#gastarbajterica

Zašto život u Njemačkoj nije za svakoga

27/06/2018
život u njemačkoj

Dijete odavno spava, a ja navlačim zastore u spavaćoj i onako, dislocirano, gledam u daljinu. I pomislim: “Bože, hoćemo mi sada živjeti ovdje zauvijek? Kao, to je to? Kao, od sada pa nadalje, zauvijek, živimo u Njemačkoj?” Na trenutak sam se prepala vlastite pomisli i potisnula ju. Jer kakva je to pomisao, uopće? Ali mi vrag nije dao mira i, kada sam legla kraj muža, sumnje su se izlile iz mene. U onim trenutcima pred spavanje, kada smo oboje zaštićeni mrakom pa se čovjek osjeća hrabriji nego što je. Nakon trenutka šutnje, on kaže da mu često to padne na pamet. I oboje se krenemo smijati kao blesavi. Jer smo budale. A zna se da takvima nema pomoći. 

Ali zaista – hoćemo li mi sada ovdje živjeti zauvijek? I što to uopće znači? I ako je tako – zašto bi to uopće bio problem? Ali, vidite, čak i mi koji i dalje imamo izrazito pozitivno iskustvo života vani u zadnje dvije godine, sve češće vidimo tu nekakvu drugu stranu medalje. Ne radi se tu o konkretnim slučajevima, ali mogu reći da sve više mogu vidjeti zašto nekim ljudim preseljenje izrazito teško padne i zašto razočarano uzdišu za domovinom dok se osjećaju prevarenima iluzijom o ‘boljem životu u Njemačkoj‘. 

A pošto ja, očito, imam viška slobodnog vremena i filozofski kotačić nikad ne staje u mojoj glavi, ozbiljno sam razmislila koje su to stvari koje su i meni teške ili za koje se brzo ispostavi da ljudima ozbiljno teško padaju. Što sam to uočila da se ne može pojmiti dok niste zaista ovdje, i koje stvari ne postaju lakše s vremenom? Pa evo, ovo bi bio kratki (vrlo subjektivan) vodič kroz ‘zamke’ koje vas čekaju ako odlučite doseliti. U doba kada je toliko ljudi otišlo, kada se još more ljudi priprema na odlazak, ovo su stvari o kojima treba dobro razmisliti prije nego se učini prvi korak. Jer uvjerena sam da su ovo stvari koje presude kod pojedinaca koji se odluče vratiti.

Vidite, njemački gospodarski sustav ogroman je i funkcionalan. Neće vam se dogoditi da nećete pronaći (nekakav) posao, da će vam netko uskratiti liječničku skrb, da vam dijete neće biti zbrinuto na više razina i da vam životni standard neće biti bolji. To je nešto na što možete računati, ako ste voljni raditi. Sistem će vas prigrliti i pobrinuti se za vas. Ali sistem ima svojih granica – tek kada odselite iz domovine, iz države u kojoj ste proveli veliku većinu svog života, naučite što to točno ‘čini život vrijednim življenja‘ i saznate bez čega to i vi ne možete biti sretni. Tek kada se riješi egzistencija, prave vrijednosti izađu na površinu. A one su često vrlo različite među ljudima.

u njemačkoj

Pa krenimo sumornim putem zvanim ‘na što se sve morate pripremiti kada selite daleko od doma’:

