Supermama

Pet razvojnih faza jedne mame

20/12/2017

misusovo

Moja kolegica i super supermama nedavno je napisala odličan tekst na temu postaje li lakše biti mama s vremenom. I dok je raspravljala o fazama djetetovog razvoja i njihovog utjecaja na mame i našu percepciju majčinstva, meni se upalila lampica koja je svijetlila u drugom smjeru. U smjeru pitanja koje sam to imala JA razvojne faze kroz život svog djeteta, te kako su one utjecale na nju, našu obiteljsku dinamiku i na moje mentalno zdravlje. O muževom neću ni pričati, njemu svakako ne gine neka psihoterapija kada ‘završimo’ sa svime. Djelomično Moraninom krivnjom. Većinski mojom. Doduše, Morana me još stigne sustići u pubertetu u utrci zvanoj ‘tko će tatu prije poslati na psihijatriju’. Ali, hej, ja ću taman tada ciljati na menopauzu tako da vjerujem da bi utrka mogla biti poprilično tijesna (ili da kažem bijesna?).

Ali da. Naučila sam već da kada krene udaranje glavom o zid i kada stvari postanu preteške, ispostavi se da se radi o vrhuncu faze koju samo moramo – izgurati do kraja. Ne pokleknuti, ne odustati od odgojnih parametara, ne popustiti. I stvari se vrate u ravnotežu. Naučila sam da stvari koje su se promijenile imaju svoju svrhu. Naučila sam i da većinu stvari ne vrijedi forsirati. Ovdje ne mislim na ‘ne vrijedi forsirati rano spavanje ili jedenje raznolike hrane’. Izvin’t ćete me, ali to vrijedi. Ali u nekim razvojnim koracima najbolje je pustiti dijete da samo prepoznaje kada je spremno. Bacanje djeteta na silu u more može samo razviti fobiju. Moj brat je prve dvije godine samo stajao KRAJ mora i vrištao kao svinče na klanju kad mu se smoči nožni prst. Sada je bolji plivač od mene. Tako je i sa odvikavanjem od pelena, duda, bočica i ostale mašinerije. I koliko god neke faze djelovale iscrpljujuće i kao da traju vječno, kada pogledamo unatrag, možemo uočiti finu uzlaznu putanju u napretku. Odrastamo svi zajedno, čini se.

I kao što vidite, znam sve o dječjim fazama i kako se nositi s njima. Ali te faze pratile su u stopu i moje faze – koje su mi nekada otežavale ionako sizifovski posao, koje su me noćima držale budnom i gradile kule, tvrđave i kineske zidove od grižnje savjesti. Kao i kod djeteta, pametovat ću se i reći ‘važno je uočiti na vrijeme da se radi o fazi i onda ići u korak s njom, a ne protiv nje.’ Jer, ozbiljno, najčešće je ta faza tu s razlogom i na kraju ćemo biti samo zadovoljniji sobom i svojm napretkom. Ako ju preživimo, naravno.

maja maric

Moja kućica, moja slobodica i – moje dijete

Kada sam rodila Moranu, imala sam dane u kojima mi nje bilo jasno zašto bih ja ikada više u životu poželjela izaći iz kuće. Bavila sam se dojenjem, presvlačenjem i šavovima od carskog reza. Čekala sam trenutke kada gosti napokon odu da mogu sjediti razdrljena u polumokroj pidžami s oblozima na upaljenim grudima. Čekala sam da svi odu da mogu skinuti steznjak koji je držao sve na okupu i srušiti se u krevet. Glavna zanimacija mi je bila provjeravanje diše li mi dijete i je li joj vrijeme za dojenje te zašto uporno ne mogu zapamtiti na koju stranu sada treba jesti. Naravno, s vremenom se ritam mijenjao i uspjela sam doći i dokuhanja ručka, čitanje knjige dok dijete spava i sl., ali priznajem otvoreno da u toj fazi naprosto nisam željela imati previše veze s vanjskim svijetom. Tamo za mene nije bilo ničega i koncentrirala sam se na život u svoj balončiću i učenje kako prepoznati potrebe svog djeteta. Znam da sam u određenim situacijama panično razmišljala o čemu ja uopće mogu razgovarati s ljudima – nisam imala ništa za reći, a da nije uključivalo bebu, a to znam da sugovornicima nije (toliko) zanimljivo. Tako da sam znala sjediti u društvu i samo slučati druge kako pričaju. Meni je odgovaralo da šutim i da ne razmišljam, a opet da ne sjedim sama.

Život se živi i na društvenim mrežama, zar ne?

Nakon prve čudne faze, ušla sam u fazu virtualnog života. Odjednom sam imala više prijateljica koje nikada nisam upoynala nego stvarnih ljudi. Facebook i Instagram služili su mi kao prozor u svijet i bili su ispunjeni tim nekim ženama koje su mi bile sličnije nego bilo tko drugi u životu. One su znale kako se osjećam, one su baratale mamećom terminologijom, one su znale što znači marka kojih kolica, kako se stavlja klokanica, znale su sva imena malih obrtnika koji se bave rukotvorinama za bebe kao i posljednje trendove u majčinstvu. Da, zvuči tako isključivo, ali meni je u tom trenutku upravo to trebalo i ja sam pronašla mjesto gdje se mogu prepustiti. A da ne govorim o savjetima vezanim uz ishranu, grčeve, rast zubi, netipčne osipe i sl. Još uvijek sam zadržala neke kontakte iz te sfere – to je jednostavno strana koja se ne može nadoknaditi na drugi način i neizmjerno sam sretna što sam pronašla toliko pametnih stvari, ali i žena u tom sektoru.

