Savršenstvo je jedina opcija

Sjećam se da me uvijek zbunjivalo kad bi ljudi govorili da savršenstvo ne postoji. Da su mane ono što nas čini ljudima, da su bore lijepe i da je različitost začin života. “Kada bi svi bili isti, svijet bi bio dosadan”, tako je nekako išla ta krilatica iz bajki. Ali sve to što su mi govorili, nije odgovaralo onome što sam živjela. Onome što sam vidjela.

Čak i u školi smo učili da je ‘hrvatski standardni jezik’ službeni jezik Republike Hrvatske. “Iako nitko ne priča njime, nikome nije materinji”. Tek tu mi ništa nije bilo jasno. Ja sam iz Slavonije, mi pričamo štokavskim narječjem koje je uzeto za osnovu. Znači li to da pričamo ispravno? Je li naš hrvatski jedini dobar? Ne, ispostavilo se da nije. On je najsličniji. On je najbliži, ali i on fula u naglascima, deklinacijama i koječemu. Jer standardni jezik je savršenstvo – kojim nitko ne priča sam od sebe. Jer na savršenstvu se treba raditi, izgleda.

A savršenstvo je norma koju treba postići, zar ne? Kako u jeziku, tako i u životu. Nema mjesta za ‘ovo auto’ isto kao što nema mjesta za prve brakove i vambračnu djecu, nema mjesta za grčke noseve i debela bedra. Jer kako jezik ima normu, ima ju i ljepota. Pogledajte bilo gdje oko sebe i sve će vam bit jasno. Bijelo je lijepo, ali ne blijedo. Mora biti preplanulo, ali nikako tamno. Noge moraju biti duge i vitke, bedra čvrsta, ali se ne dodirivati. Nosevi trebaju biti mali i prćasti, usne pune, ali ne vulgarne. Ali nije samo tijelo na tapeti; ovo zaista nije suptilno ubacivanje bodypositivity propagande u tekst (ovo je laž, SVAKI tekst je mjesto za ubaciti bodypositivity propagandu!). Naš život je težnja za savršenstvom – savršenom kućom, savršenim automobilom, savršenim dizajnom interijera, savšrenom djecom sa savršenim ocjenama i savršenim mužem u savršenim okolnostima sve dok ne napravimo puni krug i opet završimo na savršenoj plaži u savršenom beach-bodyju dok ispijamo savršeni koktel i ćaskamo na savršenom jeziku – onom standardnom.

Nema tu mjesta za ‘ovo auto’, moliću lijepo.

A evo mene ovdje, u malo premalom stanu u stranoj državi u kojoj pričam loš njemački dok se moja debela bedra dodiruju čak i kad malo razmaknem noge. Sjedim sa svojih par kila previše i razmišljam kada sam ja to točno shvatila da nam prodaju – sranje? Jer shvatila jesam, samo ne znam točno kada.

Jer sjećam se kao klinka da me bolilo svaki put kad nešto nije bilo savršeno. Sjećam se doba kada me moja osobna frenemy slavodobitno ispravljala svaki put kada bih rekla ‘kašika’ ili ‘peškir’. Mi smo ratna generacija, mi smo brzo morali naučiti da postoji samo žlica i ručnik i da nema mjesta za greške. Učila sam i kroz život da juhicu jedu oni koji su fini i bolji od mene (jer je meni supica bila ono što mi napravi baka i asocira na dom), na faksu sam naučila da se ljudi pokrivaju poplunom, a ne jorganom kao ja, a onda su nas profesori ispravili i rekli da standardni jezik, to savršenstvo, priznaje samo pokrivač.

Odrastajući sam naučila, onako po putu, da cura može biti prelijepa, ali ‘samo dok progovori’ jer ‘čim progovori čuješ odakle je!’ Nekad je to bila Bosna, nekad Makarska, nekad Zagorje, a nekad je otezala kao mi, tamo istočno. Zapravo, ne kao mi jer ‘vi više pričate k’o Bosanci, dok ga Osječani razvlače k’o žvaku’. Ispalo je nekako da nije bilo bitno kratiš li ga ili razvlačiš: uvijek je bio kriv. Kriv naglasak, kriv ton, kriv jezik.

Nije bio savršen.

