Superžena

Stvari koje se o braku – ne govore

24/10/2015
 
Google

Kad sam se udala, iza sebe sam imala 7 godina i 7 mjeseci veze, od čega godinu i pol zajedničkog života. Odlično smo se poznavali, voljeli, razumjeli. Prošli smo zajedno kraj srednje škole, fakultete, potrage za poslom, prva zaposlenja, obiteljske tragedije, bolesti, ljetovanja, zimovanja, faze zasićenja i faze najiskrenije ljubavi. Jedino što je preostalo bila je bajkovita svadba, najbližih 150 ljudi i bijela vjenčanica. I ostatak života. I onda je došao ostatak života.

Oduvijek su me živcirali svi oni sa ‘brak = kraj života’ stavom, muškarci koji s pogledom u daljinu govore svoje tužne priče o tome kako im je ‘oh, tako teško’ jer kod kuće imaju ženu koja im pere, kuha, pegla, sprema, žene koje samo broje i, od kad su stavile prsten na ruku, samo sjede kod kuće mrtve-ozbiljne i nadrkane. Ali nekako sam uvijek imala očit razlog zašto je došlo do toga, redovno su to bile veze u kojima je i slučajni svjedok vidio da nešto ne štima. Prerane ženidbe, vjenčanja koja se ‘moraju’ obaviti zbog neplanirane trudnoće, veze u kojima partneri nikad nisu bili ravnopravni, varanja od prvog dana i sl. Upravo zbog toga sam znala da se meni tako nešto ne može dogoditi – mi se poznajemo, poštujemo, volimo i ne sakrivamo ništa jedno od drugoga. Komunikacija nam je idealna. I zašto se onda ne bismo vjenčali? Papir IONAKO NIŠTA NE MIJENJA, zar ne? Ne, srećo, ne.

Nemam pametan odgovor na pitanje što točno ‘papir’ promijeni. Zašto veza u braku odjednom postane teška. Ali postane. I to je nešto što ne treba sakrivati. Ne mora doći ni do promjene stila života, ne mora biti niti materijalnih/obiteljskih (čitaj: svekrva) nesuglasica, ništa osim tog prokletog papira ne mora biti drugačije. Ali valjda je sklopka u glavi prebačena i nešto JE drugačije! Nepovratno. Sada, kada analiziram, čini mi se da sklapanjem braka dotadašnje ‘mogli bismo’ i ‘želiš li’ neminovno postaje jedno veliko ‘moraš’. U braku nitko ne misli da više mora biti u rukavicama, zna se na čemu smo. I zato moraš. A na moraš dolazi ‘neću’. Dolazi šutnja, predbacivanje, neodobravanje. Dolazi udaljavanje. A udaljavanje znači i razdvajanje ako predugo potraje.

Situacija postaje ekstremna dolaskom djeteta. Što je suludo jer dijete je biće uz koje oboje uistinu naučite što znači bezuvjetno voljeti – i još više se volite i poštujete zbog toga. Ali zadaci postaju veći, gušći, traže više predanosti i odjednom se pronađete u situaciji u kojoj oboje samo mjerite koliko je ‘onaj drugi’ napravio, što je preskočio, je li spavao 7 minuta duže od mene i koliko je vremena proveo za kompom (dok sam se ja brinula za naše dijete). I onda mu govorite ‘idi na pivo s frendovima’, a onda ste ljuti jer je na pivu duže nego ste zamislile. I želite da ima život i bez vas, ali onda mu zamjerate. Ja sam se tu izgubila. Priznajem, u potpunosti. Toliko sam pažnje posvetila djetetu i njegovim potrebama da nisam više imala pojma koje su točno moje potrebe, a kamoli potrebe ‘veze’. Kakve veze, braćo mila, ja tražim način da se tuširam, scrolam fejs i spavam istovremeno! Jer nekako sam stalno mislila ‘on će razumjeti, jer on me poznaje’. Pogodite što? To tako ne šljaka.

