Gastarbajterica Supermama

Morana osvaja Normandiju

07/11/2016
MaMagare

Datum radnje – Halloween. Mjesto radnje – parkić. Za djecu. U Njemačkoj. Možda sam trebala naslutiti da je datum bio znakovit pa izvući nešto smiješno iz cjelokupne situacije. Ali nije mi smiješno još uvijek. O čemu se radi i čemu ovaj naslov? Ne, Morana nije osvojila Normandiju. Ali nešto me u tom naslovu vrlo asociralo na našu malu akciju u parkiću na igralištu. I na to kako Morana osvaja sve oko sebe. Nekada osvaja tuđe roditelje, nekada drugu djecu, a nekada teritorij. Pa krenimo ispočetka…

Moranin prijelaz iz pelena u gaćice bio je poprilično bezbolan. Nije se dogodio ne znam koliko rano, ali sa ljetnim mjesecima i pune dvije i pol godine, polako je skinula pelene. Od samog početka niti jednom se nije upiškila u krevet, a nesreće koje su nam znale pobjeći u gaćice su bile stvarno minimalne – par puta se baš jako zaigrala, a par puta je jednostavno krivo procijenila. Ali kao što sam rekla, ništa strašno.

A od kako smo došli u Njemačku, apsolutno pretjerano, čak mikroskopski, promatram svoje dijete jer je ‘jadna i žalosna, otrgnuta od svega što poznaje našom krivnjom’ tako da prečesto donosim pretjerane, preuranjene i ničim izazvane zaključke. Ono što si nisam umišljala ni preuveličavala je Moranin problem s kakanjem. Nije čest, ali kako živi bez pelene, znalo se događati da neće na wc dok već nije prekasno. Onda ju sve boli pa sve manje želi ići na wc. Začarani krug u kojem smo nekoliko puta obje provele duge minute plačući na wc-u. Zašto sada pričam o kakanju?

E pa na taj sunčani Halloween, nas dvije smo se igrale u kući, pripremale doručak, oprale turu veša i čak se stigle umiti i zube oprati. Nedavno smo pronašli i novo, još bolje igralište pa sam odlučila da obavimo kupovinu namirnica i produžimo na igralište. Ne moram ni reći da sam ju tristo puta pitala treba li na wc. Ne, ne treba. Neće. Ne treba. Ne mora piškit. Neće kakat. Ne. Ok, obukle smo se, uputile se zadanom cilju, obavile kupnju i produžile na igralište.

MaMagare

Hladno je, ali sunčano i malo me razočaralo kad sam shvatila da je na igralištu samo jedan par i to sa poprilično malim djetetom, ali ‘ajde. Igrat ćemo se nas dvije. U žaru skakanja s mosta na uže, s užeta u kućicu, niz tobogan, a onda u trku na drugi most, samo je stala i preneraženo me pogledala. Pogledam ja nju. Ona gleda mene i šuti. ‘Morana, šta je bilo?’ Šuti, zaprepaštena. ‘Morana, šta je bilo?’ Tajac. ‘Morana, moraš li piškiti ili kakati? Morana?!’

I kreće kenjkanje, cviljenje jer ‘Neće, neće, neće guza slušat!!’ Registriram da mora kakati i govorim joj da se strpi i misli li da možemo stići do stana kad skužim – ona tiska!! Ona kaka u gaće!! Apsolutno bez razmišljanja je uzmem, odvedem do prvog grma, istresem kakicu iz gaće i mislim, ajd gotovo je, nitko nas nije vidio… Ali Morana mora još kakati! I ona kaka. Na igralištu. Kraj nekog wannabe grmića u ćošku, ali tehnički, i dalje na čistini igrališta.

Čučale smo jedna kraj druge, ona je kakala, ja sam razmišljala ‘majko mila, šta sad da radim s tim, nemam one vrećice jer NEMAM PSA, a ne mogu ubaciti govno u kantu, a nemam ni čime pokupiti…’ Jer ja koja UVIJEK imam barem dva paketa maramica, u tom trenutku sam ostala na jedva dvije maramice. Naravno da se u tom trenutku odnekud stvorila lavina roditelja s malom djecom. Ne pretjerujem, u tih manje od pet minuta pojavilo se šest (ŠEST!!) parova s jednim, dvoje djece i park je odjednom bio pun!

Kao prava dama, dijete sam neprimjetno odnijela do kolica i obrisala je. Presvukla gaćice, poravila robicu, obrisala rukice vlažnom maramicom i pustila je da ode trčat na pijesak. Ja sam elegantno sjela na klupicu kao da se NIŠTA nije dogodilo. Jer, sjećate se, još sam na Korzu naučila kako zadržati poker face. Ljudi su razgovarali, djeca se igrala, ja sam se simpatično smješkala i nadgledala svoje divno drago zlatno dijete. Zlatno dijete koje je par metara niže, u ćošku, obilježilo teritorij. Govancem. Srećom, u boji lišće pa nije bilo baš primjetno.

Dok smo odlazile, razmišljala sam hoće li neki vlasnik psa dobiti po glavi, ali jednostavno nisam imala pojma što drugo napraviti. Balkanski? Itekako. Pogotovo što znam kako bih ja reagirala da naiđem na drek u pol’ dječjeg igrališta – uz to što ovdje stvarno ne šetaju pse po dječjim igralištima. Jedino što me tješi je iskreno mišljenje da dam zaista odabrala manje od dva zla – jer mislim da bi bilo gore da je ‘paket’ išao u smeće bez vrećice. Ovako ćemo se nadati da će priroda odraditi svoj posao kad ja već nisam.

I za kraj, ne moram ni reći da ju je tata sutradan vodio na igralište. Meni treba pauza.
#misusovo sveto i kakanje!

You Might Also Like

4 Comments

  • Reply Annabel Lee 07/11/2016 at 10:02

    jao dragaaaa, mi smo ti pokakali i popiškili pola Osijeka hahaha, Sve znam moja nije htjela kakati po par dana da smo na kraju pili onaj sirup za kakanje… sve je to ok dok vas nisu skužili haha :*

  • Reply Maja Maric 07/11/2016 at 18:42

    Ahahahaha drago mi je to čuti! 😉 Ali vidim da su oni skroz ok s tim – svi piške u grmlju oko parka i sl. tako da je više panika bila u mojoj glavi nego na igralištu. A za kakanje.. uf, znam već sve narodne lijekove i u glavi stalno računam koji dan, kada, koliko – da nam ne bi izmaklo kontroli.

  • Reply Silly_Mama 15/12/2016 at 09:36

    Ahahaha, nije napravila ništa dok se nije pokakala ispod tobogana nasred parkića. Kao nitko koga znam. 😛 😀 Nasreću, mi imamo psa, pa imam uvijek pune džepove vrećica. Jednom se popiškila mrtva-hladna na pod u jaslicama, skinula gaće i gole guze sjela ravno u krilo nekom nepoznatom tati u odijelu koji je jadan došao po svoje dijete. Čeka me za pola godine ista avantura sa sinom. Već mi je slabo. 😀

  • Reply Maja Maric 05/01/2017 at 22:22

    Ahahahahaha a meni, eto, odmah lakše da ima i onih koji su gore prošli od mene! Iako, posebno poštovanje gajim prema takvim malim harambašama koji ne daju da im rigidno društvo slomi duh! Tko kaže da se ne može piškiti po podu u vrtiću?! Vidiš da može! Win APSOLUTNI! 😉

  • Leave a Reply