  • Život se nastavlja s vama ili bez vas – i to je najokrutnija, ali najtočnija činjenica. Naravno da svatko od nas misli kako je spreman na to jer ‘nije budala i jasno mu je da ljudi neće sjediti i čekati da se on vrati da bi popili kavu‘, ali kada zaista odete, takve sitnice čine ogromnu razliku. Ljudima djeca odrastaju, događaju se velike stvari u kojima vi ne sudjelujete, događaju se male koje su bitne, ali vi niste tu da ih pratite. Ali ništa nije jednostrano – vaš život također prolazi bez njih. Tko će pričati svaku sitnicu koja vam se dogodila? A velika većina stvari izgubi na značaju i veličini kada vrijeme prođe.I svaki put kada dođete ‘kući’, primjetite kako se javljate sve manjem broju ljudi, teme o kojima pričate su sve općenitije i polako gubite emotivne spone koje su, možda, godinama ustrajale prije toga. Ali sada više ne. Vi ste se promijenili, ali i oni su se promijenili. Odnosi zahlađuju jer naprosto više nema svega onoga što vas je prije vezalo. Naravno, svatko od nas ima tih par ljudi koji će uvijek biti bliski i vrijedni, ali čovjeka svejedno zatekne činjenica koliko je taj broj zapravo malen. Možda ga još malo više zatekne činjenica da mu, zapravo, i nije toliko stalo koliko je i sam očekivao.
  • Daleko od očiju, daleko od srca – prvih godina (mi smo još u toj fazi) stalno razmišljate o obitelji koju ste ‘ostavili iz sebe’. O tome kako ste dijete otrgnuli od najbližih, grize vas savjest jeste li joj napravili medvjeđu uslugu, tražite način da idete ‘kući’ kada god se dogodi nešto loše, ne spavate noćima jer je član obitelji bolestan/star/u nevolji, a vi ovdje živite kao da se ništa ne događa. Dobra vijest je – i to prođe. Ali loša vijest je – i to prođe. Naučite s vremenom da nema dobre i loše strane, da ne postoji opcija da vuk bude sit, a ovce na broju i da se ne možete ispričavati zbog vlastitog života. Dijete će odrasti i uklopiti se, s godinama će se posjeti prorijediti, a neki odnosi zahladiti. Takav je prirodni poredak. Dijete će izgubiti možda na nekim odnosima, ali će ovdje izgraditit nove, dugačije. Na vama preostaje prosuditi jeste li vi spremni pristati na takvu vrstu zamjene.
  • Nitko nije cijepljen od emocija – bez obzira na prilagodbu, svatko od nas ima taj neki okidač u sebi koji se upali kada nakon dugog vremena bude okružen ‘svojima’. Možete uživati u novom životu i nikada se ne htjet osvrnuti, ali ponekad ćete jednostavno žudjeti za ljudima koji su u potpunosti poput vas. Ljudi koji imaju isto zaleđe, isti put, iste trenutne probleme i iste planove za dalje. Zato se gastarbajteri uvijek pronađu međusobno. Zato što njemački prijatelji mogu biti najbolji na svijetu, ali ponekad jednostavno morate sjesti kraj nekoga tko će razumjeti zašto je najveća tuga u životu kada nema lepinje koja ide uz čevape. Čak se niti ne šalim. I to su neka prijateljstva, toliko iskarikiranau narodu, koja su nevjerojatno vrijedna. Vjerujte, i sami se međusobno sprdamo na račun toga kao ‘tražimo naše’ i kao se ‘pronalazimo sa suzom u oku‘, ali ne možete znati razinu sreće koju čovjek osjeti kad sjedne popit talijansku kavu s frendom Sarajlijom i odradi obaveznih pola sata na temu ‘majko sveta, nema dobre kave u cijeloj Njemačkoj, kako da se živi?
  • Novi život znači novi temelji – i to je zaista korak koji se ne može zamisliti dok se ne dođe. Oni koji idu već u formirane zajednice, oni koji idu tamo gdje ih već netko čeka, možda prođu malo lakše. Mi koji odemo skroz u novo, sami, tek ovdje shvatimo pravo značenje riječi ‘umrežavanje’. Tek ovdje vidite da ste u Hrvatskoj SVE imali riješeno! Koja frizerka, koji ginekolog, kome ići na šalter u socijalnom. Ako nemaš majstora, ima punac broj od svog, kum ima mehaničara, a frendica preporuku za dadilju. Ovdje se sve ispočetka gradi. Ali od samog početka! I to je jedan od najiscrpljujućih segmenata koji nikada ne završava – uvijek dolazi nova faza, nova potreba, nova preporuka koju nemate.
  • Integracija ili smrt – naravno da si čovjek bira prijatelje, naravno da ništa ne morate na silu. Ali raznoliko društvo, kao njemačko, ima svoja pravila i zakonitosti. Ako želite doći u Njemačku kako biste se družili samo ‘s našima (ali ne svim našima, samo onima koji su više naši) i Nijemcima‘ i ako želite da vam dijete ide u vrtić samo s njemačkom djecom, u školu samo s potomcima arijevaca i druži se samo s probranima – zaboravite odmah. Ovo je demokratsko društvo u kojem se različitost pozdravlja, a ne potiskuje. Ovdje će vam djeca ići u njemačku školu, vrtić i park, ali to znači da će susresti ljude svih boja kože, svih vjeroispovjesti i svih nacionalnosti. Jer to što je netko drugačije boje od vas, ne znači da on nema i veće pravo biti tu od vas. Ovdje se ne broje krvna zrnca i svaki pokušaj diskriminacije se žestoko osuđuje. Naravno, loših ljudi ima svugdje, ali globalni stav prema takvima ovdje je puno stroži. To znači da i sami moramo proći kratki tečaj samoodgoja, ali to znači i da neke stvari moramo prihvatiti. Od velikih stvari poput osude diskriminacije, do malih stvari kao ‘izlazak djece van u svim vremenskim uvjetima‘. Ako ćete doći ovdje i plakati narednih 20 godina jer nema kave kao što je ona kod kuće, nema tu sreće. Ponekad treba stisnuti zube, obući djetetu gumene hlače i kupiti si espresso aparat. S vremenom naučiš da je vrlo zdravo biti vani u svim uvjetima, da su gumene hlače uz popratnu artiljeriju najpametniji izum stoljeća, i da te briga za njemačku obojanu vodicu koju oni nazivaju kavom, kad ti kod kuće piješ mirisni espresso. Za malo para. Tajna je u prihvaćanju novoga i u vlastitoj asimilaciji – jezik je prvi korak, a ljudski faktor drugi. I zapamtite, sve se može kad se hoće! Sve, osim naučiti njemački, rekla bih sa smješkom. Ali isto tako, ako ‘se neće’, nekada treba i to prihvatiti. Nismo svi za sve i to je ok.
