Gastarbajterica

Zašto život u Njemačkoj nije za svakoga

27/06/2018

život u njemačkoj

Dijete odavno spava, a ja navlačim zastore u spavaćoj i onako, dislocirano, gledam u daljinu. I pomislim: “Bože, hoćemo mi sada živjeti ovdje zauvijek? Kao, to je to? Kao, od sada pa nadalje, zauvijek, živimo u Njemačkoj?” Na trenutak sam se prepala vlastite pomisli i potisnula ju. Jer kakva je to pomisao, uopće? Ali mi vrag nije dao mira i, kada sam legla kraj muža, sumnje su se izlile iz mene. U onim trenutcima pred spavanje, kada smo oboje zaštićeni mrakom pa se čovjek osjeća hrabriji nego što je. Nakon trenutka šutnje, on kaže da mu često to padne na pamet. I oboje se krenemo smijati kao blesavi. Jer smo budale. A zna se da takvima nema pomoći. 

Ali zaista – hoćemo li mi sada ovdje živjeti zauvijek? I što to uopće znači? I ako je tako – zašto bi to uopće bio problem? Ali, vidite, čak i mi koji i dalje imamo izrazito pozitivno iskustvo života vani u zadnje dvije godine, sve češće vidimo tu nekakvu drugu stranu medalje. Ne radi se tu o konkretnim slučajevima, ali mogu reći da sve više mogu vidjeti zašto nekim ljudim preseljenje izrazito teško padne i zašto razočarano uzdišu za domovinom dok se osjećaju prevarenima iluzijom o ‘boljem životu u Njemačkoj‘. 

A pošto ja, očito, imam viška slobodnog vremena i filozofski kotačić nikad ne staje u mojoj glavi, ozbiljno sam razmislila koje su to stvari koje su i meni teške ili za koje se brzo ispostavi da ljudima ozbiljno teško padaju. Što sam to uočila da se ne može pojmiti dok niste zaista ovdje, i koje stvari ne postaju lakše s vremenom? Pa evo, ovo bi bio kratki (vrlo subjektivan) vodič kroz ‘zamke’ koje vas čekaju ako odlučite doseliti. U doba kada je toliko ljudi otišlo, kada se još more ljudi priprema na odlazak, ovo su stvari o kojima treba dobro razmisliti prije nego se učini prvi korak. Jer uvjerena sam da su ovo stvari koje presude kod pojedinaca koji se odluče vratiti.

Vidite, njemački gospodarski sustav ogroman je i funkcionalan. Neće vam se dogoditi da nećete pronaći (nekakav) posao, da će vam netko uskratiti liječničku skrb, da vam dijete neće biti zbrinuto na više razina i da vam životni standard neće biti bolji. To je nešto na što možete računati, ako ste voljni raditi. Sistem će vas prigrliti i pobrinuti se za vas. Ali sistem ima svojih granica – tek kada odselite iz domovine, iz države u kojoj ste proveli veliku većinu svog života, naučite što to točno ‘čini život vrijednim življenja‘ i saznate bez čega to i vi ne možete biti sretni. Tek kada se riješi egzistencija, prave vrijednosti izađu na površinu. A one su često vrlo različite među ljudima.

u njemačkoj

Pa krenimo sumornim putem zvanim ‘na što se sve morate pripremiti kada selite daleko od doma’:

