Supermama

Slučajna djeca

17/05/2016
We Heart It

Često se nađem u situaciji da imam potrebu ljudima nekako pojasniti da sam u braku zato što sam to željela i da sam sretna što imam dijete jer mi se nije ‘desilo’. Iako me nitko ništa nije pitao, stalno imam osjećaj da se to mora naglasiti jer će u protivnom ljudi misliti da me takav ‘status’ čini nesretnom. Onako kako su nesretne hrpe ljudi oko mene. Svi oni ‘brak je mrak’ i ‘je#$%&, opet ovaj vikend nemam gdje s djetetom’ ljudi. Čini li se i vama da smo okruženi takvim svjetonazorom?

Radila sam u školstvu, imam puno poznanika u svijetu ‘rada s ljudima’ i vrlo često se potegnu dobro znani razgovori o stanju u školi, o stavu djece prema profesorima, o roditeljskim ispadima i sveukupnom nedostatku poštovanja prema ljudima koji samo rade svoj posao. Odgoj tu igra glavnu ulogu, nećemo si lagati. A zahvaljujući Morani, sad imam i pristup svijetu ‘mladih majki’. Reći ću vam samo jednu stvar – svakodnevno gledam ‘uzorak ponašanja’ kako čeka da se razvije. Svi smo upoznati s primjerima mama koje sjede na kavi i ne tepu 7% gdje im je dijete i zašto prosipa sadržaj pepeljare na glavu tuđeg psa. A koliko puta ste sjedili na kavi s mamo čije jednoipolgodišnje dijete ruši sve sa stola, a ona histerično vrišti na njega? Ja – i previše puta. Koliko često vam je bilo neugodno jer je mama konstantno opominjala dijete od godinu i pol dana da ništa ne dira, ništa ne miče, ništa ne gleda i NIŠTA NE RADI dok ona pije kavu? Jer ‘zar ne mogu popit jednu kavu u miru od tebe, jeb$%&?!’. To je najčešče bar treća kava, da se razumijemo. U čemu je problem? U tome da ne treba dozvoliti dijete da sastav pepeljare istresa tuđim psima na glavu, ali isto tako, ne možemo očekivati da će dijete od godinu i pol dana sjediti s nama na kavi i kontemplirati o bitku i svrsi postojanja. Ruši šalice i prosipa šećer? No shit, Sherlock! Pa što drugo da radi kad ga svi ignoriraju i forsiraju da sjedi s mirom i šuti. S osamnaest mjeseci života.

I to je uzorak koji gledam stalno. Mame koje su #blessed jer, eto, ‘beba <3 muž <3 #family’, a u stvarnom životu, onom koji postoji bez facebooka i instagrama, konstanto broji i žali se zato što ‘ne može dočekati da mala prestane dojit da ju mogu ostavit kod mame i naspavat se!’ Beba ima četiri mjeseca. Ili ona koja ‘jedva čeka da više prohoda, pun mi ga je k$#%’ više, samo bi se nosao i bio sa mnom!’ Samo bi se nosao i bio s tobom?! Pa stvarno, nije ni čudo što ti je teško, jadnice, kad imaš tako zahtjevno dijete od sedam mjeseci koje hoće, pazi sad, BITI S MAMOM!! Razumljivo. Primjera imam u nedogled.

Nije problem biti umoran i da ti nekad dozlogrdi. Sjećam se kad je Morana imala oko godinu dana i gospon Muž je rekao nešto u stilu ‘zamisli, da ju možda pokušamo ostaviti jednu večer kod tvoje mame i onda odemo sami u hotel! Ne moramo u drugi grad ni nigdje, samo da smo malo sami’, a meni je prva pomisao bila ‘kako da ne. Platila bih sto tisuća novaca da mogu jednu večer otić SAMA i spavat, i u krevetu jest čokoladu i gledat tv dok se ne onesvjestim’. Da, sve mame prolaze te faze. Sve smo mi na trenutke van sebe od umora i zahtjevnih očekivanja i nedostatka sna i društvenog života. Ali to je faza. I treba biti faza. Ali znate one mame koje manično treskaju svoje dijete i žale se kako je neizdrživo, a dijete je jedno tri puta mirnije nego je vaše ikad bilo? I onda konstatno ušutkavaju i uspavljuju dijete koje cijelo vrijeme šuti i leži i promatra svijet oko sebe. I onda te mame mrtve-ozbiljne pričaju o svom djetetu kao o smetnji koja se nalazi na putu njihovog basnoslovnog života, onda se moram pitati – a zašto ste imali to dijete, gospođo? Niste do sada znali da je teško imati dijete? Niste znali da je to obaveza koja traje minimalno dvadeset godina, a vjerojatnije, cijeli život? Nije vam palo na pamet da bi moglo biti nezgodno htjet nastaviti s ludim izlascima i spavanjem do dva popodne uz dijete? Čudno. Meni su to, nekako, bile prve informacije do kojih sam došla.