  • Identitet je promjenjiva kategorija – kada odrastaš u zatvorenom društvu kao što je naše, vlastiti identitet gradi se neodvojivo od okoline. Naš identitet su i prijatelji koje imamo i obiteljske priče koje su nas izgradile i društveni status i zanimanje. Kada se otrgneš od svega toga, odjednom dobiješ čistu stranicu – ljudi koji će te upoznati, ne znaju ništa o tebi. Dolaziš bez utega prošlosti, ali sa velikim teretom samoizgrađivanja. I tu se događa splet gorsko-slatkih situacija. Posebno je uzbuđenje pričati o sebi i svom životu nekome kome je sve to strano, zanimljivo, egzotično. Dobar je osjećaj odbaciti sve negativno i živjeti punim plućima, bez osjećaja tereta. Ali u isto vrijeme, ponekad umara konstantno objašnjavanje. Zašto ovo radim ovako, zašto reagiram onako. Zašto mi je ovo bitno i kakva je to priča koja se skriva u pozadini. Jer neki tereti nikada neće otići zapravo i oni utječu na nas. Zauvijek. Oblikuju nam odluke, uzorak ponašanja i neke rituale. Dok nisam došla ovdje, nisam bila svjesna niti vlastitog ptsp-a, niti sam obraćala pažnju na to da sam ‘ratno dijete’. Pa, majketi, svi smo, zar ne? E, ovdje nismo. Sada gradimo identitet koji sa sobom vuče sve duhove prošlosti, ali ih mora uklopiti u ovaj novi život. Tek kad se odvojite od svega saznate koliko je ‘sve to malo i nebitno’ – bilo vaš cijeli život. Na vama je da iz toga izvučete najbolje ili da potonete.
  • Nije ni život u Njemačkoj što je nekad bio – ovo će vam reći svaki gastarbajter koji je ovdje više od 10 godina. I mi ćemo mu se nasmijati u facu. Kao što sam rekla svojoj baki jednom prilikom: ‘Šuti, molim te, mi bismo platili da Hrvatska može propadati kao Njemačka!‘ I mislila sam to. Ali ne misle ljudi ništa loše s tom izjavom, samo konstatiraju da je nekada bilo JOŠ bolje. Plaće su bile još veće, nije bilo problema sa stanovima, izbjeglicama i otvorenim granicama. Ali vi ne možete osobi koja je odrasla na konju objasniti sistem života na magarcu. Mislim, možete – ako ste raspoloženi za stand up večer u kućnoj izvedbi gdje se vi osjećate kao dio ekipe TLN-a, a vaši njemački prijetelji istovremeno ne mogu vjerovati da se vi zaista ne šalite. A ne šalite se. Jer tko bi to bio u stanju izmisliti? Od hrvatske politike, stanja u društvu, ratnih godina, pa sve do birokracije. Birajte. Ja pričam, oni ne vjeruju. Ali istina je da život u Njemačkoj nije ono što je nekada bio. Nije više baš tako jednostavno doći kao padobranac, mlatiti lovu, voziti Audija, zaraditi penziju i vratiti se u novoizgrađenu kuću u mirovinu. To je zaista bila priča prošle generacije. Život se više ne odvija po tom sistemu i treba biti svjestan toga da, ako dolazite, dolazite u društvo koje očekuje da se prilagodite i uklopite. Da, njemački vozni park bolji je od prosječnog hrvatskog. I plaće su veće. Ali ne dobivaju se ključevi BMW-a pri ulazu u državu, ne daje vam se više vremena da se bakćete s njemačkim godinama jer ‘ne znam ja ništa, ja sam tu biciklom’ i njemačka marka više ne postoji. Ljudi koji dolaze zadnjih godina pričaju o boljem, dostojanstvenijem životu. Ali životu koji je raskrstio s hrvatskim. I sada je koncentriran ovdje. Oni koji dolaze sjediti na dvije stolice, koji njeguju iluziju o paralelnom životu i ovdje i tamo, redovno su ovdje kratkotrajno. Jer to je pretežak i previše iscrpljujuć život. Život koji donosi samo puno razočaranja, a ne baš tako pun novčanik – kako se očekuje.
  • Sreća dolazi iznutra – apsolutni klišej. Totalna istina. I to je ono osnovno na što se treba obratiti pažnja. Svatko od nas ima svoje razloge zašto je otišao ili zašto razmišlja o tome. Neki su veliki, neki mali. Neki materijalni, neki emotivni, a neki praktični. Neki su duboki, kompleksni i djelomično sakriveni i od svog vlasnika. Ali zajednički nazivnik kod svih odlazaka je taj da nećete u Njemačkoj pronaći ništa što već nije u vama. Ako bježite sami od sebe, od trauma, od ljutnje i nezadovoljstva, vrlo vjerojatno nećete pronaći to što tražite. Jer to ne postoji nigdje. Novi svijet donijet će kratkotrajno zadovoljstvo, navalu adrenalina, ali to ne traje dugo. Ni na kraju svijeta ne možete pobjeći – od sebe. Ali egzistencijalistički problem, profesionalna izgradnja, širenje obzora i uređenije društvo, to su već stvati koje su realne i opipljive. Ako bježite od sistema, ima nade. Ako bježite od čudovišta ispod kreveta – oni će doći s vama u vašim koferima. I tu treba znati odvagati što točno tražimo. Ili što bi rekla Cerigradska mačka Alisi u Zemlji čudesa: “Ako ne znaš gdje želiš doći, svejedno je kojim putem ideš.

