#supermama

Jesam li loša majka?!

08/08/2015
We Heart It

Svako malo pojavi se u javnosti neka tema vezana uz majčinstvo koja se žestoko gura ili se žestoko osuđuje. Jednako tako, već dugo vremena se naglašava kako je žena ženi vuk i kako prebrzo skačemo jedna drugoj za vrat u uvjerenju kako je naš način ‘jedini ispravni način’, a njen je samim time krivi, heretički i mora biti ispravljen. Na najgori mogući način, onako svisoka, bez imalo empatije. Što je poražavajuće jer samo žene mogu razumjeti kako je to kada nikad nisi dovoljna, kada obavaljaš sve tradicionalne uloge, a zatim se prebacuješ na suvremene, kada si stalno nesigurna i misliš da radiš krivo jer te se osuđuje – samo žena može razumjeti ženu, ali rijetke su te koje žele.

Nova žrtva medijskog linča već je nekoliko dana Doris Pinčić Rogoznica, glumica i mlada mama, simpatična kolumnistica. Meni su njene kolumne baš sjedale jer mi se činilo da piše ono što drugi ne žele – piše o svim strahovima i nesigurnostima s kojima se i ja borim u toj zavrzlami majčinstva. Kad se samo sjetim strave koja me obuzla kad mi je patronažna sestra na moja pitanja odgovarala sa ‘procijenit ćeš sama’… I čvrstog sam uvjerenja da se SVAKA mlada mama tako osjećala. Baš kao ja. Baš kao Doris. Doris koja je razapeta jer je bebu udarila po peleni. Mnogo komentara sam čula na račun toga kako nije toliko stvar u udarcu koliko je stvar u njenom stavu ‘jesam i opet ću’. Zanimljivo mi je da nitko nije primijetio (ili nije rekao da je) ton koji je meni odmah pri prvom čitanju bio kristalno jasan – očaj. Doris je stala iza svoga postupka (i neka je) jer je samo tako mogla opravdati svoj postupak – sebi. I mislim da je to najteži dio. Kada moraš postupati iz očaja, ne sviđa ti se, ali znaš da je to nešto što se učiniti mora. A mora.

Ne, u pravu ste, ne mora. Znam mnoge koji nikad nisu dobili po ušima. Znam i kako sada ne znaju sklonit tanjur za sobom, znam i kako krešu sve po spisku svojim roditeljima, a znam i kako se prijete profesorima u školi. Ne mora se malo dijete lupiti po guzi. Ne mora se ni platiti porez. Je, ići ćete u zatvor, ali TEHNIČKI, vi ga platit ne morate. Dobila sam i sama koji put kada sam zaslužila, ali se ne sjećam toga kao nečeg posebno bitnog u svom životu. Ali se sjećam mame koja je nakon toga redovno plakala u kupaonici. I uz Doris sam jer vjerujem da joj je teško. Da po noći leži budna, da u kupaonici plače, da nekad gleda u strop i ne zna što dalje. Jer i to znači biti mama. I mame o tome ne pričaju. Zbog drugih mama.

Osjećaj koji me pati od kad imam svoje dijete je taj strašan osjećaj neznanja, nemoći, neadekvatnosti. Jer nema ‘pravih’ i ‘krivih’ odgovora, najčešće se skače na slijepo i moli boga da se dočekate. I svatko tko vam kaže da je drugačije, laže. Svaki trenutak u životu ja od sada dovodim u pitanje. Hoće li joj ovih pola sata blejanja u tv naškoditi? Hoće li zbog toga u pubertetu divljati? Ako danas nije pojela voće, hoće li joj šta biti? Zubi se početi kvariti? hoće li zato što sam danas provela sat na laptopu ona razviti osjećaj manje vrijednosti i ostati trudna sa 13? Majčina briga nema granica. I SVE se tako osjećamo. Ali si ne priznajemo upravo zbog onog početka – žena je ženi vuk.

