od toga.

Ali šalu na stranu, primijetila sam jednu stvar. Stvar koju nerado spominjem jer, kao i sve u online svijetu, previše je laka za krivo protumačiti i iskoristiti protiv tebe. A meni je preosobna da bih samo tako pristala gledati kako ju razvlače. Tu stvar. Mislim, ne tu stvar! 😂 Stvar koja me tišti i koja mi ne da da se u potpunosti opustim i uronim u vlastiti život. Mali i običan, ali meni po mjeri.

A uvijek to nekako tako krene. Shvatim da mi sadržaj koji me inače opušta ne leži. Odjednom su mi sve serije glupe i spore, ni jedna knjiga ‘ne sjeda’ dovoljno dobro. Obaveze odrađujem brže i efikasnije, ali s nekom dozom aksioznosti jer čekam da ih zavšim da se mogu koncentrirati na bitno. A nikako da shvatim što to bitno je. Promiče mi.

I onda dolazi faza ekstremne introvertnosti. Faza tišine i moje potrebe da budem sama. Skroz sama. Duge periode vremena. Da mozak procesuira što je to što osjeća (i kako da si pomogne). Dugo dugo sam takve faze stavljala u kategoriju ‘nezadovoljstva vlastitim poslom/nepostojanjem karijere’. I dugo je to bilo točno. Ali sada nije.

Radim sve ono što nikada nisam mislila da ću imati priliku raditi. Obožavam svaki put kad stanem pred onaj mikrofon, a svaki proces izgradnje priče koju snimam me podsjeti zašto sam ikada uopće upisala fakultet koji jesam. Pronalazim zadovoljstvo u vlastitim postignućima i napokon ih ne umanjujem (ni sama pred sobom).

Djeca su zdrava, muž ne planira razvod braka (tako mi se barem čini), financije su stabilne, a čak je i vaga krenula malo prema dolje, što se gotovo nikada ne dešava! Ok, kosa mi je grozna, ali kad ti frizerka ode na porodiljni, teško se odlučiti na taj korak da nekom uručiš dvjesto eura i zahvališ mu se što ti je spalio kosu i napravio rezove koji se neće moži popraviti godinama. (Bojim se da u Njemačkoj ovo nije hiperbola radi građenja dramske napetosti.)

isječak iz dnevnika

Znači, na papiru, osim kose, sve štima.

Pa što onda ne valja?

Odakle opet taj neki neodređeni nemir?

Kao što je Lucija konstatirala u podcastu Neka nova priča, ljudski je uvijek stremiti naprijed. Kada dostigneš neki cilj, nitko u njemu ne uživa dugo već se fokus odmah okreće prema idućem cilju. Negdje u daljinu. “Bring me that horizon!” – kako bi rekao Jack Sparrow. I to ima smisla. Jesen je doba novih početaka za toliko nas, ima smisla da sada kreće potreba da se sve nadoknadi i anksioznost da novi planovi propasnu. Možda je to sve? Samo standardna jesen ljudi u tridesetima, na pragu nove energetske krize, u svijetu koji se stalno mijenja i nikada ne staje.

Možda.

A možda je do iskustva expat života, života nas iseljenika, migranata, nomada, nazovite nas kako hoćete. Možda je do te vječne vage koja uvijek uspoređuje svaki segment života i ubacuje male mušice u glavu koje kažu ‘možda to nije najbolji od svih svjetova?’.

Jer život expata iz moje perspektive pun je velikih dilema u kojima ne možeš računati na konkretne savjete jer svi oni koju su ti bliski, kojima vjeruješ, nemaju slično iskustvo.

Rame za plakanje možeš dobiti uvijek, kao i utješnu riječ, ali primjer iz života ili garanciju da te iza ugla ne čeka totalna propast – ne možeš.

Jesam li vas već umorila? Ima li ovaj tok misli smisla ili sam ga izgubila putem?

Sada je valjda jasno zašto pisanje dnevnika nikad nije bilo moj đir.

