Supermama

Zločesta djeca

14/07/2017

Dolazim ja sva sretna i poletna po Moranu u vrtić. Ostala je bez ikakvih problema, čak pomalo i idilično. Dovezle smo se bicom, sretna je utrčala unutra, a tamo ju je čekao njen frend Monseff. Općenito njega najčešće spominje i sve češće mi njih dvoje mašu s prozora dok ja odlazim. Uglavnom, našli su se njih dvoje, svatko uzeo svoju kutiju s doručkom pod ruku i zajedno krenuli u svoju grupu. Presmiješni, gledaju se i smijulje cijelo vrijeme, i kao dva pingvina, zabijaju se jedno u drugo dok gegajući se ulaze unutra. Idila, kažem.

Par sati kasnije, kao što rekoh,  ja dolazim po maminu princezicu, po memizimicu, najbolje dijete na svijetu. I vidim da nešto baš ne štima jer inače utrčava u hodnik čim me vidi, a ovaj puta joj teta govori da ‘smije doći’. I dolazi ona, na rubu suza. Teta za njom. Monseff za tetom. Morana je ugrizla svog malog prijatelja. I to poprilično! Teta pokazuje, Monseff izgleda kao da će ostati obilježen do kraja života, a Morana gleda u pod i ponavlja ‘bit ću dobra, neću više; bit ću dobra, neću više’. 

Kao i svaka supermama u toj situaciji – nemam pojma što sa sobom. Mislim, napravila sam ja sve što se ‘treba’ napraviti. Izgrdila sam ju, ona se osjećala grozno, ispričala se jadnom Monseffu par puta, obećala teti, meni, svijetu da neće više nikada i onda smo brzo pobjegle. Nisam htjela sresti Monseffove roditelje u hodniku jer tek onda ne znam što bih i gdje bih. Naravno, Morana nije ni prvo ni zadnje dijete u takvoj situaciji i ja se iskreno nadam da se neće ponavljati. I tješim se da su to samo djeca i da je to, na žalost, normalna situacija. Svi smo mi u nekom trenutku nekoga ugrizli, počupali, bacili kamen, gurnuli s ljulje. Ako i nismo mi – nas su.

Ono što je mene dočekalo nespremnu je činjenica da je moje dijete par puta ponovilo kako ju je, prije ugriza, Monseff uhvatio za vrat i nije ju htio pustiti. Što znači da se moje dijete samo branilo. A kako pristupiti tome? 

Jer učimo djecu, pogotovo žensku, da ne smiju trpjeti nasilje. Nitko od nas ne želi si priuštiti situaciju da se vašem djetetu događa nešto grozno, traumatično, a ono šuti i trpi. Nitko od nas ne želi odgojiti ‘slabića’ – pod tim prvenstveno mislim na dijete koje će biti žrtva bullyinga, dijete na koje će se okomiti drugi. Ali ne želimo odgojiti niti budućeg bullyja! Kako izbrusiti zlatnu sredinu? Kako reći djetetu ‘ako te netko udari, brani se – ali ne prejako’?! Ili još gore – nemoj da ostanu tragovi?! Pa to tek zvuči kao Vodič za odgajanje mini psihopata! 

Morana je bila kažnjena, kod kuće je oplakala  i obećala da više neće nikada. Shvatila je da je to što je učinila vrlo loše i ja se najiskrenije nadam da se situacija neće ponoviti. Ali kada je otišla na spavanje, nastavila me mučiti činjenica da ona od samog početka govori da je nju maleni prijatelj držao za vrat. Jasno mi je da su takve situacije kod djece česte i da čak ne dolaze uvijek ni iz zloće. Maleni su još, krivo procijene, idu zagrliti prijatelja, ali ne skuže da ga guše, čupaju, nanose mu bol. I zato je druga reakcija također razumljiva. Nije nam se to jednom dogodilo – da Morana iz dragosti sruši djevojčicu koja je mlađa i još nestabilna, gdje ju netko odgurne jer se htjela zagrliti, a slučajno povukla pramen kose za sobom. Nikada od toga nisam pravila problem jer je meni, odrasloj, situacija jasna.

