Supermama

Maša, medvjed i odgojne metode

21/08/2015

 

Dijete mi je opsjednuto Mašom i medvjedom. Uopće se ne šalim niti pokušavam biti simpatično sarkastična. Došlo je do toga da, kad se probudi, sjedne na krevet i viče ‘Mašaaaa!!!’ Donedavno je vikala ‘mama’. Što ću s njom, očito je u toj razvojnoj fazi, tješim se. Ali ima i genetske predispozicije za takav razvoj događaja, priznajem dok se sjećam svog blejanja u četiri ista crtića. Stalno. Pa ispočetka. Pa opet. Dok mama ne poludi i izbaci me iz kuće. Kad sam bila veća, iskradala sam se iz kreveta ranom zorom da si upalim crtiće na videu. Nije bilo pomoći. Moj brat je samo ponovio gradivo. Divna djeca, kažem vam.

Ali da se vratimo na Mašu. Mene je osvojila na prvu. Imala je to nešto u sebi što je odmah ukazivalo na to da su ona i moja Morana jako slične. Jer moja mala je jednako nestašna, glasna, svojeglava i naprasita, a tako neodoljiva. I volim što je baš takva, volim što ne sjedi na istom mjestu gdje si je ostavio prije pola sata, volim što takva mala ima stav i zna što joj paše, a što ne. A zna da želi Mašu. Većinu vremena. Nedavno je počela žustro komunicirati s nama, na nama nerazumljivom jeziku. Možda se samo još vježba. A možda priča ruski. Kao prava uzorna majka, otrčala sam na prvi kiosk i kupila sve dvd-ove koje sam mogla pronaći. Na hrvatskom, kad već hrvatski pričamo u kući!

Šalu na stranu, nekoliko stvari je i mene naučila Maša. Jedna od njih je i pokušaj discipline. U jednoj od epizoda (mnoge mame će znati i kojoj točno) Maša je napravila standardni nered, ali ovaj puta je pretjerala i medo je ozlijeđen. Nakon objašnjavanja, isprika i pravdanja, Maša ga tužno upita želi li remen. Medo se, naravno, zgraža, ali kako je ipak bila zločesta, mora biti kažnjena nekako. Poslana je u kut. I Maša rezignirano završava sa spoznajom da je zaslužila kaznu i ostaje mirno stajati u kutu. Poučno, zar ne?

Naravno, i Morana je bila zločesta i nakon učestalih ‘ne, to se ne smije, zločesta si, vrati’, razbila je nekakvu posudicu. I ja sad pristupam zrelo i odlučno, slijedit ćemo Mašin primjer. I ovako sam sve najpametnije naučila iz crtića, zašto ne i ovo. Morana je poslana u kut. Prvo se opirala. Onda je gledala gdje sam ja. Onda se malo igrala ‘kukuc’ i kad sam već htjela odustat, sama je zabila glavu u kut. Pobjeda je napokon izborena, pomislih. I već mi je počelo biti malo žao jer moja djevojčica stoji u kutu kad se ona okrenula i smrknula (a to je najsmješniji prizor u povijesti roditeljstva, tvrdim objektivno i nepristrano). Smrknula se, ja sam čučnila da joj priđem i onda mi se uz glasan smijeh bacila u naručje. Kazna je bila gotova. Mislim da nije baš savladala koncept stajanja u kutu. Ili nisam ja, ovisi kako se uzme.

I to je taj stalni izvor komedije – roditelji i djeca. Odgojne mjere i dječje profesionalno izbjegavanje istih. Kao da odgajam malu nindžu! Ja krenem jedno, ona je već tri koraka ispred mene, ja se krenem ljutit, ona se glupira smješnije nego ikada. Mislim da smo u više situacija zakoniti moj muškarac i ja istrčavali van iz prostorije u nadi da se nećemo smijati pred djetetom nego što smo joj uspjeli ozbiljnim glasom objasniti što ne smije i zašto. Parenting fail na najjače. Ali je vraški zabavno. A ona to zna i koristi na sve načine. Nindža, kažem vam!

Zato su mi uvijek smiješne te roditeljske smjernice, ozbiljne i krute, kao da su nam naša djeca neki strani objekti uz koje nismo vezani ni emotivno ni socijalno, a bogami, često i fizički. Kako da ja slijedim rigidna pravila kad prođu noći gdje spavam s njenom petom u svom oku. Nedavno smo čak raspravljali o tome kada dječje nožice prestaju biti najslađa stvar na svijetu. Lijepo nam je i boli nas briga. Posljedice ćemo snositi kasnije. I jasno je meni da sam ja tu roditelj, dok je ona dijete koje mora slušati, ali te granice su poprilično mutne i neodređene u sitacijama u kojima npr. moram završit post prije negoli se probudi jer moram upaliti Mašu na dvd-u. Sebi, Mašu moram upaliti sebi. Jer na zadnjem uspavljivanju mi je fino pokazala da ne želi da joj pjevam ‘glupu Lisicu’ (moja procjena) već pjesmicu koju pjevaju Maša i medvjed dok peru veš. Znam to jer ju je sama počela pjevati. A ja znam samo refren. I sada idem ‘skinuti’ pjesmicu i duboko razmisliti o odgojnim mjerama i svom (ne)odgovornom roditeljstvu. Prije nego se Maša probudi. Morana.

Prije nego se MORANA probudi.

#misusovo

You Might Also Like

1 Comment

  • Reply Annabel Lee 20/01/2016 at 09:29

    HAHA ISTO sve i kod nas! Eva u kaznu kao i maša i pokunjeno se odgega u svoju sobu :))

  • Leave a Reply