Gastarbajterica

Klasa: optimistični pesimist

01/02/2017
 


Baka mi je poslala četiri poruke u pola sata. Poruke koje se šalju ljudima na rubu živčanog sloma, ljudima koji imaju problem sa hendlanjem stresa, ljudima koji teško pronalaze volju za nastavkom apsurda zvanog život. Kako je došlo do toga? Pa ono, nazvala me jedno jutro kada nisam spavala cijelu noć od upale mišića, bila sam jedanaesti dan na dijeti i bilo mi je dosta života i tek sam progledala. Što znači da sam odgovarala sa ‘da, ne, ne znam, dobro, ajd bok’. Ne ponosim se time, ali to je život. Nakon tog dana, pročitala je post o vrtićima. I zabrijala.

Tako da sam u vrlo kratkom roku dobila pregršt ‘možeš ti to, ne daj se’, ‘ako je za tvoje duševno zdravlje, nije bitna cijena’, ‘pronaći ćeš ti snage, samo nemoj da te slome’. I stojim ja tako u kuhinju, s kuhačom u jednoj, a mobitelom u drugoj ruci i ne znam da li da se smijem ili da ju nazovem i derem se. Izabrala sam, naravno, ovo drugo jer sam vrlo taktična i znam kako se pristojno ophoditi s ljudima. Osim kad su ti ljudi ‘moji’ pa onda smatram već uvredom i samo to što se moram objašnjavati. Pa brate mili, ako me netko poznaje, poznaje ona. To je žena kojoj cijeli život objašnjavam da ću pit kavu sama na balkonu dok ona sjedi ispod. Jer volim prvu kavu piti sama. To je žena kojoj cijeli život dokazujem da nisam nježni cvjetić i da se znam brinuti za sebe. Pa čak štoviše, i za još neka živa bića. To je žena kojoj od kako je svijeta i vijeka moram crtati da to što zvučim ili izgledam nadrndano, ne znači apsolutno ništa. Ja sam jednostavno rođena nadrndana. Ali ako nešto ne volim, ne volim kad me se podcjenjuje i smatra slabićem. A ona u svojoj zabrinutosti ne vidi da je to točno ono što radi.

I vidim da to ne tumači krivo samo ona. Od kada smo u Njemačkoj, obvezala sam se sama sebi da ću pisati i pozitivna i negativna iskustva. Želim prikazati kompletnu sliku. Ne uljepšavati, ne dramatizirati, ne sakrivati niti preuveličavati. I naravno da nije sve glatko – jer mi je, jelte, u Hrvatskoj išlo glatko?! Pa mogu sada, ove sekunde, napisati dvanaest postova o tome kako na primjer moji ukućani žele provesti legalizaciju što prije, a ljudi koji su zaduženi za to, papire drže kod sebe već osam mjeseci!! Osam mjeseci ide tamo prošetati moja mama, pa ja, pa nekoliko ljudi koje poznajem, a rade tamo, pa zađe moj dida, pa opet mama, pa opet zovu mene da ja zovem poznanike i tako u krug. Idila, jelte? Moj post o vrtićima je samo bio jedan aspekt života u Njemačkoj koji je puno kompliciraniji kada kao padobranac završiš u toj državi. Znate kome nije toliko komplicirano? Ljudima koji su tu malo dulje. Ljudima koju su tu rodili svoju djecu i znaju proceduru. Ljudima koji tečno pričaju njemački. Svi ‘problemi’ koje sam ja imala ovdje (a navodim probleme pod navodnicima jer ništa od toga nije bio pravi konkretan kompliciran nerješiv problem) proizašli su samo iz toga što smo novi pa se nismo informirali na vrijeme ili iz toga što ne baratamo jezikom najbolje. Pogodite što? I jedno i drugo je naš problem i naša odgovornost. Za razliku od, npr, pokušaja ukidanja mog fakulteta u Republici Hrvatskoj. To, vidite, bismo mogli navesti pod konkretan problem koji nije lako rješiv, utječe na kvalitetu života, mentalno zdravlje i – u potpunosti je van moje kontrole.

Obje moje bake znaju natuknuti kako ne mogu baš reći da u nekim stvarima nisam razmažena. I ne zamjeram im to, nisu daleko od istine. Osim što sam malo kraljevna na zrnu graška, tako sam i cijepljena od laganja i sakrivanja istine. Onako, ne znam sakriti, uvijek mi je ‘što na umu to na drumu’ i od toga ne bježim. I baš zato poludim kada se ovako pronađem u situaciji da moram objašnjavati nešto što je meni nevjerojatno jasno. Je, vrtić nas je uhvatio nespremne svojom prognozom za kraj ljeta. Ali isto tako su nam ponuđene tri tjedne grupe za druženje mama i djece, kao i pregršt aktivnosti za djecu. U krugu od par kilometara imamo toplice, bazene, dvorac, tematski park i netaknutu prirodu. Snaći ćemo se. Imamo trenutnih poteškoća s pronalaženjem ‘pravih prijatelja koji će biti uz vas uvijek i zauvijek’. S druge strane, nije baš da tražim kandidate, smatram da takve prijatelje imam. Ovi naknadni što dođu, dobrodošli, kakvi god bili. I svejedno, uz poneke prepreke i uz jezične frustracije, ja i dalje ne mogu reći da svaki dan ovdje nisam sretnija jedno četiri puta više nego što sam bila u Hrvatskoj. Stvarno jesam! Jer da nisam – ja jednostavno NE BIH BILA OVDJE! Nitko me nije protjerao, nitko me nije vezao da se ne vratim, nitko nije izdao tjeralicu, nitko nije uveo zabranu kretanja niti mi oduzeo državljanstvo. Kada mi postane više ružno nego lijepo, elegantno ću pokupit prnje i pićit dalje. Ili natrag. Ovisi što prevagne, što život donese, kakva situacija se razvije. Ali budite sigurni da svaki trenutak ovdje potvrđuje moju odluku da je bilo najpametnije otići. Za nas je bilo najpametnije.

A sve ovo ostalo su životne nedaće i komplikacije koje bi se pojavile na ovaj ili ovaj način, gdje god bili. Samo sam se nadala da će moje prenošenje istih nekome nešto značiti. Pa makar i meni samoj, za koju godinu. Tako da vas molim, prenesite mojoj baki da nema razloga za paniku. Naravno da ima dana kada se sve čini teško i tmurno. Ali isto tako ima dana kada ne možeš vjerovati da je ovo istinu tvoj život i ne znaš čime si zaslužio svu tu ljepotu. ‘Klasa: optimistični pesimist’ je moj najbliži opis. Uvijek mi je čaša poluprazna, ali nekako uvijek vjerujem da će se uskoro napuniti. I vjerujem da hoće. Jer smo dobili poziv za vrtić – krećemo u ožujku! Pa sretno nam bilo! 😉

#misusovo

You Might Also Like

No Comments

Leave a Reply