Svaki put kad idem s djetetom negdje gdje se mora biti ‘tih i ozbiljan’ pripremam se mentalno za tu eskapadu bar dva dana. Ono, vjenčanje u crkvi, kazališna predstava, sviranje himne i sl. Znam ja da je ‘dijete dijete’, ali isto tako dobro znam da su i ‘ljudi k’o ljudi’ (čitaj: ljudi su šupci) i da će me se poprijeko gledat kad moje dijete odluči ležat na podu crkve i pjevat London bridge is falling down u pol’ ‘Uzimaš li xy za ženu?’ Volim li kad moje dijete to radi? Pa ne baš. Je l’ mi malo bed i neugodno? Apsolutno. Mogu li utjecati na taj razvoj događaja? Ne koliko bih htjela. Što znači da ju pustim dokle god kontroliram situaciju. Ako primijetim da kontrolu gubim, pristojno se izađemo van igrat. Nekad gubitak kontrole izgleda tako da ja iz položaja čučnja (tnx teretana) prolazim između mladenaca (da, IZMEĐU, dobro ste pročitali) dok mi dijete bježi i umire od smijeha. A nekad fino u tišini izađemo u pola Šume Striborove i kraj. Ali uvijek se smješkam s facom ‘jaooo, bruke, sorry frende!’ i ljudi uglavnom imaju razumijevanja. Jer i oni i ja znamo da se radi o djetetu od 2,5 god. A i činjenica je da se nikada neće naučiti ponašati ‘kako treba’ ako ju ne odvodim na mjesta ‘za odrasle’. Malo pomalo, ali ja vjerujem da ćemo doći na zelenu granu.
Zašto pišem o tome? Zato što smo moje dijete i ‘mentalno pripremljena’ ja nedavno išli na priredbu u čast preminulom prijatelju. Dečko je bio super i, između ostaloga, plesao je akrobatski r’n’r te njegov grad, točnije njegovi prijatelji, svake godine organiziraju plesnu priredbu u njegovo ime. Radi se većinom o akrobatskom, ali bude tu i ostalih dječjih plesnih skupina i stvarno je lijepo za doći i vidjeti to. Moja procjena je bila da Morana može ići u kazalište jer će glazba biti glasna i biti će puno djece tako da pretpostavljam da nikome neće smetati ako bude plesala na stepenicama i pjevala i štatijaznam. Mislite da idem u smijeru zločestog djeteta na priredbi? O, kako se grdno varate!
Djeca su bila odlična, glazba je bila glasna, Morana se naplesala kao da je u diskaču i bilo je baš veselo. Znate koji dio nije bio veseo? Dio s roditeljima.
Većina publike sastojala se od roditelja koji su došli gledati svoju djecu kako nastupaju. Ponosni roditelji, jelte. Toliko ponosni da malkice zaboravljaju da i drugi ljudi imaju djecu. I nastupa još ljudi osim njihove djece. I da nije svrha ovog showa samo i isključivo njihovo dijete. Kako znam? Za početak, mobiteli su svijetlili STALNO! Ali ne stalno kao ‘slikam svoje dijete’ već ‘moje dijete trenutno nije na pozornici pa se dopisujem, scrollam i pričam na mobitel!!’ Kako su se na pozornici izmjenjivale skupine, tako je desetak roditelja, čije je dijete trenutno na redu, koncentrirano gledalo, a ostatak dvorane je radio nešto drugo. Onda dođe druga skupina, ovih deset uzmu natrag svoje mobitele i pridruže se većini, a novih desetak se skoncentrira. Roditelji su pričali, šetali, kopali po mobu – radili SVE osim pratili što se događa na pozornici. Jer oni ionako gledaju samo svoje dijete. Tuđa djeca su, naravno, samo smetnja i nisu vrijedni njihove pažnje, vremena, a bogami ni osnovne pristojnosti. A radi se o preslatkim dječjim skupinama i stvarno se lako potegne pitanje ‘što nije u redu s tim ljudima kad ih ne žele pogledati i nasmiješiti im se?’