Socijalizacija je majka 

Ja sam kreten što se tiče pamćenja velikih stvari u životu i toga sam svjesna. Ali nikada neću zaboraviti osjećaj kada sam prvi puta u životu ostavila usnulo dijete kod mame kako bih otišla sat i pol na kavu s prijateljima. Oni su spontano otišli na piće i pozvali me, a ja sam već mislila odbiti – jer je dijete taman zaspalo kod bake u dvorištu. Vlastita mama me doslovno istjerala od tamo i potjerala da popijem kavu kao čovjek. Bilo je proljeće, bilo je tak otoplo i svijetlo i ja sam se osjećala kao da mi fali jedan ud dok sam od parkinga hodala prema terasi kafića. Bila sam euforično sretna, ali  i uplašena, zabrinuta i zbunjena istovremeno. Bila sam ja – a opet nisam. Tek tada sam shvatila pravu dimenziju majčinstva i one fraze da ti život više nikada nije isti. Ali s tim je krenuo daljnji normalni život. Imaš osjećaj da se pomalo vraćaš u svoj stari mentalni sklop, iako nikada ne baš u potpunosti. Ali ponovno se raduješ ljudima, šetnjama, kontaktima i bliskosti koju imaš s drugim ljudima izvan najuže obitelji.

Mama je osoba, također

Ovo mi je bila najteža faza, puna dilema, jer je u kombinaciji išao i moj vječno nesigurni profesionalni život. Faza u kojoj našokon osjećaš da si spremna ići dalje, imati posao, dijete dio dana prepustiti odgajateljima i sl. Naše su se faze, srećom, poklopile jer je moje dijete, društveno kako je, htjelo uvrtić već sa 18 mjeseci. Strašno je željela bit is djecom i socijalizirati se, tako da smo ju upisali na par sati i prije nego je to bilo nužno, ali niti mjesec dana kasnije se ispostavilo da smo učinili odličan korak jer sam – dobila posao. I to je faza puna kontradikcija jer imate grižnju savjesti jer mi netko drugi odgaja dijete, a to je moj posao, dok u isto vrijeme uživate u tom djeliću vlastite slobode i samoj činjenici da postoji doba u danu kada niste samo nečija mama. Doba dana kada se morate lijepo obući i otići na posao. Kada koncentrirano radite, razgovarate s kolegama ili uzimate pet minuta mira dok si kuhate mirišljavu kavu i gledate slike razdraganog djeteta – koje je negdje drugdje. I dobro mu je tamo, kao i što je vama dobro ovdje. Dok se ne ujedinite poslijepodne – i bude vam dobro svima zajedno na hrpi.

misusovo

I’m not a regular mom, I’m a COOL mom!

Što nas dovodi do posljednje faze, faze u kojoj nekako, barem na tren, imate osjećaj da možete imati sve – i zadovoljno dijete i kvalitetno provedeno zajedničko vrijeme i skladnu obitelj i intimnost s mužem i poslovni uspjeh i hobi koji vas opušta, a stignete pogledati i koju epizodu omiljene serije. I evo ga, dolazi Božić i sve se čini moguće. Sve su opcije otvorene i dovoljno smo zrele da znamo što želimo, da odbacimo što nam ne treba i da se ne damo zezati. Onako, sada smo dobvoljno samosvjesne da znamo ni da pet kila viška nisu razlog za nesreću kao ni loša vremenska prognoza. U toj fazi, učimo kako odvojiti dijete od sebe, kako dozvoliti svim članovima obitelji (pa tako i sebi) da imaju i neke osobne sfere života, samo njihove. Kako ne kružiti nad mladunčetom 0-24, kako si dozvoliti vikend s frendicama bez obiteljskih obaveza, kako si oprostiti loše dane. Jer njih će, naravno biti. Jer žonglirat ćete tako par tjedana, a onda će doći loša vijest, pms ili neplanirani trošak. I na tren ćemo ispustiti sve loptice – tako je to sa žongliranjem! Ne padne jedna, ako padne jedna, padaju sve. Ali pokupit ćemo ih i krenuti ispočetka.

Da se u startu ogradim, ovako su izgledale MOJE faze. To ne znači niti da ih svi moraju proći, niti da svima idu tim redoslijedom, a još manje da moraju trajati koliko su moje trajale. Ali kao i sa djecom – najbolje je prepustiti se i pustiti da traje onoliko koliko traje! Vaša će prijateljica u prvoj možda biti tri tjedna, a vi šest mjeseci. Ali to ne znači da jedna od vas nešto radi krivo. Ili, kao što je u mom slučaju, postoji mogućnost i da se faze ponavljaju, preskaču, da se vraćate unatrag pa krećete ispočetka. Jer različite životne faze zahtjevaju različite reakcije.

I sada kada pogledam unatrag, vidim da sam i u Njemačkoj ponovila barem tri faze, ako ne i četiri. To me istovremeno i tješi i nasmijava. Tako je smiješno kako upadamo u poznate obrasce ponašanja i dok mislim da smo na nepoznatom teritoriju. Iskreno me zanima što će nam život dalje donijeti – hoćemo li se i dalje vrtjeti u krug samo u drugim vremenskim periodima ili ćemo ubaciti još koju novu fazu? Vrijeme će pokazati! 🙂

#misusovo

You Might Also Like

No Comments

Leave a Reply