Problem je što ugriz briše tu jasnu granicu. Je li pretjerala? Je. Smije li se to ponoviti? Nikako. Da li je mali nezasluženo ranjen? Vjerujem da je i baš mi ga je žao. Ali ako je moje dijete postupilo refleksno na situaciju koja mi je opisana – u potpunosti mi je jasno zašto je tako postupila. Tako da ćemo nadgledati ponašanje i pratiti uzorke ponašanja. Ali neću je nikada naučiti da ne tužaka i da se ne brani – previše je riskantnih situacija koju je mogu ozbiljno ugroziti. I to je rizik koji preuzimam na sebe. Radije ću se crveniti pred tetom još jednom, nego ramišljati o tome da će moje dijete netko nekada uhvatiti za vrat – a ona neće reagirati. Jer se to ‘e smije’ i jer je to ‘ružno’.

Još uvijek su mali i još uvijek je sve igra. Još uvijek se posljedice mogu sanirati jer greške dolaze iz dječje zaigranosti i krive procjene. Trenutno su zločesti samo sa navodnicima – mi smo oni koji se moramo potruditi da se ti navodnici ne izgube. I to je osnovna razlika. Učenje na primjeru kako se nikada nitko ne smije ugristi, kako se drugima ne smije nanositi bol. Kako u opasnoj situaciji treba bježati i, ako te netko tuče, reći teti. Ali ako se osjećaš ugroženo, imaš razlog za strah i netko ti nanosi bol – moraš se braniti. Pa makar bio i zločesto dijete nakon toga. 

#misusovo

You Might Also Like

2 Comments

  • Reply MPP 14/07/2017 at 11:20

    Moj malac je gurnuo curicu koju je svaki dan s veseljem dočekivao u vrtiću i da eto, što reći na to, zašto je to učinio… Smetala je njegovom najboljem prijatelju… Curica je bila žalosna, on je bio žalostan, shvaćao je da je učinio nešto ružno, ispričao se njoj… Došla sam u vrtić, sve čula od teta, ispričao se curici još preda mnom, ispričao se tetama i da onda dolaze njeni super simpatični roditelji i onda se ja pitam što ja trebam učiniti?! Ispričava se i njima i ja njima i mislim si zašto je baš nju morao, zašto je ikoga morao gurnuti, jesam dobro postupila, je li shvatio, naučio lekciju….?! Možda je to učinio za prijateljstvo, možda će i sutra netko učiniti nešto takvo za njega… Bitni smo i mi odrasli da shvatimo da je to samo početak učenja života, da je to “igra”, prejak zagrljaj, prejaka pusa… I da, bitni smo mi roditelji da ih učimo razlikovati dobro od lošega, da se zauzmu za sebe, ali ne na način da drugim naude, da im pokažemo vlastitim primjerom i možda najbitnije od svega da se mi roditelji ponašamo civilizirano i shvatimo da su maleni, da uče, da ih učimo i da se mi roditelji ne uplećemo u njihove svađice koje traju minutu i pol i poslije su opet prijatelji kao da ništa nije bilo….

    • Reply Maja Marich 18/07/2017 at 11:50

      Baš to – nekako se uvijek ‘zakače’ oni koji se najviše druže. Očito je da se radi o dječjem svijetu i njihovoj komunikaciji, ali čovjek se ne može opustiti kada zna da je NJEGOVO MILO DIJETE tako postupilo. Ja se samo nadam da, koliko god si mi predbacujemo svašta jer ‘ne provodimo 18h dnevno u igri s mladunčadi, ali samo uz drvene igre i one koje pomažu u motoričkom razvoju, ali su dobre i za okoliš blablabla’, i dalje smo mi dobri roditelji – jer nas brinu ovakve stvari i zato ćemo ih, valjda, znati prepoznati kada/ako prestanu biti dječje. Dokle god je par minuta poslije sve ok, odmah mi je srce na mjestu! 😉

    Leave a Reply