Kao ni moja građa ni kilaža, ni boja kose ni bilo što drugo.

Ali odrastanje, kao ni moja potraga za savršenošću, nije prestalo. Nisam stala rasti, koliko god sam mislila da znam u kojem smjeru MORAM nastaviti. Pa mi je tako tata jedno proljeće dovezao žuti skuter s crvenim detaljima. Iako sam ga zamolila da bude bilo koje boje OSIM žute ili crvene. I bio je to najbolji Pikaču skuter koji je postojao – iako se palio samo na kurblu, gasio kad pada kiša, vozio preko ograničenja i imao jedan retrovizor koji voli ‘visiti’ nakon određenih kilometara na sat.

Ali bio je moj. I bio je tu. I vozio je.

I nekako mi je bio sve draži što je više mušica imao.

Nakon skutera je došla jedna zločesta Marina. Koja je bila prekrasna. Savršena. Kao naslikana. Imala je sve kvačice pod rubrikama ‘savršenstvo’ ispunjene. Ali bila je podla ženka čovjekovog najboljeg prijatelja i što sam ju više poznavala, sve sam više shvaćala da mi nije lijepa. Nije mi više bila lijepa!! Uopće!

Ali ne kao ‘njen karakter je zasjenio njenu ljepotu’. Ona je i dalje imala duge tanke noge i predivnu kosu. Ali njen karakter me navodio da primjećujem njene mane. Pa sam tako odjednom vidjela da nema guzice i da je izrazito sklona borama. Uočila sam da joj usta malo ipak prevelika za njenu glavu i da joj je kosa oštećena. A sve to nisam uočila dok nisam vidjela da nije – dobra.

I što sam se više prepuštala i dopuštala sebi da osjetim ljude, a ne toliko da ih vidim, shvaćala sam da ništa o savršenosti što su me učili nije točno! Da, savršenstvo postoji na papiru, ali u životu je ono gotovo neprimjetno. Ne zato jer nije dovoljno lijepo – naravno da je, pa SAVRŠENSTVO JE, već zato jer kada nešto ispoliramo do savršenstva, ono ostaje bez karaktera.

U potpunosti.

(Nešto kao sve hrvatske serije ikada gdje svi pričaju standardnim jezikom – onim jezikom kojim nitko zapravo ne priča.)

A ja sam shvatila da obožavam kad žene progovore i onda iz njih izađe Dalmacija ili Bosna ili Sarajevo. Svaki je kao još jedna razina karaktera, još jedno obilježje mentaliteta. Kao da ih baš taj naglasak učini još više nekako ispunjenim bojama. Još ljepšima. Obožavam kad ljudi mlate rukama dok pričaju i kad galame kada se užive u raspravu. Na nekom su mi duge noge prekrasne, na nekom drugom izražen nos jer im tako divno stoji, a nečije jake kratke noge odlično ide uz njihov karakter. Na nikome od ljudi koje poznam (i volim) ne bih mijenjala ništa.

Jer mislim da ih sve ovo što je ‘izvan norme’, što ne može stati pod kategoriju savršenstvo zapravo čini – njima. Ne USPRKOS debelim bedrima, velikom nosu ili bilo kojem naglasku, već UPRAVO ZBOG TOGA. Uostalom, standardni jezik je tako suhoparan, hladan i umjetan.

Ne zna prenijeti osjećaje kako ga prenose narječja, ‘krivi’ naglasci i žargon. To vam je kao što znate da je salata s piletinom zdravija i fit opcija. Ali nikada neće biti ukusna i zabavna kao špagete. U bilo kojoj opciji. Špagete i hrpa parmezana.

Meni je samo žao što mi je trebao cijeli ovaj krug da naučim da je savršenstvo koje nam guraju pod nos sranje – ali mi je tako drago da sam ipak shvatila. Ne postoji savršen život. I napokon mi je jasno zašto ljudi kažu da su mane ono što nas čini ljudima, da su bore lijepe i da je različitost začin života. Nešto poput parmezana na špagetama, splitskog naglaska na lijepoj curi ili bora na vašem vlastitom licu kada se nasmijete.

Poput žutog skutera sa crvenim detaljima za koji ste mislili da ga NIKAKO ne želite.

A bio je najbolji ikad.