I opet, prva godina je najteža. Grčevi, zubi, nemogućnost komunikacije, vaš novi život, bebin novi život i sve ostale radosti. Razumljivo je da ima svega i svačega, kriza i sumnji i žaljenja i nekih čudnih načina nošenja sa svim tim. Ali vrlo često ne staje s tim. Prečesto gledam slomljenu mamu koja nije baš znala želi li prvo dijete, a već je trudna s drugim. Jer ‘jebiga’. I prečesto srećem jedva punoljetne cure koje su si to ‘baš željele’, osim što nisu, jelte. I onda po redu već mogu u glavi odraditi cijeli igrokaz – bacanje šalica sa stola jer mama hoće piti kavu na miru, batinanje djece mlađe od tri godine iz nemoći i frustracije, prevrtanje očima na svaki dječji biser, ušutkavanje vlastitog djeteta kad postane ‘dosadni osnovnoškolac’, pokušavanje izbjegavanja svih stvarnih sudjelovanja u djetetovom životu samo kako bi se dobilo na vremenu, kako bi se dobila ‘koja minuta mira’. A za što? Surfanje netom? Gledanje serije? Pijenje kave uz razgovor o tome kako su nas pokrali i na kog ćemo se kladiti? Sva ta djeca postanu nekako slučajna. Slučajno su tu. Slučajno odrađuju ono što moraju, ali svjesni su toga da smetaju. Svjesni su toga da bi ‘mama imala život da nema tebe’. Jer kad vam više puta ponove da ‘ne mogu gledat film i tebe slušat’, a zatim nastave gledati film, dijete nauči gdje mu je mjesto. I onda se čudimo malim egomanijacima koji pažnju mogu jedino zaraditi ekscesima. Ili ćemo pričati o djeci razorenog samopouzdanja koja duboko vjeruju da ionako nisu ni za što.

Nije problem. Dijete se može imati slučajno. Hej, pa i ja sam jedno takvo. To što je neprlaniramo ne znači da nije voljeno. Ali osnovna razlika je u tome što kada odlučite imati ‘slučajno dijete’, onda ta namjera mora biti svjesna, promišljena i namjerna. Jer od trenutka kad ga imate, ono tu više nije slučajno. A ako ste ‘slučajno’ stvarno propustili neki bolji život zbog te odluke – hej, to nije njegov problem. Vaš je. Izvolite se nositi s posljedicama svojih radnji! Odlučili ste imati dijete? Pa imajte ga, sunce mu poljubim! Jer imati dijete znači sudjelovati u njegovom životu. Imati dijete znači imati ga kao sastavni dio svog života. Možete mu, poput gospodina Muža, slučajno obući naopako cipele, ali ne možete ga slučajno – ignorirati. Jer vratit će vam se, na ovaj ili onaj način. Najčešće u formi zločeste pubertetlije. A to je karma za koju ne želite da vas dočeka, vjerujte mi.

You Might Also Like

5 Comments

  • Reply Annabel Lee 17/05/2016 at 08:20

    Bravo! Posalji na klokanicu ili negdje da te malo citaju 🙂 svaki puta se uhvatim da kimam potvrdno glavom dok te citam 🙂

  • Reply Annabel Lee 17/05/2016 at 08:22

    Bravo! Posalji na klokanicu ili negdje da te malo citaju 🙂 svaki puta se uhvatim da kimam potvrdno glavom dok te citam 🙂

  • Reply unknown 17/05/2016 at 09:15

    …i tako grebucka moj muž svoju kćer po leđima, a gleda ga svekrva i kaže:"Pa šta ju drapaš? Bude se navikla pa ćeš ju stalno morati drapati po leđima.".(?!?)
    …ili ona, "navikla se (beba od 6 mjeseci) na ruke"…(?!?)..(trebala se valjda na krpu za prašinu već naviknuti i lamatati naokolo)

    Kao da su djeca tu samo da što manje smetaju i da svi zadrže svoj komoditet u što većem postotku….uglavnom, i sama sam se često zatekla kako buljim u zid i razmišljam o tim stvarima dok mi dijete spava na rukama 😉

  • Reply Maja Maric 06/09/2016 at 18:44

    Sva se crvenim! 🙂 Hvala puno!

  • Reply Maja Maric 06/09/2016 at 18:45

    Eh, kad se sjetim koliko sati sam provela zarobljena jer mi spava na rukama… Good times! 😉

  • Leave a Reply