Gastarbajterica

Vrtićke kronike

18/01/2017

 

 
childit.gr
 

Ostvarile su se neke loše slutnje. Ništa od vrtića. Dobro, nije baš NIŠTA, ali trenutno ništa. Stavljeni smo na kojekakve liste čekanja, puni su optimizma jer ipak ima tri godine, sve će biti ok, dobit će najvjerojatnije vrtić – na početku iduće školske godine. Znači, nekad krajem ljeta. U slučaju da se baš otvori neko mjesto, obvijestit će nas, ali s obzirom na to da nas vrtići u koje smo se prijavili zovu na razgovor i upoznavanje 13.7. (da, dobro ste pročitali), mislim da je dosta jasno kakva je situacija. Ništa od vrtića idućih osam mjeseci. I nije to baš tolika katastrofa, svjesna sam toga. Bilo bi strašno da me čeka posao ili nešto slično, a ovako je samo tužno. Tužno jer se djeca u vrtiću socijaliziraju. Jer u vrtiću uče jezik. Jer u vrtiću imaju drugu djecu svoje dobi za igranje pa to automatski znači da se ne penju mami na glavu. 16 sati dnevno, jelte. 

Naravno, nismo ni mislili da nas čeka poseban tretman i da svi samo sjede i očekuju da se pojave i da nam širom otvore vrata. Ali, kao i sa potragom za stan, bez obzira što se pripremiš na to da će biti teško, bez obzira što te svi upozore na to, opet nekako nemaš pravu predodžbu problema dok nisi ovdje i dok to ne osjetiš na svojoj koži. I kod nas su vrtići pretrpani, ima previše djece, premalo teta i standard je nikakav. Ali kod nas se zaključi da vrtića ima koliko ima, djeca se moraju rasporediti. Oni koji se ne moraju rasporediti, imaju opciju privatnog vrtića. Tako smo to riješili ‘kod nas’ – kada smo zaključili da je djetetu vrijeme za vrtić, znali smo da smo zakasnili na izravan upis i uputili smo se u privatni. Redovni bi nas koštao cca. 500 kn, ovaj nas je koštao 1000. Danas smo se upisali, sutra smo išli. Problem riješen.

Ovdje nam je rečeno da su gužve u vrtićima, ali kada dijete napuni tri godine, ima mnogo veću šansu da ‘upadne’. Mlađa djeca ipak moraju biti upisana puno ranije. Pod puno ranije, kako mi je kroz smijeh rekao jedan simpatični čičica iz parka, smatra se ‘otprilike kada krenete raditi na djetetu’. Ali što sam ja znala? Mi smo došli iz Hrvatske. Mi volimo preuveličavati. Mi ‘ganjamo papire, patnja, cijeli dan’ što znači – stajali smo s papirom 2h u redu, teti skinuli sve po spisku kad nam je zalupila vratima pred nosom zbog pauze, pričekali kraj pauze, predali papire i otišli na kavu. Mi imamo problema sa pretrpanim vrtićima, ali kada nam zatreba, to se nekako riješi. I stvarno se riješi! (Ovdje neću u laziti u kvalitetu usluge i koliko si ustvari radimo medvjeđu uslugu) U Njemačkoj kada vam kažu da se trebate upisati na listu čekanja kada se dijete rodi, to stvarno znači TO! Znam mame koje su dijete upisale s par mjeseci. Dobile su rješenje da će dijete dobiti vrtiću kolovozu 2018. Kada bude imalo preko dvije godine!! Pošto to nije trenutno moja domena, nisam se raspitala kako to funkcionira kada se mama mora vratiti na posao. Strah me i pomisliti. Ipak, privatni vrtići nisu baš opcija jer je razlika u cijeni ogromna. Ovisno od pokrajine, normalan vrtić ćete platiti između 70 i 150 eura mjesčno. Privatni ne morate ni zvati bez minimalno 800 eura u džepu. Mjesečno!! Ali nekako se nisam brinula pretjerano kada sam vidjela da imamo 18 vrtića u krugu 2km od stana. Nisam ni u ludilu pomislila da bi to svejedno moglo značiti da ‘nema mjesta’! Znate zašto ih nema? Jer oni primaju između 60 i 80 djece. I to je to. Fino vam piše kapacitet vrtića i ako imaju mjesta za 77 djece, oni će ih primiti 77. Ne 79. Ne 78. 77 i to je to. Naravno da vama jako treba, oni to vrlo dobro razumiju, ali treba i drugima. Žao nam je, vidimo se na jesen!

Sam sistem dodjele je simpatičan i jednostavan. Na internet stranici odaberete grad koji vam treba, izaberete koji kriterij želite za potragu (npr. blizina od zadane adrese) i onda kada se odlučite za vrtiće koji vam se sviđaju, ispunjavate online upitnik. Na toj stranici imate sve obavijesti, sve promjene, a tu dobivate i svu ‘poštu’ – vrtići vam javljaju promjene, tu vas obavijeste ako ste primljeni, tu dobivate pozive na razgovore i sl. Jednostavno, brzo i iz topline svog doma. 

I stvarno se nadam da ćemo uspjeti. Stvarno se nadam da ćemo dobiti taj vrtić u osmom mjesecu i da će Morana napokon imati prijatelje i učiti jezik. Ono o čemu ne smijem niti razmišljati je horor dugih osam mjeseci u stanu – s mamom. To znači da odgađamo socijalizaciju, to znači da joj je jedini frend dosadna mama, to znači da ju trideset puta dnevno moram otepst jer kuham ručak, jer moram vješati veš i jer sam čovjek i ne da mi se uvijek igrati s legićima i Elsom. Mnogi će reći, proći će brzo, ali meni se ne čini tako jednostavno kada je vani -6, snijega nema, igrališta su prazna, a mi meljemo na hrvatskom. Ali tolike prepreke smo prešli, valjda ćemo nekako i ovu! U svakom slučaju, na proljeće će biti lakše, a i tada ćemo biti samo par mjeseci od ljeta, godišnjeg i od nove vrtićke godine. Drž’te nam fige!

#misusovo

 

You Might Also Like

No Comments

Leave a Reply