  • Život se nastavlja s vama ili bez vas – i to je najokrutnija, ali najtočnija činjenica. Naravno da svatko od nas misli kako je spreman na to jer ‘nije budala i jasno mu je da ljudi neće sjediti i čekati da se on vrati da bi popili kavu‘, ali kada zaista odete, takve sitnice čine ogromnu razliku. Ljudima djeca odrastaju, događaju se velike stvari u kojima vi ne sudjelujete, događaju se male koje su bitne, ali vi niste tu da ih pratite. Ali ništa nije jednostrano – vaš život također prolazi bez njih. Tko će pričati svaku sitnicu koja vam se dogodila? A velika većina stvari izgubi na značaju i veličini kada vrijeme prođe.I svaki put kada dođete ‘kući’, primjetite kako se javljate sve manjem broju ljudi, teme o kojima pričate su sve općenitije i polako gubite emotivne spone koje su, možda, godinama ustrajale prije toga. Ali sada više ne. Vi ste se promijenili, ali i oni su se promijenili. Odnosi zahlađuju jer naprosto više nema svega onoga što vas je prije vezalo. Naravno, svatko od nas ima tih par ljudi koji će uvijek biti bliski i vrijedni, ali čovjeka svejedno zatekne činjenica koliko je taj broj zapravo malen. Možda ga još malo više zatekne činjenica da mu, zapravo, i nije toliko stalo koliko je i sam očekivao.
  • Daleko od očiju, daleko od srca – prvih godina (mi smo još u toj fazi) stalno razmišljate o obitelji koju ste ‘ostavili iz sebe’. O tome kako ste dijete otrgnuli od najbližih, grize vas savjest jeste li joj napravili medvjeđu uslugu, tražite način da idete ‘kući’ kada god se dogodi nešto loše, ne spavate noćima jer je član obitelji bolestan/star/u nevolji, a vi ovdje živite kao da se ništa ne događa. Dobra vijest je – i to prođe. Ali loša vijest je – i to prođe. Naučite s vremenom da nema dobre i loše strane, da ne postoji opcija da vuk bude sit, a ovce na broju i da se ne možete ispričavati zbog vlastitog života. Dijete će odrasti i uklopiti se, s godinama će se posjeti prorijediti, a neki odnosi zahladiti. Takav je prirodni poredak. Dijete će izgubiti možda na nekim odnosima, ali će ovdje izgraditit nove, dugačije. Na vama preostaje prosuditi jeste li vi spremni pristati na takvu vrstu zamjene.
  • Nitko nije cijepljen od emocija – bez obzira na prilagodbu, svatko od nas ima taj neki okidač u sebi koji se upali kada nakon dugog vremena bude okružen ‘svojima’. Možete uživati u novom životu i nikada se ne htjet osvrnuti, ali ponekad ćete jednostavno žudjeti za ljudima koji su u potpunosti poput vas. Ljudi koji imaju isto zaleđe, isti put, iste trenutne probleme i iste planove za dalje. Zato se gastarbajteri uvijek pronađu međusobno. Zato što njemački prijatelji mogu biti najbolji na svijetu, ali ponekad jednostavno morate sjesti kraj nekoga tko će razumjeti zašto je najveća tuga u životu kada nema lepinje koja ide uz čevape. Čak se niti ne šalim. I to su neka prijateljstva, toliko iskarikiranau narodu, koja su nevjerojatno vrijedna. Vjerujte, i sami se međusobno sprdamo na račun toga kao ‘tražimo naše’ i kao se ‘pronalazimo sa suzom u oku‘, ali ne možete znati razinu sreće koju čovjek osjeti kad sjedne popit talijansku kavu s frendom Sarajlijom i odradi obaveznih pola sata na temu ‘majko sveta, nema dobre kave u cijeloj Njemačkoj, kako da se živi?
  • Novi život znači novi temelji – i to je zaista korak koji se ne može zamisliti dok se ne dođe. Oni koji idu već u formirane zajednice, oni koji idu tamo gdje ih već netko čeka, možda prođu malo lakše. Mi koji odemo skroz u novo, sami, tek ovdje shvatimo pravo značenje riječi ‘umrežavanje’. Tek ovdje vidite da ste u Hrvatskoj SVE imali riješeno! Koja frizerka, koji ginekolog, kome ići na šalter u socijalnom. Ako nemaš majstora, ima punac broj od svog, kum ima mehaničara, a frendica preporuku za dadilju. Ovdje se sve ispočetka gradi. Ali od samog početka! I to je jedan od najiscrpljujućih segmenata koji nikada ne završava – uvijek dolazi nova faza, nova potreba, nova preporuka koju nemate.
  • Integracija ili smrt – naravno da si čovjek bira prijatelje, naravno da ništa ne morate na silu. Ali raznoliko društvo, kao njemačko, ima svoja pravila i zakonitosti. Ako želite doći u Njemačku kako biste se družili samo ‘s našima (ali ne svim našima, samo onima koji su više naši) i Nijemcima‘ i ako želite da vam dijete ide u vrtić samo s njemačkom djecom, u školu samo s potomcima arijevaca i druži se samo s probranima – zaboravite odmah. Ovo je demokratsko društvo u kojem se različitost pozdravlja, a ne potiskuje. Ovdje će vam djeca ići u njemačku školu, vrtić i park, ali to znači da će susresti ljude svih boja kože, svih vjeroispovjesti i svih nacionalnosti. Jer to što je netko drugačije boje od vas, ne znači da on nema i veće pravo biti tu od vas. Ovdje se ne broje krvna zrnca i svaki pokušaj diskriminacije se žestoko osuđuje. Naravno, loših ljudi ima svugdje, ali globalni stav prema takvima ovdje je puno stroži. To znači da i sami moramo proći kratki tečaj samoodgoja, ali to znači i da neke stvari moramo prihvatiti. Od velikih stvari poput osude diskriminacije, do malih stvari kao ‘izlazak djece van u svim vremenskim uvjetima‘. Ako ćete doći ovdje i plakati narednih 20 godina jer nema kave kao što je ona kod kuće, nema tu sreće. Ponekad treba stisnuti zube, obući djetetu gumene hlače i kupiti si espresso aparat. S vremenom naučiš da je vrlo zdravo biti vani u svim uvjetima, da su gumene hlače uz popratnu artiljeriju najpametniji izum stoljeća, i da te briga za njemačku obojanu vodicu koju oni nazivaju kavom, kad ti kod kuće piješ mirisni espresso. Za malo para. Tajna je u prihvaćanju novoga i u vlastitoj asimilaciji – jezik je prvi korak, a ljudski faktor drugi. I zapamtite, sve se može kad se hoće! Sve, osim naučiti njemački, rekla bih sa smješkom. Ali isto tako, ako ‘se neće’, nekada treba i to prihvatiti. Nismo svi za sve i to je ok.