Tekst koji će pomoći u tom osjećaju ‘Što ja to točno radim ovdje?‘ davno je napisan i teško da će se činjenice u njemu ikada promijeniti. Osjećaji još manje. Naravno da se ponekad dogodi i obična svakodnevica u kojoj se vozite biciklom, gurate dječja kolica, kupujete namirnice i razmišljate: ‘Bože, što ja točno radim ovdje? I zašto to isto nisam mogla kod kuće?’ Jer, neću vam lagati, ponekad se sve čini tako… prazno. Ali onda dođete natrag u domovinu i jednako ste mizerni kao kada ste otišli iz nje. Jednako nezadovoljni i žudite za povratkom u ‘najbolju svakodnevicu koju imate – u Njemačkoj’. U tim trenutcima čovjek ne može drugo nego nasmijati se sam sebi. Jer sada živimo u paralelnom svemiru vječnog ocjenjivanja. Ali u tim trenutcima znam da smo donijeli dobru odluku. Da, od sada pa nadalje ćemo uvijek i sve uspoređivati, ocjenjivati i vagati. I to je nešto na što smo svjesno pristali jer je to jedini način na koji idemo onom stazom ‘koja nas vodi tamo gdje želimo doći’. Za nas je to dovoljno.

Za nekog drugog nije – i to je sasvim u redu. 