Kada je Doris lupila svoje dijete po peleni, izašla je u javnost jer je očekivala da će je druge majke od kojih su tolike učinile to isto, potapšati po leđima i reći ‘događa se, i ja sam; ne grizi se, i drugi griješe.’ Ono što je dobila je pljuska od svih majkih koje su isto učinile i nisu priznale. Pljuska od svih koje to nisu JOŠ učinile pa se pametare. Pljusko od svih koji nisu imali fikus, a kamoli dijete, ali znaju kako se dijete odgaja. Sjećam se samo kako su se mijenjali stavovi vezani uz moje dojenje. Na početku sam imala problema i stalno sam slušala o tome kako ‘ne smijem odustati jer je to najbolje za dijete! Potrudi se! Radi više!’ i osjećala sam se da ću biti najlošija majka ako mi dijete ne bude dojilo. Kada smo to riješili, osuđivana sam jer sam joj na početku davala i formulu (bojala sam se da nije gladna). Kada smo se riješili formule, bilo je žena iz moje obitelji koje su se ljutile jer idem dojit u drugu prostoriju (?!) jer i one su žene i to su prošle i što to ja sad izmišljam. Kada sam dojila vani, dobivala sam prijekorne poglede. Sramota, sise na izvol’te! Nakon što mi je dijete napunilo godinu dana, najbolja stvar na svijetu znana kao dojenje je postala nepodobna. Halo, pa mala ti ima godinu dana i JOŠ DOJI?! Čekaj, dijete ti ima godinu i 3 mj i JOŠ DOJI?! Pa dobro, do kad ti misliš dojiti?! (Ne brinite, u međuvremenu smo prestale, ali ne radi dušebrižnika, ostala sam bez mlijeka). I to je stvar koja me naučila da kad si majka SVE radiš krivo. Ti misliš da radiš krivo, a onda ti svi ostali još to i napominju.

I zato budem stravično ljuta na sve žene koje šute. Naravno da muškarci misle da se trbuh izgubi po dolasku iz rodilišta kad ja kao žensko nisam znala donedavno da to nije tako! Naravno da svi misle da stignete kuhat, prat, spavat, jest, vježbat, dojit, uspavat dijete, imat seksualn život, društveni život, čitat knjigu i provodit kvalitetno vrijeme s djetetom kada nitko nikada nije ustao i rekao JA NE MOGU!! A ja ne mogu. Svaka čast onima koje mogu, ali sada već vjerujem da takvih nema. One koje izgledaju kao da mogu, lažu. Nije sramota reći da imaš pomoć u kući (imam i ja – muža ;)), nije sramota reći ‘ne stignem kuhat, to mi mama’. Lijepo je reći ‘stignem kuhat i spremat i bit s djetetom, ali se ne stignem našminkat i pit kavu na špici’. Jer nešto mora patiti.

Zato je nedavno buknuo internet oko nove reklame za Bugaboo kolica u kojima mama-model trči u bikiniju s djetetom. I žene su napokon progovorile. Napokon je krenula salva komentara u kojima žene dižu glas da ih se time vrijeđa. Ne, ne vrijeđa ih manekenka. Ona JE mama i ona TAKO stvarno izgleda. Ima žena koje nakon poroda mogu na traku za trčanje. Ma mogu odmah na crveni tepih! I to je u redu. Ima mama kojima treba godina dana da se vrate u prvobitno stanje (i sama sam među njima). Ima mama koje se ne vrate nikad. Neke jer se nisu trudile, neke jer nisu mogle. I to je ok. Ali bikini je uvrijedio gotovo svaku jer sugerira da tako mlada majka TREBA izgledati! Jer opet, ne radi dovoljno na sebi ako tako ne izgleda. Kako misliš nisi stigla biti 2h dnevno 5 dana u tjedno u teretani s osobnim trenerom koji košta xy novaca nakon što si kuhala, prala, čistila, igrala se, spremala, usisivala, vješala veš, čitala priču za laku noć?! Pa ne znam, htjela sam SPAVATI?!