U mom slučaju, barem tako mislim, napravili smo si medvjeđu uslugu. Sve do braka, a zatim i djeteta, sav naglasak je bio na ‘nama’. Nisam imala osjećaj da moramo ‘raditi na vezi’ ili ‘graditi povjerenje’ ili ‘odvajati vrijeme jedno za drugo’ i slična self-help sranja jer smo postojali samo mi. Ni posao ni dijete ni pare ni svekrva ni vrijeme za sebe. Prioritet smo bili mi i nismo ni uočili da smo uredili svoj mali svijet da se sve vrti oko nas kao para. A par mora znati funkcionirati i kao odvojene jedinke. I kada su se u raspored ugurale i sve ostale obveze ozbiljnog komercijalnog života, mi smo se utopili. Bilo mi je suludo planirati odvajanje vremena ‘za nas’ kad smo u mojoj glavi – mi uvijek tu. Ali nismo! Jer nekad smo podsvjesno radili na vezi, a sada smo svu tu pažnju usmjerili ka djetetu i ‘mi’ smo ostali na suhom. Tek tada sam uočila da mi uistinu jesmo oduvijek radili na međusobnom odnosu. A u braku smo prestali! Zašto? Valjda refleksno, ono, sad smo u braku, to je to, sad dalje vozi samo. Ali ne vozi. I mrzim što u našem društvu brak, nešto u što velika većina ljudi ulazi, živi s tim, misli da zna sve o tome, taj isti brak je najveća tabu tema ikad! Zajebite (pardon maj frenč) vi i dojenje i abortuse i homofobiju – ja veću tabu temu od ‘problema u braku’ nisam vidjela! O tome se NE GOVORI! Amen!

Govori. Govori se svima kad dođe do razvoda. Onda ona priča svojima, on svojim, svi njihovi pričaju okolo drugima i tako. I onda svi znaju tko je kome kada, a kad nije, a nije ni čudo što je otišao kad je ona tako i tako. Ali ja ne govorim o tome. Moj brak je dobar. Moj brak nije ni blizu raspadanja. Ali moj brak, baš kao i svaki drugi, a u to sam uvjerena, je TEŽAK. Jer živjeti neprestano uz nekoga i s nekim, a pokušavati ispuniti i svoje i njegove želje je teško. Jer život je težak sam za sebe, a gdje neće biti u dvoje! Ali ljudi to ne govore! Da, kažu, težak je kad netko nekog vara. Kad on nju tuče. Kad on pije. Kad ona nije nikad kod kuće. Kad nemaju novaca. Kad žive sa svekrvom. (Jeste primijetili kako diskretno ubacuje svekrvu u jednadžbu? Niste, jelda? Ni ja!) Ali brak je težak i kad je sve dobro. Brak je težak jer počiva na temeljima ‘poštivanja, razumijevanja i iskrenosti’. A biti dobar stalno je teško. Pogotovo pred nekim pred kim ne možeš ništa sakriti jer te poznaje. A ljudi prolaze kroz depresije, smrti bližnjih, poslove, gubitke poslova, bolesti, djecu, novčane probleme i sl. I ljudi nisu uvijek dobri i divni i krasni. A u braku ste dvoje. I ako sam ja nesretna, onda sam i ljuta jer me on gleda nesretnu. Divno, zar ne?

Na žalost, naša provincijska svakodnevica toliko probleme u braku gura pod tepih da u ovakvim situacijama ne znam ni kome se obratiti. Da, frendicama i netu, dvjema stvarima na koje žena valjda uvijek može računati. Ali stručne pomoći nema. Jer u braku se nema problema sve dok ne dođe do razvoda. A onda mi je nekako kasno za spominjat probleme, zar ne? Na svu sreću, lude žene u mojoj obitelji uvijek su tu za dat savjet. Ali ovdje me savjeti često prestraše jer o braku se ne priča dok netko ne pukne (ne proplače/ne zavrišti/ne počme bacati stvari), a onda čujem sve ono čega sam se i bojala. Tako je bilo i baki. I mami i tetki. I strini. I strikinoj sestri. I susjedi i sestrični, a i ovoj drugoj koja se još nije ni udala, već se naziru problemi. A o tome se ne priča jer valjda je tako svima. A onda se udaš u bijeloj vjenčanici sa buketom cvijeća i ne znaš što te čeka.

