Sasvim osobno

Tradicionalna majka je jedina vrsta majke

23/09/2015
We Heart It

Čitala sam intervju u kojem jedna hrvatska umjetnica, glumica i plesačica govori o promjenama u svom životu nakon što je rodila. Govorila je o svemu što je naučila u toj prvoj najtežoj godini i tome kako je to najosamljenije razdoblje u životu. A zatim je spomenula rodne uloge, uloge oca i majke, koje su tradicionalne s razlogom. I tu me uhvatila nespremnu – refleksno sam se složila s njenim mišljenjem i to je iznenadilo i mene samu. Ona, slobodna umjetnica, govori o tome kako majka MORA biti tradicionalna majka, a ja, liberalna i otvorena, ali skeptična prema svemu što tradicija nalaže, sam se automatski složila.

Nama ‘modernim mamama’ koje ulazimo u kategoriju onih koje mogu sve, ali ih majčinstvo ne određuje, ovakav slijed može praviti probleme. Prva ja sam se bojala toga da će mi dolaskom djeteta prestati život. Nikako nisam željela biti svedena da domaćicu ili kućanicu jer se to nekako smatra degradirajućim. Ja, takva pametna, išla u škole, znam čitat i pisat – pa da budem kućanica? No way, Jose! (eto, i stranjski pričam, uza sve ostalo) Danas je žena sposobna lavica koja rastura karijeru, mijenja muškarce kao čarape, sposobna je, elokventna i party životinja. Onda rodi. I onda ili postane super-mama koja nastavlja gore spomenuti niz uz samo ubačene još dodatne obaveze majke ili se pretvori u onaj karikaturni strip u kojem je glavni lik neispavana majka koja se prepoznaje po masnoj čupavoj kosi u pundži – razvučenoj zaflekanoj majici – tajcama, papučama i podočnjacima. E da, i tračanju sa susjedama. Ono prvo je poželjno, ali totalno neizvedivo. Ovo drugo je svedeno na karikaturu žene i ustvari je strašno uvredljivo. Uza sve te slike koje nam se nameću, nekako se propušta pogledati što od svega toga paše djetetu? Jer ni u jednom slučaju dijete nije ‘zadatak’ koji se treba odraditi. A dijete treba mamu. Onu tradicionalnu, koliko god hoćeš stoljeća staru, običnu mamu.

Od prvog dana primjetno je to da bebe jednostavno reagiraju na mamu. Mami je potrebna sva pomoć koju može dobiti i to svesrdno podržavam – trebaju nam i naše mame i svekrve i sestra i muž i prijateljica i susjedov pas. Jer lakše je kad vam netko ima za pomoći skuhati ručak, pozorno motriti bebu dok se tuširate, netko tko će objesit veš, a onda ga netko drugi kasnije skinuti. Možemo to i same, ali lakše je ako imate pomoć. Dobro dođe netko da pravi kavu gostima, da ide kupit pelene, da se igra s bebom kad vam treba 5 min blejanja u plafon i netko da opere suđe. Pogotovo ako ste imali carski rez. Ali bebu to ne zanima – beba hoće mamu. I beba se ne šali, ne pristaje na zamjene, podvale i slične smicalice. Beba hoće mamu i beba ZNA tko je mama. Ne zna još sama tko je ona, ali tko je mama, to je savladala. I hoće isključivo nju. Na početku je to preslatko. Jer beba hoće spavat s mamom, hoće se igrati s njom, hoće sisat i to je više manje sve. Ali kako raste, tako i dalje zna da hoće mamu.

Znam dosta žena koje su pokušale imati društveni život možda malo prerano. I onda ostavile bebu tati jer, ono, ti si joj tata, izvoli, ajbok. Kako je to izgledalo? Mama je vani sjedila nikakva jer si neće priznati da i ona treba bebu. Tata je dobio slom živaca jer je beba vrištala CIJELO vrijeme. Kad je ušla mama, beba je prestala plakat. Osnovna biologija. Tata može biti najbolji na svijetu. Može pomagati, sudjelovati u svemu, igrati se, biti prisutan i dijete će to znati cijeniti. Ali kasnije. U početku je samo mama ono što djetetu uistinu treba. Naravno, ovo je sivo područje, idealno za izbjegavanje odgovornosti. Puno je očeva koji zaključe da ionako beba treba mamu pa ode on sad. Ali treba razumjeti da je ta prva godina ustvari test gdje tata odrađuje dio posla, a nagrada dolazi kasnije. Tu ulazi i onaj naš balkanski dobro naučeni uzorak ponašanja gdje je muž i otac jako dobar ‘jer MI je skinuo veš, pa MI je pomogao sklonit suđe od ručka, pa ME pustio da odspavam dok beba spava’ – dobijem male majmune na takve izjave. Zato nam i je takav odnos spolova kada se smatra da sve što muško napravi, radi nama! I ne, tu nije kriv nužno samo vaš primjerak mužjaka. I sada sebe znam uloviti kako me grize savjest kad ostavim dijete i razmišljam ‘kako se trebam požuriti jer je to moj posao, a sad on gubi vrijeme jer ja landram’. Pa si opalim mentalnu šamarčinu i idemo dalje.