Reklama je polučila odlične rezultate, medijska hajka je postignuta, rasprave su potaknute i to je to. I svejedno su opet ženu uspjeli svesti na tu jedinku čiji je cilj izgledati izvrsno, ali u svrhu zadovoljavanja tuđih kriterija. One koje izgledaju tako, to čine ‘zbog drugih’, one koje ne izgledaju, one su ‘ljubomorne debele krave’. I tu rasprava završava. Jer žena nije potpuna bez tuđeg odobravanja i postoji samo ako je se promatra kroz tuđe oči. Žena ženi nastavlja biti vuk jer se svode na debele i mršave, uspješne majke i neuspješne, one koje se stignu našminkati i one koje hodaju u razvučenoj trenerci. I nikada se ne ide dalje od tog stereotipa, dalje od plošnih rasprava gdje bismo ipak mogle jedna drugoj ipak priznati da smo lupile dijete po peleni jer taj dan nismo znale ni bolje ni pametnije.

Jelena Veljača u svojoj kolmni šokirano pita ‘zašto mi nitko nije rekao da je trudnoća teška?!’. Naravno da je. I vrapci na grani znaju da je teška zbog debljanja, hormonalnih promjena, mučnina, strija, poroda i sl. Ali to nije ono što Jelenu pati. Jelenu zanima ona strana gdje će žene napokon svojevoljno iskoračiti iz zadane majka/kurva uloge i reći ‘da, i ja sam cjelokupno biće (poput svakog muškarca) i imam navike i hedonističke sitnice u kojima uživam, i karijeru i život i obaveze i sve to mijenja trudnoća’. I neka mijenja, ali prestanimo se praviti da je svaka žena u trudnoći, a kasnije i kao majka, u svetom balončiću! Žene vole piti votku, žene vole gledati cijelu sezonu serije u jednoj noći, žene vole spontani sex, žene vole blejat u plafon, žene vole biti uspješne, žene vole imati karijeru, žene vole pravit ručak, žene vole putovat. Neke više, neke manje. Baš kao i muškarci. Ali život majke sve mijenja i sve se mora prilagoditi djetetu. I toje u redu. Ali prestanimo se praviti da je to tako lagano i jednostavno i dolazi samo od sebe. U redu je nekada željeti svoj život natrag. Što opet ne znači da ga želimo uistinu i zauvijek natrag.

Mislim da bi svaka žene trebala težiti pojmu Amazonke. U ideji, naravno. Jer žena je uistinu ratnica koja se stalno testira i stalno se bacaju novi izazovi pred nju. Davno je prošlo vrijeme domaćica bez ambicija. A biti ponosna na sebe i vjerovati o ono što radiš postiže se potporom. Potporom i razumijevanjem – kako društva, tako i partnera, ali prvenstveno drugih žena. I ja znam, i priznajem, da sam često loša žena, diskutabilna majka, nisam utegnuta, jedem svašta, kuham, ali ne najbolje, ne znam gotovo ništa ispeći, nekad dreknem na dijete od godinu i pol dana, perem kupatilo divno, ali usisivam katastrofalno, ne nosim štikle i ovisna sam o društvenim mrežama – ali to je ok. Mora biti ok. I bilo bi lijepo kada bi i druge žene priznale meni i sebi (i Doris) da i one nisu puno bolje, ali je to čist’ ok.

You Might Also Like

11 Comments

  • Reply Ružica Lucević 09/08/2015 at 09:41

    Naravno da je 🙂

  • Reply Mama Šminkerica 11/08/2015 at 23:01

    Aaaameeeeeeen!
    Odlican post i genijalno ime bloga! 😉

    • Reply Biljana 10/09/2018 at 08:53

      Upravo je tako. Ali zene i dlaje nastavljaju ubedjivati druge zene da nije onako kako sve znamo da jeste.. Neverovatno 🙂

  • Reply ANA-MARIJA HUZJAK 12/08/2015 at 09:46

    Ziva istina! Savrsenstvo ne postoji,jedino u filmovima i casopisima.