  • Identitet je promjenjiva kategorija – kada odrastaš u zatvorenom društvu kao što je naše, vlastiti identitet gradi se neodvojivo od okoline. Naš identitet su i prijatelji koje imamo i obiteljske priče koje su nas izgradile i društveni status i zanimanje. Kada se otrgneš od svega toga, odjednom dobiješ čistu stranicu – ljudi koji će te upoznati, ne znaju ništa o tebi. Dolaziš bez utega prošlosti, ali sa velikim teretom samoizgrađivanja. I tu se događa splet gorsko-slatkih situacija. Posebno je uzbuđenje pričati o sebi i svom životu nekome kome je sve to strano, zanimljivo, egzotično. Dobar je osjećaj odbaciti sve negativno i živjeti punim plućima, bez osjećaja tereta. Ali u isto vrijeme, ponekad umara konstantno objašnjavanje. Zašto ovo radim ovako, zašto reagiram onako. Zašto mi je ovo bitno i kakva je to priča koja se skriva u pozadini. Jer neki tereti nikada neće otići zapravo i oni utječu na nas. Zauvijek. Oblikuju nam odluke, uzorak ponašanja i neke rituale. Dok nisam došla ovdje, nisam bila svjesna niti vlastitog ptsp-a, niti sam obraćala pažnju na to da sam ‘ratno dijete’. Pa, majketi, svi smo, zar ne? E, ovdje nismo. Sada gradimo identitet koji sa sobom vuče sve duhove prošlosti, ali ih mora uklopiti u ovaj novi život. Tek kad se odvojite od svega saznate koliko je ‘sve to malo i nebitno’ – bilo vaš cijeli život. Na vama je da iz toga izvučete najbolje ili da potonete.
  • Nije ni život u Njemačkoj što je nekad bio – ovo će vam reći svaki gastarbajter koji je ovdje više od 10 godina. I mi ćemo mu se nasmijati u facu. Kao što sam rekla svojoj baki jednom prilikom: ‘Šuti, molim te, mi bismo platili da Hrvatska može propadati kao Njemačka!‘ I mislila sam to. Ali ne misle ljudi ništa loše s tom izjavom, samo konstatiraju da je nekada bilo JOŠ bolje. Plaće su bile još veće, nije bilo problema sa stanovima, izbjeglicama i otvorenim granicama. Ali vi ne možete osobi koja je odrasla na konju objasniti sistem života na magarcu. Mislim, možete – ako ste raspoloženi za stand up večer u kućnoj izvedbi gdje se vi osjećate kao dio ekipe TLN-a, a vaši njemački prijetelji istovremeno ne mogu vjerovati da se vi zaista ne šalite. A ne šalite se. Jer tko bi to bio u stanju izmisliti? Od hrvatske politike, stanja u društvu, ratnih godina, pa sve do birokracije. Birajte. Ja pričam, oni ne vjeruju. Ali istina je da život u Njemačkoj nije ono što je nekada bio. Nije više baš tako jednostavno doći kao padobranac, mlatiti lovu, voziti Audija, zaraditi penziju i vratiti se u novoizgrađenu kuću u mirovinu. To je zaista bila priča prošle generacije. Život se više ne odvija po tom sistemu i treba biti svjestan toga da, ako dolazite, dolazite u društvo koje očekuje da se prilagodite i uklopite. Da, njemački vozni park bolji je od prosječnog hrvatskog. I plaće su veće. Ali ne dobivaju se ključevi BMW-a pri ulazu u državu, ne daje vam se više vremena da se bakćete s njemačkim godinama jer ‘ne znam ja ništa, ja sam tu biciklom’ i njemačka marka više ne postoji. Ljudi koji dolaze zadnjih godina pričaju o boljem, dostojanstvenijem životu. Ali životu koji je raskrstio s hrvatskim. I sada je koncentriran ovdje. Oni koji dolaze sjediti na dvije stolice, koji njeguju iluziju o paralelnom životu i ovdje i tamo, redovno su ovdje kratkotrajno. Jer to je pretežak i previše iscrpljujuć život. Život koji donosi samo puno razočaranja, a ne baš tako pun novčanik – kako se očekuje.
  • Sreća dolazi iznutra – apsolutni klišej. Totalna istina. I to je ono osnovno na što se treba obratiti pažnja. Svatko od nas ima svoje razloge zašto je otišao ili zašto razmišlja o tome. Neki su veliki, neki mali. Neki materijalni, neki emotivni, a neki praktični. Neki su duboki, kompleksni i djelomično sakriveni i od svog vlasnika. Ali zajednički nazivnik kod svih odlazaka je taj da nećete u Njemačkoj pronaći ništa što već nije u vama. Ako bježite sami od sebe, od trauma, od ljutnje i nezadovoljstva, vrlo vjerojatno nećete pronaći to što tražite. Jer to ne postoji nigdje. Novi svijet donijet će kratkotrajno zadovoljstvo, navalu adrenalina, ali to ne traje dugo. Ni na kraju svijeta ne možete pobjeći – od sebe. Ali egzistencijalistički problem, profesionalna izgradnja, širenje obzora i uređenije društvo, to su već stvati koje su realne i opipljive. Ako bježite od sistema, ima nade. Ako bježite od čudovišta ispod kreveta – oni će doći s vama u vašim koferima. I tu treba znati odvagati što točno tražimo. Ili što bi rekla Cerigradska mačka Alisi u Zemlji čudesa: “Ako ne znaš gdje želiš doći, svejedno je kojim putem ideš.