Vrhunac se dogodio u svojevrsnoj pauzi. Između plesnih točaka, pjevala je talentirana djevojka samo uz pratnju gitare. Pjevala je krasno. Ali pošto su ostale točke bile na matricu, bile su jako vesele i samim time glasne. Gabrijela je bila tiša jer je pjevala samo uz gitaru. I bilo je katastrofa!! Publika je apsolutno nezainteresirano nastavila ‘po svom’ i pjevačicu je nadglasao žamor. Ustajali su, onako, iz sredine trećeg reda, onako kad se cijeli red mora ustati zbog vas, pričali, okretali se, igrali igrice na mobitelu. Bilo je strašno. Sjedila sam tamo i bilo mi je neugodno. Bilo mi je neugodno pred tom djevojkom, pred tim ljudima na pozornici koji ovdje predstavljaju nešto na čemu su radili strpljivo i predano, bilo me je sram biti dio te apsolutno indiferentne gomile. I bila sam ljuta jer me čine suučesnikom!
Tračak nade dogodio se (kad je već buka prešla svaku granicu) kad je mala skupina ljudi spontanim pljeskom podržala pjevačicu. Očito ih je bilo još kojima je neugodno kao i meni. Pjevačici je vidno laknulo i zahvalno se nasmiješila. I dotle smo došli – ljudi govore o nepristojnoj djeci, tinejdžerima koji su zalijepljeni za mob, mladeži koja je glasna i bezobrazna i sl. Oprostite, ali ja nikad nisam doživjela ‘nemir u razredu’ kao profesor, kao što sam znala doživjeti za vrijeme sjednice. Nikad u kazalištu i kinu nisam htjela nabit šakom dijete ili adolescenta, gotovo uvijek je to bila odrasla osoba, nečij roditelj. Na otkrivanju spomenika poginuloj djeci, u najtišoj minuti, nije zvonio mobitel glupom balonji nego nečijoj baki. Ali baki! Ne šalim se. Onako, wtf, bako?!
I zato kažem da kultura kreće iz kuće. Netko treba uzet baku za ruku i pokazat joj kako se barata s mobitelom. Ako ti poslije zazvoni mobitel kad ne treba, bako, oduzima ti se mobitel za kaznu! Ne zanima me Mara koja će ti poslat svetu sličicu na vajber, o tome si trebala razmišljati ranije! Nećeš se ponašat u kazalištu? Nema problema – daj mobitel u garderobu. Zaposlit ćemo i dodatno osiguranje da ne bi bilo. Eto! Radna mjesta se otvaraju, a djeca plešu na miru. Očito i oditeljima treba oganičiti boravak i malo pomalo ih voditi na mjesta primjerena za odrasle. Dok se ne nauče ponašati. A već i vrapci na grani znaju da dijete ne želi da ga snimiš na mobitel, dijete želi da ga vidiš, ali da ga stvarno VIDIŠ i ponosiš se njime. Kad poraste i ono će se fokusirati na snimku, ali to je tako samo zato jer je naučilo da snimka vrijedi više od njega.
Da završim u ljepšem tonu. Osim one grupice koja je skupila muda i metaforički stala u obranu drage nam djevojke na pozornici, bila je još jedna crtica. Morana je plesala na stepenicama, ja sam sjedila u mraku kraj nje i rikavala od smijeha. I u mraku skužim da u našoj ravnini sjedi tata, u krilu mu mali sin i mama kraj njih. Pretpostavljam da je jedno od djece bilo na pozornici jer su skoncentrirano i razdragano pratili. A mama, s trbuhom do zuba, je plakala. Gledala je i plakala i držala mlađe dijete za ruku. I kad je završila točka, publika je pljeskala, a mama je JECALA NA GLAS!! Bila je presimpatična, tako obuzeta hormonima. Bilo mi je tako milo oko srca, a istovremeno jako smiješno jer sam znala kako joj je – kad si lud od hormona. Ali ona je vidjela svoje dijete. I nije imala mobitel u ruci.
Što se mog djeteta tiče, prošli smo čist ok. Ona je imala nastup za sebe, a s vremenom je dobila i publiku. Ne moram ni govorit da je bila najbolja tamo (#objektivnamama). Problem je nastao kada je odlučila da ona ide na pozornicu nastupat. Jer ‘i ona će’. Malo je vrištala kad sam rekla ne pa smo išli prošetat u predvorje. Ali svejedno smo pogledali sve nastupe i bilo nam je super.
#misusovo