#misusovo

You Might Also Like

  • Marijan jozic 04/07/2018 at 03:19

    Maja. Ja sam u holandiji i tu je ista stvar. Tvoja prica mi se svidja jer se 100% podudara sa mojom. Treba imati hrabrosti za takav korak a i odluciti se gdje se zivi. Zivjeti na dvije stolice je najgorja odluka koja se donese. Il me ljubi il me se okani.
    Pozdrav

    • Maja Marich 09/07/2018 at 22:38

      Iliti što bi Bebek rekao: ‘Il me ženi il tamburu kupi!’ 😉 Hvala ti puno! I baš mi je drago kada čujem da sve više ljudi ima takvo pozitivno iskustvo. Naravno, vrlo često nije ni lako ni jednostavno, ali ja vjerujem da je, u konačnici, bolje.

  • Zrinka 04/07/2018 at 06:52

    Bok, prvo da ti kazem da je ovo moj prvi komentar ikad (a da autor nije netko od mojih prijatelja) ali toliko sam uzivala citajuci ovaj tekst – doslovno kao da citam nesto sto sam ja napisala – da ti moram reci HVALA, malo mi je lakse kad znam da nisam jedina koja se tako osjecam! Bacam se na citanje ostalih tvojih tekstova:) (Btw ja zivim zadnje 2 godine sa muzem i sinom u Berlinu, gdje ste vi?)

    • Maja Marich 09/07/2018 at 22:39

      Hej, baš mi je drago i nema na čemu! Počašćena sam komentarom, u tom slučaju 😉 Mi smo, također zadnje dvije godine, u Kölnu.

  • John 06/07/2018 at 17:21

    Maja. Samo jedna ispravka u tekstu u vezi ‘krvnih zrnaca’. Zasto ljudi koriste ovaj termin? Naime, svi znamo da su krvna zrnca postojala na ovoj planeti prije nego je i jedna nacija izmisljena. I nasi preci su postojali prije nego je i jedna nacija izmisljena. Znaci, nacija je izmisljeni ljudski kult, a krv je biologija, to nema veze jedno sa drugim. Inace, povezivanje nacije sa krvi je laz i temelj ideologije krvi i tla, znaci nacizma, vjerovala ili ne.

    1. Geni, kao i krv, su postojali na ovoj planeti prije nego je i jedna nacija izmisljena.

    2. Gene, kao i krv, je stvorila priroda bez utjecaja covjeka

    3. Nacije je izmislio covjek, kao i plasticnu kesu, kompjuter, auto….. to nije stvorila priroda, to je umjetno stvorio covjek.

    4. Krv imate istu samo sa uzom rodbinom a ne sa citavom nacijom, inace se nebi mogli zeniti

    5. Dakle, nacija i religija, su dva izmisljena kulta, koja nemaju veze sa biologijom tj majkom prirodom

    6. Gene, imamo 98 odsto jednake sa majmunima, dali mislite da se u tih 2 odsto toliko razlikujemo?

    7. Inace temeljna laz povezivanja krvi i nacije, je ideologija krvi i tla, temelj nacizma

    8. Geni postoje, ali se nemogu nazivati imenima nacija, jer su nastali prije toga i sa nacijama nemaju veze

    9. Nacija je kult jezika, kulture, narodnih obicaja. To nema veze sa krvi. Ta propaganda da to ima veze sa krvi sluzi da bi se masama moglo upravljati i ratovati, da vas uvjere ako je onaj drugi ‘drugacije’ krvi. To je manipulacija. Jer da vam kazu kako je onaj drugi iste krvi, bilo bi vam teze ga ubiti u nekom ratu.

    10. Ljudi se djele na krvne grupe. Gde ste vi vidjeli u bolnicama na onim kesicama sa krvi da pise ‘srpska krv’, ‘rvatska’, ‘nemacka’, ‘jevrejska’ itd..?