Tekst koji će pomoći u tom osjećaju ‘Što ja to točno radim ovdje?‘ davno je napisan i teško da će se činjenice u njemu ikada promijeniti. Osjećaji još manje. Naravno da se ponekad dogodi i obična svakodnevica u kojoj se vozite biciklom, gurate dječja kolica, kupujete namirnice i razmišljate: ‘Bože, što ja točno radim ovdje? I zašto to isto nisam mogla kod kuće?’ Jer, neću vam lagati, ponekad se sve čini tako… prazno. Ali onda dođete natrag u domovinu i jednako ste mizerni kao kada ste otišli iz nje. Jednako nezadovoljni i žudite za povratkom u ‘najbolju svakodnevicu koju imate – u Njemačkoj’. U tim trenutcima čovjek ne može drugo nego nasmijati se sam sebi. Jer sada živimo u paralelnom svemiru vječnog ocjenjivanja. Ali u tim trenutcima znam da smo donijeli dobru odluku. Da, od sada pa nadalje ćemo uvijek i sve uspoređivati, ocjenjivati i vagati. I to je nešto na što smo svjesno pristali jer je to jedini način na koji idemo onom stazom ‘koja nas vodi tamo gdje želimo doći’. Za nas je to dovoljno.

Za nekog drugog nije – i to je sasvim u redu. 

#misusovo

You Might Also Like

12 Comments

  • Reply Marijan jozic 04/07/2018 at 03:19

    Maja. Ja sam u holandiji i tu je ista stvar. Tvoja prica mi se svidja jer se 100% podudara sa mojom. Treba imati hrabrosti za takav korak a i odluciti se gdje se zivi. Zivjeti na dvije stolice je najgorja odluka koja se donese. Il me ljubi il me se okani.
    Pozdrav

    • Reply Maja Marich 09/07/2018 at 22:38

      Iliti što bi Bebek rekao: ‘Il me ženi il tamburu kupi!’ 😉 Hvala ti puno! I baš mi je drago kada čujem da sve više ljudi ima takvo pozitivno iskustvo. Naravno, vrlo često nije ni lako ni jednostavno, ali ja vjerujem da je, u konačnici, bolje.

  • Reply Zrinka 04/07/2018 at 06:52

    Bok, prvo da ti kazem da je ovo moj prvi komentar ikad (a da autor nije netko od mojih prijatelja) ali toliko sam uzivala citajuci ovaj tekst – doslovno kao da citam nesto sto sam ja napisala – da ti moram reci HVALA, malo mi je lakse kad znam da nisam jedina koja se tako osjecam! Bacam se na citanje ostalih tvojih tekstova:) (Btw ja zivim zadnje 2 godine sa muzem i sinom u Berlinu, gdje ste vi?)

