#sasvimosobno

Privremeni život

25/09/2015
Vogue Germany

Ono što me kopka konstantno, negdje u pozadini mozga, osjećaj je da nikada neću postići nešto konkretno. Ostvariti se. Ne mislim nužno kao ‘postati CEO Coca-Cole’ ili zavladati svijetom ili bilo što takvog tipa. Govorim o toj nekakvoj težnji da se kockice koje polako sakupljamo okolo napokon počnu slagati. Onako, jedna na drugu, po redu.

Sjedila sam nekidan s mamom i listala Ikein katalog. Pitala sam ju ‘misliš li ti da će se ikada dogoditi trenutak u kojem ćemo bezbrižno šetkati Ikeom, recimo, i kupovati sitnice za kuću/stan koji uređujemo? Onako, baš kako nama paše’. Prebacila je temu. Takve razgovore vodim svakodnevno – s frendicom koja ima akademsku karijeru i živi s mamom i tatom u dvosobnom stanu, sa poznanicom koja ima svoj auto, živi sama i, što bi Bijonse rekla, sama plaća svoje račune, ali je jednako tako – sama. Ja im sjedim nasuprot sa djetetom, u braku, a živim u tuđoj kući i nemam plan, baš kao ni one. Ok, nije baš tako, imamo mi plan! Imamo plan da čim skužimo što bismo sad dalje trebale, odmah ćemo razraditi plan za daljni napredak. I tako sjedimo i gledamo se. Ponekad i uzdahnemo nešto u stilu ‘živote, robijo!’ i nastavimo dalje.

Problematično je to što imam osjećaj da život prolazi kraj mene, a ja stojim. Analiziram svaku opciju do najsitnijeg detalja, toliko da na kraju izgubi smisao. Previše se bojim riskirati jer ustvari imam osjećaj da me s druge strane ne čeka, zapravo, ništa. A ovdje gdje jesam, ne gradim ništa jer me situacija ne zadovoljava pa ne ulažem trud. I tako ni makac. Začarani krug u kojem se sama sebi činim najvećom glupačom koja samo prelijeva iz šupljeg u prazno i pravi se pametna. A oni hrabri valjda šute i rade na tome da do promjene dođe. Nešto kao Tri sestre. Ili Revolutionary road, za one kojima je literatura strana. A to mi je ujedno i najveći strah – da ću samo pričat, pričat, planirat i nikad ništa ne napraviti.

Zato mrzim taj privremeni život. Vratila sam se u Brod privremeno, poslovi koje sam radila su privremeni, uselila sam se u svekrvinu kuću privremeno. I dalje od toga ne idem jer je ovo privremeno i nije vrijedno ulaganja – i onda se jedno jutro probudiš i shvatiš da živiš na jednom mjestu zadnjih 15 godina, a za to mjesto te ne veže ništa. Nemaš kućnu biljku, a kamoli nešto ozbiljnije jer ‘ti ionako ovdje ne ostaješ pa se nema smisla truditi’. A život ti je prošao.

Je li to razlog zašto ljudi zapadaju u krizu srednjih godina? Shvaćaju da su ‘učili, učili od srijede do petka, al’ se nisu makli dalje od početka?’. Strah od nepoznatog. Osuda okoline. Strah od neuspjeha. Strah od življenja vlastitog života. I ja i dalje šutim i sjedim na svom privremenom kauču jer si neću kupiti onaj što mi se sviđa jer ‘šta ću s njim kad se odselim?’. I osjećam se kao da živim u skladištu gdje sve pripremam za odlazak, a ni sama ne znam ni kada ni gdje. I u tim trenucima poželim da imam kredit na 45 godina i troje djece i stalni dosadni posao – barem bih znala gdje sam, zar ne? Ali nije li to drugi razlog zašto ljudi ulaze u krizu srednjih godina?