    • Maja Marich 09/07/2018 at 22:48

      Dragi, Johne!
      Sve navedeno je točno i svaka čast na trudu. Ali odgovor na pitanje se već nalazi u startu – zašto ljudi koriste taj termin? Zato što se odnosi na metaforu za zajedništvo određene skupine, pjesnički klasificiranu kao ‘krv’. Jer – zašto ‘plava krv’? Nitko nema plavu krv i kao takva ne postoji. Ali je metafora.
      U ovom slučaju (mog teksta i sličnih umotvorina) se misli na ljude koji imaju zajedničko zaleđe, kulturne temelje, koji su odrasli u sličnim uvjetima i uz to su vezani naučenim društvenim normama. A tek kad se malo odvojimo, vidimo KOLIKO društvene norme upravljaju našim životom.
      Tako da još jednom hvala na opsežnom komentaru, ali ja zaista, ni u ludilu, nisam mislila da se krv dijeli po narodnostima ili nešto slično. Radilo se isključivo o metafori za zajedništvo. Emotivno i kulturološko zajedništvo. Ništa više.

  • Esmeralda 05/08/2018 at 10:14

    Hvala na tekstu koji probija kroz dubinu duše. Pronađoh sebe u skoro pa svemu.

    • Maja Marich 31/10/2018 at 01:15

      Hvala tebi na ovakvom komentaru 🙂

  • KLA 19/08/2018 at 06:06

    Odlican tekst – kao da citam svoje dnevne dileme I razmisljanja ovdje u Australiji

    • Maja Marich 31/10/2018 at 01:15

      Izgleda da smo svi puno sličniji nego što mislimo 🙂

      • Zrinka Kepe 15/09/2021 at 10:26

        Hvala na teksu dom je dom..to mi je prva riječ koja mi je upala u oči..sa vremenom se mijenjamo svi i “naši i vaši “ali od sebe ne možemo otići.I svog karaktera i mentaliteta ..a ovo dali ćemo ostati ili otići ..važno je ..ali možda našoj djeci jednog dana.Meni sa 47 nebitno..jer sam tu i došla da jednog dana bude drugoj generaciji možda bolje..ili ne..na njima je ..da imaju dvije opcije ..kad dođu na raskršće života.Zato ne krivim ni one koji odu natrag ni one koji ostaju i bore se.Rukama i nogama..Sve je u stavu.I u glavi.Ali srce nekad presudi..pa kako kome.

  • Sanja 24/08/2018 at 17:22

    Draga Majo! Hvala ti na ovom predivnom tekstu. Kao da citam svoje misli. Upravo sam se sa obitelji vratila iz Irske nakon 3 godine. Nike tko nije probao nemozes docarati te neke osjecaje.

    • Maja Marich 31/10/2018 at 01:12

      Wow. Trebalo je hrabrosti i otići i vratiti se. Svaka čast i zaista vam želim da se pronađete 🙂