    • Reply Maja Marich 09/07/2018 at 22:39

      Hej, baš mi je drago i nema na čemu! Počašćena sam komentarom, u tom slučaju 😉 Mi smo, također zadnje dvije godine, u Kölnu.

  • Reply John 06/07/2018 at 17:21

    Maja. Samo jedna ispravka u tekstu u vezi ‘krvnih zrnaca’. Zasto ljudi koriste ovaj termin? Naime, svi znamo da su krvna zrnca postojala na ovoj planeti prije nego je i jedna nacija izmisljena. I nasi preci su postojali prije nego je i jedna nacija izmisljena. Znaci, nacija je izmisljeni ljudski kult, a krv je biologija, to nema veze jedno sa drugim. Inace, povezivanje nacije sa krvi je laz i temelj ideologije krvi i tla, znaci nacizma, vjerovala ili ne.

    1. Geni, kao i krv, su postojali na ovoj planeti prije nego je i jedna nacija izmisljena.

    2. Gene, kao i krv, je stvorila priroda bez utjecaja covjeka

    3. Nacije je izmislio covjek, kao i plasticnu kesu, kompjuter, auto….. to nije stvorila priroda, to je umjetno stvorio covjek.

    4. Krv imate istu samo sa uzom rodbinom a ne sa citavom nacijom, inace se nebi mogli zeniti

    5. Dakle, nacija i religija, su dva izmisljena kulta, koja nemaju veze sa biologijom tj majkom prirodom

    6. Gene, imamo 98 odsto jednake sa majmunima, dali mislite da se u tih 2 odsto toliko razlikujemo?

    7. Inace temeljna laz povezivanja krvi i nacije, je ideologija krvi i tla, temelj nacizma

    8. Geni postoje, ali se nemogu nazivati imenima nacija, jer su nastali prije toga i sa nacijama nemaju veze

    9. Nacija je kult jezika, kulture, narodnih obicaja. To nema veze sa krvi. Ta propaganda da to ima veze sa krvi sluzi da bi se masama moglo upravljati i ratovati, da vas uvjere ako je onaj drugi ‘drugacije’ krvi. To je manipulacija. Jer da vam kazu kako je onaj drugi iste krvi, bilo bi vam teze ga ubiti u nekom ratu.

    10. Ljudi se djele na krvne grupe. Gde ste vi vidjeli u bolnicama na onim kesicama sa krvi da pise ‘srpska krv’, ‘rvatska’, ‘nemacka’, ‘jevrejska’ itd..?

    • Reply Maja Marich 09/07/2018 at 22:48

      Dragi, Johne!
      Sve navedeno je točno i svaka čast na trudu. Ali odgovor na pitanje se već nalazi u startu – zašto ljudi koriste taj termin? Zato što se odnosi na metaforu za zajedništvo određene skupine, pjesnički klasificiranu kao ‘krv’. Jer – zašto ‘plava krv’? Nitko nema plavu krv i kao takva ne postoji. Ali je metafora.
      U ovom slučaju (mog teksta i sličnih umotvorina) se misli na ljude koji imaju zajedničko zaleđe, kulturne temelje, koji su odrasli u sličnim uvjetima i uz to su vezani naučenim društvenim normama. A tek kad se malo odvojimo, vidimo KOLIKO društvene norme upravljaju našim životom.
      Tako da još jednom hvala na opsežnom komentaru, ali ja zaista, ni u ludilu, nisam mislila da se krv dijeli po narodnostima ili nešto slično. Radilo se isključivo o metafori za zajedništvo. Emotivno i kulturološko zajedništvo. Ništa više.

  • Reply Esmeralda 05/08/2018 at 10:14

    Hvala na tekstu koji probija kroz dubinu duše. Pronađoh sebe u skoro pa svemu.

    • Reply Maja Marich 31/10/2018 at 01:15

      Hvala tebi na ovakvom komentaru 🙂

  • Reply KLA 19/08/2018 at 06:06

    Odlican tekst – kao da citam svoje dnevne dileme I razmisljanja ovdje u Australiji

    • Reply Maja Marich 31/10/2018 at 01:15

      Izgleda da smo svi puno sličniji nego što mislimo 🙂

  • Reply Sanja 24/08/2018 at 17:22

    Draga Majo! Hvala ti na ovom predivnom tekstu. Kao da citam svoje misli. Upravo sam se sa obitelji vratila iz Irske nakon 3 godine. Nike tko nije probao nemozes docarati te neke osjecaje.

    • Reply Maja Marich 31/10/2018 at 01:12

      Wow. Trebalo je hrabrosti i otići i vratiti se. Svaka čast i zaista vam želim da se pronađete 🙂

    Leave a Reply