  • Reply Maje Zmaje 12/08/2015 at 15:00

    Slucajno sam nasla blog i citam polako tekst po tekst uz kavu u kampu s pogledom na more i uzivam! Nisam ostavljala komentare jer mi se svako malo nesto pobrka na mobu, ali kao mama malog covjeka od skoro 3 godine apsolutno potpisujem sve napisano! Nemoguce je moci sve i to je ok! Ne vidim smisao u pretvaranju! Zalosno je koliko zena uziva u tom nekom osjecaju lazne nadmoci! Nekada su ne frustrirale majke koje na oko mogu sve i stizu sve, osjecala sam se jadno i nesposobno. Sad znam da je to sve totalni fejk. Trudim se i dajem sve od sebe, ali priznam da ne mogu, da mi treba odmor i dozvoljavam sebi da nisam savrsena majka i zena, da nekad upalim crtane kako bi se odmorila poslje posla, da mi obrve nisu savrseno pocupane svaki dan, da mi se skupi hrpa vesa ili da ofrlje obrisem prasinu i usisam! Odlican tekst, stvarno je vrijeme da si svi priznamo neke stvari koje su odavno javna tajna!

  • Reply Tour de Beauty 13/08/2015 at 01:31

    *trenirci

    Inače, sviđa mi se kako pišeš i super su mi tvoji postovi, ali ovo me baš bode u oči. 🙂

  • Reply Maja Maric 13/08/2015 at 14:02

    hvala, hvala 🙂

  • Reply Maja Maric 13/08/2015 at 14:03

    uvijek budem neizmjerno sretna kad dobijem ovako malo opširniji komentar u kojem vidim da STVARNO nisam ni luda ni sama u svemu ovome 🙂

  • Reply Maja Maric 13/08/2015 at 14:06

    hvala na komplimentu, ali moram reći da ne mogu ispraviti riječ. znam da je kriva, ali pošto pišem u 'razgovornom' stilu (da ne kažem džiberskom) nekako ne mogu napisati pravilno. ima tih pravilnih riječi koje me jednostavno ubijaju i čak ih rađe izbjegnem nego napišem – tu ulazi i krompir, patike, poneko šta (umjesto što) i sl. znam da su krive, ali neka ostanu krive ahahahahaha 😉

  • Reply Julie Tangerine 30/08/2015 at 11:30

    totalno se slazem s tobom
    kad sam rodila shvatila sam da je to najtezi posao koji postoji. posao koji nikad ne prestaje, nemas odmora od njega, nema bolovanja, itd. i uz sve to nemas sto da se zalis da ti je tesko jer onda nisi dovoljno posvecena… ma joj…

  • Reply Josipa Borscak 13/11/2015 at 09:10

    Upravo sam otkrila tvoj blog i čitam post za postom i kao da sebe slušam. Ja sam majka troje djece, sad su 7 godina stariji, a blizanci 5. Definitivno ne stignem apsolutno ništa! Trenutno mi je odlazak na posao odmor i vjeruj mi sve što mi daju raditi na poslu je piece of cake naspram obaveza doma! Još k tome je stariji krenuo u školu, a to je sasvim nova dimenzija obaveza. Cijelo vrijeme se brineš da li ih dobro odgajaš, da li im stvaraš kakve traume svojim deranjem, svađanjem sa mužem oko obaveza itd. A da ne pričam da nemam vremena za popričati s mužem, za neke romantične večerice, a o seksu da i ne pričam (zaspimo čim ih pospremimo u krevet). Da te utješim, bilo je puno bacanja po podu, puno neću (još toga ima), puno situacija kad su mi drugi govorili da su baš "živi" (čitaj:zločesti), puno situacija kad sam kavu popila u jednom gutljaju, kad sam nakon 5 minuta šetnje, sve utrpala u auto i otpeljala ih doma jer ih nisam mogla zauzdati… Kuća mi je puna prašine i to radim jedva jednom mjesečno, čisti veš je svugdje po stanu jer ga ne stignem spremati u ormar, suđe zna stajati danima neoprano u sudoperu, dok ne ostanemo bez čaša i tanjura, auto mi je mjesecima prljav jer nikako da dođe na red, ja često hodam nepočupanih obrva i masne kose jer je ne stignem oprati, a nokte nisam nalakirala sto godina, jer ko ima vremena čekati da se lak posuši… Eto nadam se da sam te utješila jer nitko nije svemoguć. Nas smo dvoje i djeca imaju svoje zadatke, ali nekad pomislim kako kod nas ima posla barem za još jednu odraslu osobu….

  • Leave a Reply