Jer koliko god brak bio dobar, težak je. Zapamtite, težak. Ne mogu točno reći zašto. Ne mogu reći ni da bi bilo isto i bez papira jer ne bi. Papir nešto promijeni. Ne znam što, ali ljudi postaju krući, ljući i zahtjevniji. Radi li se tu o kompleksu posjedovanja? Sad kad je moje, sada ćemo kako ja kažem? Ne nužno namjerno, ali drugačije. Ja sam uvijek sanjala o braku jer ćemo time postati obitelj. Zaboravila sam da obitelj donosi puno više od zajedničkog prezimena. Ali i emancipacija donosi nešto više od prava na golu guzicu. Donosi i pravo na podizanje glasa. Pa makar u vidu otvorenog razgovora sa partnerom, prijateljicom, majkom, a ako treba, i savjetnikom. Misusovo, pa ne idu samo ludi kod psihijatra! Zar ne?

You Might Also Like

14 Comments

  • Reply suton52 24/10/2015 at 19:39

    Tužno je što čak i kad se razgovara, razgovara se sa svima osim sa onim s kim bi se trebalo prvo, ako ne i jedino – partnerom. 🙁
    Sjajan tekst. Meni je trebalo 20 godina (sad već poduže razvedenog) braka da uopće i naslutim stvari koje si ti ovdje savršeno artikulirala.

  • Reply Marijana Spretnjak 25/10/2015 at 08:36

    Potpisujem svaku riječ

  • Reply Aleksandar Cerekovic 25/10/2015 at 12:44

    Svaka cast….8 godina u braku…teško je …ali ima i svoje lepe stvari…najgore je ljudima koji misle da ce nastaviti bajku zabavljanja…a bajka postaje drama…samo se mozemo nadati haooy end-u…ali uz jako puno truda i trpljenja…

  • Reply Aleksandar Cerekovic 25/10/2015 at 12:44

    Svaka cast….8 godina u braku…teško je …ali ima i svoje lepe stvari…najgore je ljudima koji misle da ce nastaviti bajku zabavljanja…a bajka postaje drama…samo se mozemo nadati haooy end-u…ali uz jako puno truda i trpljenja…

  • Reply Maja Maric 25/10/2015 at 13:25

    Ja živim u nadi da samim time što rano detektiram problem, već radim na njegovom rješenju. I da će onda to dovesti do konačno sretnog suživota. Točnije, da će to garantirati nastavak sretnog suživota. Jer oni koji nisu (bili) u braku krivo mogu protumačiti da je moj brak loš. Ali nije. Samo je težak, kao i svaki brak. Kao i život u studentskom domu, npr. Što ne znači da ga ne bih ponovila 🙂

  • Reply Maja Maric 25/10/2015 at 13:26

    To je valjda ona svjetska 'ne možeš s njim, a ne možeš bez njega'! 😉

  • Reply Nina Štor Majstorović 25/10/2015 at 13:38

    E teško je sve dok ne spoznas da jedno drugome sluzite kao ogledalo. Da, ogledalo u kojem možeš odabrati rasti. I dalje je teško, al slika je sve ljepša i veseliš se svakom napredku. I vlastitom i onom kod partnera. Nažalost ovo se najčešće ne dogodi prije nego što pošteno pljusneš, osvjestiš, skupis po podu svoje ostatke i ne odlucis da želiš uspjeti u inat samoj sebi. Putuj veselo, uzdaj se u Božju providnost i odmaraj u Njegovoj ljubavi… Avantura je vrijedna svakog truda. BTB

    • Reply Maja Marich 02/11/2017 at 22:39

      Nina, hvala puno! Komentar je divan, a tako životan! Da, ustvari je žalosno što svi moramo prvo tresnuti da bismo otvorili oči!

  • Reply Unknown 25/10/2015 at 13:39

    This comment has been removed by the author.

  • Reply My Widget 11/01/2016 at 09:42

    Brak će u budućnosti biti zabranjen zbog ugrožavanja ljudskih prava pojedinca.