Mislim da je to isti efekt kao i kupovanje parfema – pronađem miris koji me oduševi, ali uz njega mora ići i ime koje će mi laskati, marka koju poznajem i bočica koja mi se sviđa. I danima živim u nekakvoj sumaglici u kojoj znam da će baš taj miris pomoći u tome da budem bolja ja, hrabrija, odlučnija, privlačnija. I tada mi ne vrijedi racionalizirati i reći da je to samo mirisna vodica koju platim 500 kn da bih ju špricala u zrak. Parfem je obećanje nečeg novog, nagovještaj nade. I bez obzira na to što ništa od onoga što očekujem on neće ispuniti, ipak me ispunjava zadovoljstvom ritual koji prolazim svaki puta kad ga nanosim. I čvrsto vjerujem da bi i ostvarenje životnih planova bilo takvo – ne nužno ono što smo zamislili, ali ipak vrijedno riskiranja zbog izgradnje vlastitog karaktera i osobnog zadovoljstva koje bi ono trebalo donijeti.

Znači li to da ću se dići sa svog privremenog kauča i napokon učiniti nešto? Duboko se nadam da znači. Možda jednostavno čekam da nezadovoljstvo prijeđe granicu crvenog. A možda sam jednostavno uvijek bila kukavica i potajno čekam da to drugi učine za mene. Vrijeme će pokazati.

You Might Also Like

4 Comments

  • Reply suton52 27/09/2015 at 18:26

    U krizu srednjih godina upadneš htjela ili ne. Samo, kad si već tamo, sve ono što si nabrojala, samo se fino uklopi (i fino te poklopi). 🙂

  • Reply Ograniceno 07/10/2015 at 04:56

    Meni se cini da si ti onak malo lijena osoba previse razmisljas umjesto da zivis. Nemoj misliti da te vrijedjam i sam sam nekad takav bio..trzni se izadji iz tog zacaranog kruga i nemoj oplakivati svoju sudbinu. Napisi neki post sta te cini sretnom u zivotu..pa onda to procitaj sama sebi. Vjeruj mi imas takvu osobnost i odbijas zivjeti tu di jesi jer se jos trazis..sad i da odes u drugu sredinu tvoja se narav i osobnost ne bi promjenila. Imas dara za pisanje ali previse na "Dostojevski nacin pises" a ovo je dvadeset prvo stoljece. Prihvati sredinu u kojoj zivis i svako jutro osmjeh na lice..samim time ces se pokrenuti i tko zna mozda odes na mjesta o kojim sanjas ili ostvaris neostvarene zelje. Ustani lupi sakom od stol, opali samar muzu i krikni na sav glas 🙂

  • Reply Maja Maric 08/10/2015 at 12:08

    Ahahahaha puno toga je ovdje pretočno. Da, lijena sam i to mi je najveća mana, a toliko razmišljam da se prečesto paraliziram od straha 'što bi bilo kad bi bilo'. Radim na tome, ali malim koracima. Čekam da mi narastu muda 😉

  • Reply Ograniceno 09/10/2015 at 12:14

    Ma mozda ti nisi lijena osoba samo to jos nisi shvatila 🙂 ..Inace i sama sredina tj. monotonija ubije u covjeku svaku volju za ustati iz kreveta jel znas kako Crnogorac u jutro kaze? "da li da ustanem ili da odustanem"
    Dobro je razmisljati i naravno obaveze odgadjati..najzesce mi je kod dalmatinaca cesta izjava "dobro razmisli i prespavaj jer jutro je pametnije" ili ona "jugo puse sve sta si planirao danas odgodi za sutra" Ali tebi savjetujem nabavi muda jer ti nikad nece narasti osim u nekim kama-sutra pozama haha kad mislis da ti vi-se,ali nisu tvoja (salim se)
    Pokusaj si zadati neki cilj ovako naprimjer zelis Automobil (ili nesta drugo)..tipa sta ja znam (mislim da bi ti stajao mini moris) i onda svaki dan ponavljaj u sebi..zelim mini moris ili kupicu mini moris.. tako danima cak mjesecima i drugima to govori..kao da ga vec imas ..ono gotova stvar.. Samo pokusaj jer nebi vjerovala kako to covjeka pokrece kao neka energija i nakon nekog vremena ti se zelje pocninju ostvarivat (zapamti ne moraju ti zelje biti materijalne) to ti je kao ono ako stotinu puta ponovis laz,onda laz postaje istina.

    p.s. Isprika na mom kraju svijeta tipkovnice nemaju C i C (kvacica i kvacica) 🙂

  • Leave a Reply