  • TheChauffeur 20/12/2018 at 13:31

    Totalno dobar tekst, rijetko dobar ali premalo kritičan. Ja bi malo zaoštrio … po novinama uglavno čitam karikaturalne tekstove, teške naivne besmislice. Prednjače lažne plačenićke kuće tipa VL ili DW, koji namjerno politički dezorjentiraju i unose lažne crno-bijele informacije s ciljem političkog portretiranja ove zemlje prema van. Taj portret Njemačke ne samo da je pogrešan već je i namjerno producirana lažna slika. Naime Njemačka nosi brojne probleme i sama po sebi nosi novi takoreć cijeli set problema o kojima ovdje ne piše nitko. Često se podvlači crta samo tamo gdje bi Njemačka bila bolja. Očigledno to je financijski bolja perspektiva međutim kvaliteta života ne svodi se samo na jednu varijablu a i ta je u sklopu današnjeg svijeta kapitala nešto prenaivna. Nije ni svejedno gdje se živi u Njemačkoj, izrazito su velike razlike između pojedinih regija. Ne mogu se nikako složiti s tvrdnjom “nema paralelnog života” niti što bi to točno značilo.. u kontekstu napisanog to bi bio gubitak informacije ? Pa i ne drži vodu, najkasnije u doba jeftinih letova koji traju u prosjeku sat vremena, nema nikakve potrebe za odricanjem od identiteta i za gubitkom informacije tj. udaljavanjem od ljudi u HR. To je i osobni izbor kao što je i osobni izbor dolaziti u stranu zemlju kao dibidus bez osnove jezika u nadi “boljeg života”. Najveći problem “Hrvata” u Njemačkoj je uglavnom da raznose neralno pesimističke i kritzerske stavove prema HR a na sva usta hvale svako sitnjarenje po Njemačkoj . .da im istu kobasicu iz Lidla prodaš u Hrvatskoj, pričali bi na sva usta ” da je preskupa” ili “da su prevareni”, ovdje pak zagule u kredite i prihvate rado i da im se svaka baba na šalteru unosi u lice. Mislim da novi EU – useljeni Hrvati nose punoo bolju priću ali da su ovi koji su došli prije EU, posve bijedna prića koju treba izbjegavati … oni nebi u 150 godina napisali niti jedan pismen tekst. Nijemci pak od svake sitnice prave strašnu paradu dok ne popiju pive, samo ali samo onda se pretvaraju u prasad… 🙂 Dijaspora ova starija prije EU, je uglavnom hrpa ljudi s kompleksima koji se nisu snašli ili su navikli svima lizat i sramit se … u DE su “Jugosi” i to prihvačaju a u Domovini beskarakterno “glume Nijemce” što god to značilo, a oni naravno “sve uvijek najbolje znaju”, dok ne popiju. Čak će vas ista ta dijaspora napasti svakom prilikom ćim nešto negativno (ali istinito) kažete o Njemačkoj, jer ovdje se stvara taj “neostvarni raj” -pod svaku cijenu, no što im i preostaje ? Sloboda mišljenja-da, ali samo tamo dokle je novinama propisano a u tim novinama dobro das ne cenzurira i loša vremenska prognoza . Dakle, skraćeno zaustavio bih se tamo gdje se radi o temeljnom identitetu, full-stop, no- go ni kao tema, filozofija tuđinaca nije bitna ni njihov pogled na stvari. Prigrlio bih svaki promišljeni ekonomski racionalni plan a iz svojih redova škartirao i Hrvate a i sve ostale koji ne njeguju dobar odnos prema “sebi”. Ne bih naivno srljao u “dobru Njemačku” vs. “Bad Croatia”, jer to je nova šizofrenija postala. I svima koji bi se podozrivo podrigivali Hrvatskoj, kao što to rado ćine u svim prilikama samo jedno: nemojte nikada ni dolaziti, s takvim kompleksima nemate kaj ni u Njemačkoj ni u SAD-u … a imate i šansu stajat iza svojih odluka i stvorit taj “raj” … pa ono keep the good work, while mouth shut ! (Još jednom svaka čast na tekstu )

  • Kristina 11/04/2019 at 16:27

    Odličan tekst, iz duše 🙂 svaka čast na tako konkretnom tekstu. Sve sto piše shvatite kada ste vani. Rođena sam u Njemačkoj i živim sada u Hrvatskoj.

    Mislim da je ljudima koji odlaze van u bilo koju zemlju u potpunosti nejasan pojam “kulturološke-emocionalne” zajednice. To gube svi kada odlaze van i tada tek shvate što su imali i izgubili.

    Puno pozdrava svima!

    • Maja Marich 14/04/2019 at 12:26

      Hvala na ovom komentaru – ja to stalno naglašavam jer imam osjećaj da ljudi tu zajednicu stalno doživljavaju kao nešto bogomdano, nešto što se ‘riješi samo od sebe’. I onda im to bude najveći šok na koji se ne pripreme i često ostavi baš velike posljedice.

  • Antonija 13/09/2019 at 08:29

    S
    Divan tekst, pronalazim se u njemu kao skoro i svakom koji napisete,mama sam decka od 5 godi na i trudna s curicom…također u Njemackoj tako da mi prije sveg drago da sam naisla na tekstove da vidim da nisam sama u svemu tome..sve dileme i probleme imamo jako slicne samo mi zao sto prije nisam procitala neki od tekstova jer poneke da sam pisala napisala bi skoro pa identicno kao vi…

  • Slaven 07/03/2020 at 19:42

    Pozdrav Majo!