Mislim da takve smetnje i nastaju upravo zbog toga što nam se miješaju uloge tradicionalne majke i modernih očekivanja. Naravno, otvoreno treba reći da ima stvari (pogotovo u prvoj godini) koje ne može odraditi nitko osim majke. To je ta tradicionalna strana. Majka hrani. Majka uspavljuje. S majkom se igra, mazi, pjeva. Rade to sve i očevi (ako su dobri očevi), ali kod majke je krucijalno da to radi. Samo majka može dojiti. Na kraju krajeva, ona je ona koja rađa. Sve to donosi sa sobom velike promjene – da, i muškarčev život se mijenja iz temelja. Ali na njemu je da odluči koliko on želi da se taj život promijeni. I to ne mora nužno utjecati na njegovu ulogu oca jer otac može biti dobar i ako provodi 2 sata s djetetom i ako provodi 22. Majka se MORA odreći velikog dijela života. Ne zauvijek i ne svega. Ali lažu svi koji kažu da nije tako. Žena mora usporiti i posvetiti se tom malom biću i gotovo. I koliko god voljeli svoj život ‘prije’ sada jednostavno neće biti vremena za kave koje traju od 4 popodne do 2 ujutro, nećete imati snage za gledanje četiri epizode serije odjednom, nećete imati volje sudjelovati u svemu u čemu ste sudjelovali prije. I nekad će vam nedostajati prijatelji i biti ćete ljuti što se ne možete uvijek posvetiti sebi, nekad ćete se osjećati prazno dok cijeli dan samo izmjenjujete turnuse odlaska u šetnju, hranjenja, spavanja pa opet u krug.

Ali to znači biti majka. Tradicionalna ili ne, nazovite to kako god hoćete. Sve one koje barem u toj prvoj godini nisu slijedili raspored bebe, nego svoj, podbacile su. Moderna mama može dati svoj štih svemu – beba vam može biti monokromatski obučena, ne mora biti roza ili plava. Igračke i pelene mogu biti eko-friendly. Uspavanke mogu biti alternativne verzije, hrana može biti iz vlastitog bio uzgoja. Ne mora probati smokić nikad u životu, može govoriti engleski prije nego nauči hrvatski i zajedno možete skakati po lokvama u dizajnerskim čizmama, a poslije mu za spavanje možete čitati Hegela umjesto Pepeljuge. Moderna mama može nositi bebu u klokanici na put u Pariz 6 mjeseci nakon poroda. Slikati se za instagram kraj Eiffela. Ali svaka ta mama, prvenstveno je MAMA i ta se uloga nije promijenila od kada je svijeta i vijeka. I zato moderna mama treba s ponosom isticati da je i tradicionalna mama. Jer ako nije tradicionalna mama, mama koja prvo stavlja dijete, a onda sebe, mama kojoj je djetetov uspjeh važniji od njenog, onda i nije neka mama. Baka bi mi likovala sad da zna da kažem ‘tradicija je nekad prokleto dobra stvar’. 😉

You Might Also Like

3 Comments

  • Reply letnjeigraliste 25/09/2015 at 11:23

    Činjenica je da sam se, kao mama dve bebe sa vrlo malim razmakom, pokušavala uklopiti, mislila kako nisam kul zato što ne želim da putujem sa tromesečnom bebom, što nisam želela iz kuće, pa i dan danas što se najbolje osećam kad radim od kuće. Ali, sad sam malo pametnija (valjda) i mislim se, to hell with it. Nismo sve iste, i ne treba da budemo. Hvala na još jednom sjajnom tekstu!

  • Reply Maja Maric 25/09/2015 at 13:44

    Točno tako sam se i ja osjećala – ljudi su me stalno izbezumljeno gledali kada bih rekla da jednostavno nemam potrebu raditi neke stvari. I onda sam ih ponekad svejedno napravila jer sam se osjećala kao E.T., kao pa ako je svima to super, mora biti i meni ili nisam normalna. I na kraju sam svaki put sebi pokazala da sam bila u pravu i da ZAISTA nisam imala potrebu to učiniti. Također se volim tješiti da sam u međuvremenu naučila 😉

  • Reply Jasmina Katinski 21/12/2015 at 23:31

    Sjajan tekst, ali sjajan.
    Kako si lepo sve objasnila – a ja samo klimala glavom i složila se, iako i ja sebe smatram modernom mamom.
    Prvih godinu dana su me drugarice zapitkivale – a jel' ti sad možeš da izađeš malo s nama uveče? Odgovarala sam – mogu, ali ne želim. Nisu razumele.
    Sada moj malac ima dve godine. Ja sam se vratil au formu, na posao, u društveni život nešto manje nego ranije, ali ne žalim se. Polako zaboravljam kako je sve to izgledalo prvih godinu dana, kad sam samo u njega gledala, samo njemu bila potrebna, i on mi bio jedina životna uloga.
    Iz ove perspektive, deluje mi neverovatna žartva koju sam podnela tada.
    Ali to uopšte nije bila žrtva – bila je to najbolja godina mog života, koja je otvorila najbolje poglavlje mog života – koje traje i dalje, zauvek. Jer sada sam mama. Ali ima nekog ludila, omamljujućeg i ošamućujućeg, koje nas u tih prvih godinu dana tako nenormalno veže za naše bebe da s razlogom pred zakonom bivamo neuračunljive. 😀
    I znaš šta? Jedva čekam sve to da prolazim ponovo!

  • Leave a Reply