Gastarbajterica

Narodnost: Europljanka

12/08/2017

Frend je u Singapuru i šalje curi slike. Vadi joj mast, kaže ona. Ja razmišljam na tren kako nema te slike iz Singapura s kojom bi mi se mogla vaditi mast. Lijepo, zanimljivo, drugačije. Ali baš zavist? Teško. I onda sam počela razmišljati, jesam li normalna jer, s druge strane, tako nekako reagiram i na Hrvatsku. Onako, volim ja domovinu i u srcu je nosim, ali nekako, nosim ja u srcu i Graz i München i Budimpeštu. Slike iz Singapura su simpa, ali pokažite mi sliku Sankt Peterburga i evo me, brišem zazubice s poda. 

Rođena sam s tim porivom za istraživanjem, knjige sam gutala prije osnovne škole i dugo, dugo sam sanjala o putovanjima svugdje i svakako. Tek u odrasloj dobi sam shvatila da to ‘svugdje i svakako’ prvenstveno uključuje Europu. Zašto? Odakle takva zatvorenost? Pogotovo za nekoga tko tvrdi da je ‘expat’. I što više kopam po svojoj glavi nameće mi se samo jedno rješenje. Rješenje koje rješava jednadžbu s dvije nepoznanice – zašto žudim za Europom i zašto ne osjećam veći nacionalni ponos? Zato što sam po narodnosti, budimo sladunjavi, Europljanka. I to je nešto što ponosno ističem.

Pomoglo je tu i hrvatsko školstvo. Iako nije za svakoga i slažem se da je u puno sfera preopširno, naše školstvo otvorilo mi je vrata svih tih europskih kultura. Možda sam iz kemije imala dva, ali gutala sam ruske klasike, francuske realiste i engleske pjesnike. Talijansko ujedinjenje za mene je bilo jednako važno kao i raspad Austro-Ugarske, a ozbiljno sam tugovala za uništenim Versaillesom kao i svim izgubljenim životima u revoluciji. Moram li vam reći da u svakom trenutku znam datum pada Bastille, ali redovno ne znam, kada se zareda u lipnju, kojeg datuma slavimo što u Republici Hrvatskoj?Koliko sam znala o banu Jelačiću, znala sam i o Romanovima. Kako sam kopala više o progonu vještica u Hrvatskoj, tako sam istraživala svu nesreću londonskog života u industrijskoj revoluciji. Sve je to naše. Sve je to moje!

I kao što je rekla moja prijateljica, Merkelica je naša i austro-ugarska arhitektura je naša kao što je i Andrija Štampar naš! Čovjek koji nas je naučio da peremo ruke poslije zahoda! Zato sam, valjda, uvijek imala taj poriv za istraživanje Europe – jer imam potrebu upoznati svoje naslijeđe. Svoju kolijevku. I romantičarski želim vjerovati da u meni ima ruskog suvišnog čovjeka jednako koliko i naslijeđa kraljice Teute. Sve što doživljavamo, doživljavamo kroz prizmu europske kulture koja nas je oblikovala, odgojila i usadila nam sustav vrijednosti. Zato razumijemo i lude Ruse i hygge Skandinavce. Smiješan nam je i engleski humor i cijenimo francusku opuštenost. Sve smo to mi. 

Volim biti expat. Volim što mi dijete trenutno odrasta u sredini koja je toliko heterogena, a opet cjelovita. Želim da, poput mene, uzme najbolje iz svih svjetova koji joj se nude – jer sve je to njeno. Sve je to naše. A Singapur, Mexico i Aljaska mogu pričekati – previše je susjeda koje još nismo dobro upoznali. Jer želim upiti sve ono o čemu godinama slušam, što godinama sanjam, a uvijek sam osjećala kao svoje.

Naravno, svatko si bira prioritete i treba istražiti svijet. Ali iskreno vjerujem da svijet istražujemo, a na Europu se samo podsjećamo. Jer ju već poznajemo. Možda se zato ni ne osjećam da sam daleko od kuće. Jer nikada nisam niti otišla. Europa je moj dom. 

You Might Also Like

1 Comment

  • Reply Daria 15/08/2017 at 21:51

    Bukvalno kao da si pisala u moje ime. Razumijem te u potpunosti. Selim u Frankfurt za par mjeseci i ne osjecam se kao da idem na kraj svijeta. Sve je to nase. 🙂 Zivjelo #misusovo !

  • Leave a Reply