Sasvim osobno

Tko tebe kamenom

13/08/2016
Ena.photoart

Često se sjetim rečenice koju moja baka često izgovara. ‘Ne vjeruj ljudima koji tvrde da nemaju vremena za kavu. Ako ju žele popiti s tobom, naći će vremena.’ Naravno, ne radi se ovdje o kavi. Radi se o ljudskim odnosima i našoj sposobnosti da prihvatimo da nismo svima jednako bitni. To ne mora nužno biti problematično. Imamo ljude s kojima volimo biti u kontaktu stalno, ima onih s kojima se nalazimo povremeno. Svaki odnos ima svojih prednosti i nedostataka, ali svaki bi trebao pridonositi našem životu u nekom segmentu. Ponekad je to ona jedna prijateljica koja nas opskrbljuje sočnim tračevima, ponekad je to par s kojim odlično funkcioniramo samo u grupi, ponekad je to prijateljica iz vrtića, a ponekad frend kojeg vidimo jednom u pet godina. Dokle god su obje strane svjesne toga na čemu su i svima odgovara trenutno stanje, sve pet.

Koji je povod ovom tekstu? Sve češće mi se događa da kroz nekakve bezazlene situacije uočim da ljudi, za koje sam bila uvjerena da smo jako bliski, jednostavno mene ne smatraju jednako važnom. Oni su na mojoj listi pri vrhu, a ja na njihovoj… pa ono, nisam. Mislim da su svi upoznati s tim trenutkom spoznaje, najčešće banalnim, kada pošaljete poruku i dobijete negativan odgovor. I onda vam se upali lampica da je to sedma, dvanaesta ili trideset i šesta poruka u zadnjih godinu dana, uvijek poslana prvo s vaše strane, i odgovor je ponovno negativan. Kao kad smo bili u srednjoj školi i učili kako je to biti ‘u vezi’. Pa na neodgovorenu poruku smislite minimalno sto smislenih isprika iako je samo jedan odgovor točan – nekome niste dovoljno bitni.

Uvijek mislim da sam s godinama postala otporna na takva iznenađenja. Ni prvi, ni zadnji puta. Uostalom, sada sam starija i ozbiljnija i bolje procjenjujem ljude. Ali svejedno mi se zna potkrasti. Kada mislite da ste nekome najbliži, gotovo poput obitelji, a oni dokažu suprotno. I nikada to nisu neke velike stvari, nekakva neslaganja i prepirke. To su gotovo uvijek trenutci u kojima se, izvana, apsolutno ništa nije dogodilo, ništa promijenilo, ali vi ste jednostavno ‘progledali’. Složile su vam se kockice koje su dugo visile u zraku i nista im znali mjesto. A onda je netko nešto prešutio, netko nije došao, netko vas je s podsmjehom pogledao – i sve vam je bilo jasno.

Najteže u tim situacijama je nedostatak sukoba. Nema apsolutno nikakvog razloga za pokrenuti raspravu, nema potrebe za prepiranjem ili forsiranjem nekog velikog razgovora. Jer, ustvari, ništa se nije niti dogodilo. Uostalom, odrasli smo ljudi – zar ćete prići nekome i reći mu ‘dobro, zašto si ti popila kavu s Marom već treći put, a sa mnom jednom? Ja sam mislila da si ti moja bff!?!’ Naravno da ne. Jer se osjećamo glupo. A osjećamo se glupo jer više nismo djeca i zbog toga znamo da ne polažemo pravo na nečije vrijeme, na njihov raspored ili na njih same. Ljudi biraju s kime će provoditi vrijeme i koliko će ga provoditi. Nitko nam nije kriv što smo se možda vezali malo previše. I onda se nalazimo u toj glupoj situaciji u kojoj nemamo što za reći, a opet nas toliko toga muči. Možemo samo prihvatiti novonastali raspored ili se u potpunosti odvojiti od osobe koja nas je povrijedila. Iako to nije nužno učinila namjerno.

Ja sam tu problematična jer se jako vežem za ljude. Onako do granica posesivnosti. Nemam potrebu biti bliska s puno ljudi, ali one s kojima jesam, doživljavam jednako blisko kao i najbliže članove obitelji. U pubertetskim danima sam imala faze kada sam doživljavala proširenje ‘društva’ novim članovima – veleizdajom sa smrtnim posljedicama. Nisam mogla podnijeti da moja prijateljica ima – prijateljicu. Ali rano sam shvatila da normalni ljudi na takvo ponašanje ne gledaju baš blagonaklono pa sam se naučila kontrolirati. S vremena na vrijeme bi mi pobjegao koji ‘kad bi pogledi ubijali’ incident, ali ništa strašno. Ali uvijek sam imala taj uzak krug ljudi s kojima sam se prepoznavala i nisam morala sakrivati tko sam i kakva sam. I to me činilo sretnom. I nedodirljivom, mislila sam. Ali sada, u ovoj životnoj fazi, kada se svi polako rasipamo, preslagujemo i pišemo nove prioritete, uhvatim se da me opet zna ‘pogoditi u živac’. Otkazana kava koja se pije jednom godišnje. Propušten posjet ljudi koji inače ne žive ovdje. Dugo čekanje na odgovor davno pročitane poruke.

Kao i u zlatno doba tinejdžerske mahnitosti, često složim priču koja završava konačnim rastankom i brisanjem s liste, a onda se javi ‘dečko’ kojem je ‘krepala baterija na mobitelu’. Ništa strašno. Opet si preuveličala i preuranjeno donijela zaključke. Dogodi se. Ali pošto sam ja ipak pravi horoskopski jarac, i još k tome dvostruki, tu priča ne završava. Nasmijem se naivnoj zabuni i nastavim dalje kao da se ništa nije dogodilo. Ali upišem si u mentalni blokić što mi se učinilo u najtamnijem trenutku. Za svaki slučaj. Možda će mi trebati kada se kockice slože. Jer davno sam naučila da ljudi koji žele popiti kavu s tobom, pronađu vremena. I često si to ponavljam, kako ne bih zaboravila. I ne, ne radi se o kavi.
#misusovo

You Might Also Like

No Comments

Leave a Reply