    Slično kao što se dogodilo sa ropstvom.
    Tada je ljudima bilo nezamislivo da ne postoji ropstvo kao što danas ljudi misle da je brak sasvim u redu.

    Nažalost, brak nije kompatibilan sa našim fenotipima kao vrste (periodična monogamija i sl. ).
    Brak je forma organiziranja odnosa dvoje ljudi koji je nastao u jednom trenutku razvoja civilizacije radi ekonomskih, kulturoloških i sl. pritisaka i imao je svoje prednost.
    Sa napretkom civilizacije (veća obrazovanost, veća materijalna sigurnost pojedinca a prije svega žena, veća zaštita prava pojedinca od strane društva… ) svakodnevno vidimo da ta forma ima sve više nedostatak nego prednosti i polako odumire sa valjanim razlogom.

  • Reply i4004 26/04/2016 at 01:41

    dosada…dosade ljudima tuđe mane…ilitiga ono šta oni percipiraju manama (nekom drugom to mogu bit i vrline)…heh…i zato se ljudi rastaju.
    (a neko potpuno razumijevanje muškarci i žene nit ne mogu imati, ikada, predrukčije umreženi mozgovi)
    to nije samo odlika braka.
    brak je više kao neko kohezivno tkivo koje drži skupa, jer je, iskreno rečeno, tlaka počinjati iznova. većini.

    u vezi ovoga što napiše my widget, ako brak odumire, odumire i civilizacija, jer je slabija ako se djeca odgajaju bez oba roditelja.

    • Reply Maja Marich 02/11/2017 at 22:41

      Slažem se s tobom više nego s MyWidgetom – vjerujem da je ipak temelj (ovakve) civilizacije i zato je i dalje neophodan. Ne nužno u isonskoj formi, ali i dalje se društvo uvelike oslanja baš na brak

  • Reply SSS 26/10/2017 at 17:09

    Nije samo slovo na papiru kada se kaže da su brak i porodica osnovni stub društva. Morali bismo iznaći modus da gradimo zdrave, produktive brakove (u smislu da će individue iz tih brakova biti ostvarene ličnosti u raznim poljima, a njihova djeca također zdravi i uspješni članovi društva).
    No, činjenica je da brak doista ljudima teško pada.
    Pronašla sam se u dijelu koji opisuje “moraš”, odnosno očekivanja koja imamo jedni od drugih (a koja su opet nastala kao produkt društvenih normi, a ne produkt naših ličnih ubjeđenja i osjećaja da tako možemo i želimo). Previše očekujemo, i dajemo sebi pravo na to. Možda i ne bismo očekivali da drugi oko nas to isto ne očekuju, pa nam njihova očekivanja nameću pritisak. Kad bismo se samo mogli otrgnuti od toga. Npr. posjećivanje supružnikovih roditelja i porodice. Da, mi očekujemo da supružnik s nama posjećuje našu porodicu redovno (obično sedmično), ali i naša porodica očekuje to isto (obično svako ponaosob) jer je to postala norma, tako da njihova očekivanja potpiruju naša vlastita.
    Imamo prijatelje Amerikance koji se vide sa svojim porodicama (roditelji, braća i sestre) jednom do dvaput godišnje. To je daleko od mojih poimanja i mojih ideala, ali zašto supružnici ne bi viđali svoju tazbinu jednom mjesečno umjesto sedmično?
    Navela sam ovaj primjer, ali tu logiku bismo mogli primijeniti i na druga polja.

    • Reply Maja Marich 02/11/2017 at 22:43

      Mislim da nam je to ‘moraš’ u glavi jedan od glvavnih kamena spoticanja na svim područjima, ne samo u braku. Koliko se čovjek osjeća slobodnim i … sigurnim kada jednom izađe iz tih granica i vidi da se ništa lše nije dogodilo. I dalje je normalan. I dalje život ide. A on ima mogućnost istraživati što to UISTINU želi u životu. Moj je problem što sam neodlučna tako da lako razbijam prepreke, a onda ne znam kamo dalje 😀

    Leave a Reply