    Samo da Vam kažem da pišete jako lijepe i promišljene tekstove. U poplavi šarenih Instagram i Facebook slika koje ljudi objavljuju često potpuno bez konteksta ili bilo čega drugog, osvježenje je pročitati nešto promišljeno i osjećajno.
    I sam živim u inozemstvu već nekoliko godina, tj. u Belgiji. Iskustvo i avantura života i sve je vrijedilo, ali uz veliku cijenu i borbu koju je ljudima doma ponekad teško dočarati -.-‘, znate i sami… Osnovno snalaženje i sve ispočetka, učenje i usavršavanje jezika, tu i tamo veliki kulturni šokovi pri svakodnevnom suživotu – jer kao što ste i sami rekli, veliki gradovi zapadne Europe su izrazito multikulturalne i multietničke sredine, s tim se treba pomiriti. Ili neizbježno postaneš tolerantnija, strpljivija i opuštenija osoba ili je najbolje da što prije odeš. Nije za svakoga, baš kao što naslov kaže.

    A život vani može i jako puno pomoći u shvaćanju koji dijelovi života doma su bili i ljepši i bolji nego su se činili, a koji zaista uopće i nisu. Prilika za novu perspektivu. 🙂

    I uvijek pomaže ako ljudi dojmove i iskustva iskreno podijele. Uz lijepu fotku na društvenim mrežama treba napisati i rečenicu dvije o kontekstu. Inače mi je u “doživljaj” koji vidim na toj slici teško povjerovati. Neki u digitalnom svijetu kažu “Content is king”. E, pa ja mislim – “ConteXt is king”! 😀

    Samo hrabro dalje!

    • Maja Marich 01/04/2020 at 11:45

      Dragi Slavene, ne da si mi uljepšao dan već valjda i cijeli tjedan! Hvala ti na ovom komentaru – da, i na pohvalama, ali prvenstveno na tome što smatram posebnim komplimentom kada vidim da su ljudi zaista odvojili vrijeme da mi napišu komentar. Slažem se sa svim navedenim i čini mi se da sam si uzela za nekakvu križarsku misiju srušiti te ustaljene stereotipe o životu vani. Jer ili rmbaš i nemaš život i tuguješ svaki dan za domovinom ili si snob koji mlati lovu i zaboravio je hrvatski nakon 6 mjeseci. A to jednostavno nije istina – svi mi prolazimo kroz more emocija i ciklusa i konstantno se nadograđujemo i napredujemo. Ljudi misle da je život u inozemstvu samo jedan segment života i ja ne znam odakle im ta luda pomisao. Jer život vani je, kao i život u domovini, cijeli jedan – život! (I osjećam se kao da nisam normalna kada to moram napisati tako)

  • Bosanac 31/05/2022 at 11:09

    Pozdrav Majo, predivan tekst koji se kao što možete vidjeti čita u u 2022 godini. Citajuci,mislio sam da cu naci samo jednostavano i straightforward upustvo , tj cinjenice oko odlaska u Njemaču, međutim zadnjom tačkom neocekivano ste me naveli na razmišljanje o pravim razlozima mog odlaska. Da ne idem u detalje sebe smatram dobro siturianom osobom i svaki razgovor sa prosječnom osobom na ovu temu završava da sam budala što razmišljam o odlasku. Ponekad me i “stid” da razgovaram o tome kada vidim kako neki ljudi loše žive. Pored klasičnih razloga politika, negativnost, infrastruktura… imam i želju za nekom avanturom. Ali kao što sam već napisao, zadnji paragraf me naveo da se pitam da li ja to bježim od nečega što bi trebao riješiti pa tek onda “hladne” glave razmišljati o odlasku. Psihologija je čudo. Za kraj da li postoji mogućno da kroz neki novi post onako matematički pristupite životu u Njemačkoj, mislim da bi preračun finansija pogoto u današne vrijeme inflacije bio korista. Lijep pozdrav.