Kako god bilo, jedino što vidim da daje rezultate u mom osobnom životu je – prepustiti se. I punom koncentracijom uroniti u ono što je najvažnije. Shvatila sam s vremenom koliko me umara suvremeni način života u kojem sve mora odmah i sve mora paralelno. Posao mora biti na najvišem nivou, ali s djecom moraš biti prisutan, ali moraš kuhati i prati, ali i pratiti trendove, ali i vježbati, ali i kafenisati, ali i voditi (sve) društvene mreže, ali se i posvetiti partneru, ali i naći vrijeme za sebe.

A ja pokušavam da – ne.

Ispustila sam sve loptice privremeno i sada ih kupim jednu po jednu, i procjenjujem njenu vrijednost te vrijeme koje mi oduzima. I tek dok to radim, primjećujem da se anksioznost smanjuje. Moj ‘način’ za postići više je upravo suprotan – raditi manje. Ne raditi parelelno. I, pobogu, prestati se gristi zbog toga!

Najveća revolucija dogodila mi se kada sam si, ne samo priznala, već vrlo glasno izustila da ja uopće nisam tako posebna. Ni u čemu! I to je odlična stvar! Nisam posebna što znači da nisam nezamjenjiva. Nitko ne čeka da ja stisnem tipku, svijet neće propasti ako preskočim posao ili random scroll. Ništa se neće desiti ako zakasni podcast. Život neće stati ako mašina pričeka sutra.

Jedini način na koji donekle mogu vladati vlastitim životom je taj da radim samo jednu stvar u određeno vrijeme i da apsolutno suzbijem svaki osjećaj grižnje savjesti zbog toga.

Pa evo i sada, ovaj zapis iz dnevnika pišem u autu.

Ostavila sam Moranu na rođendanu, na lokaciji koja je taman predaleka da bi se isplatilo dva puta ići tamo i natrag. A pošto je na farmi, nema baš ni nešto drugo za ponuditi u okolici. Pronašla sam drvo na parkiralištu, sjela u hlad i izvadila laptop. Sada, kad završim, stavit ću i slušalice u uši, zatvoriti oči i čekati još malo. Da, nemam kave, što je veliki propust, ali napokon sam mirna jer znam da ništa drugo u ovom trenutku ne moram raditi.

Mislim, moram.
Ali ne mogu.

Veš se ne može prat, trening se ne može odraditi, frizer se ne može naručiti, matematika se ne može vježbati.

Ali mogu iskorisititi ova dva sata. Da budem sama sa sobom i svojim mislima. I šlušam glazbu i scrollam ili, evo, pišem blog u formi dnevnika, tražim temu za posao, malo sanjarim.

Sve drugo će ionako pričekati, živcirala se ja oko toga ili ne.

You Might Also Like

3 Comments

  • Reply Amela 11/09/2022 at 20:36

    Odličan blog.
    I ja bih volela znati šta je to sto me čini da se tako osećam… samo sto ja imam osecaj da sve loptice koje sam ispustila ima toliko puno da se gusim u njima i ne uspevam ni jednu po jednu da sredim. Davim se u obavezama koje ne obavljam, u emocijama koje ne ispoljavam… A svi su ljuti na mene sto nisam dobro. 😅 Svi hoće da me bodre dok se uspinjem ali kad padnem mi okrenu ledja. Tu su a nisu tu…

  • Reply Ana 11/09/2022 at 21:10

    Odličan tekst, pronalazim se u puno toga. Samo nastavi pisati i snimati, volim sve tvoje uratke.
    Lg Ana

  • Reply Violeta 13/09/2022 at 15:34

    Odličan tekst draga Majo!
    Taj osjećaj dobijem često kada mi neko
    (čitaj suprug) kaže kako su žene super u multitasking-u a muškarci nisu. Sorry my friend, ni ja nisam dobra, i što sam shvatila s godinama još važnije – ne želim biti dobra u multitasking-u. Želim još osjetiti svoje biće i znati da ja vodim život, a ne on mene.

  • Leave a Reply