Ja sam vam jedan od onih tipova osoba koja vrlo često dobiva komplimente koji su prikrivena uvreda. ‘OMG, to samo tebi može dobro stajati’, ‘Ti si tako hrabra, ja to nikad ne bih mogla’, ‘Baš si… ekscentrična.’, ‘Vidiš kako tebe nije briga što će drugi reći.’ U prijevodu, glasna sam, kažem ono što mislim i ne obazirem se previše na to što se očekuje od mene. A i ne znam se normalno obući, to stoji. Tako da se zaista ne vrijeđam na takve komentare. Jer iako nisam pretjerano dobra u mnogo stvari, u guranju ‘svog posla’ svojim putem sam šampion i smatram to jednom od svojih najvećih kvaliteta.
Ali nije uvijek bilo tako.
Kada odrastaš u našem društvu, granice su jako mutne između zanimanja i guranja nosa, izmedju dužnosti prema drugima i običnog nametanja vlastitog (neutemeljenog) mišljenja. Kada si okružen temperamentnim ljudima koji žive generacijama isprepleteni jedni s drugima, jako je teško povući crtu i vidjeti kada je bitno zatvoriti vrata i ostaviti vanjski svijet iza njih. A ja sam uz to i horoskopski jarac koji obožava strukturu i funkcioniram po ‘zna se čije je gdje mjesto’ principu. Što mi itekako otežava život jer za mene će uvijek biti bitno ispoštovati starije članove obitelji, razumjeti one koji imaju nešto za reći i raditi usluge onima kojima trebaju. Jer ako je meni ‘čas posla’ (a nikad nije čas posla) i onda ću ih ‘skinuti s rasporeda’ (jedna od najvećih misterija ljudskog roda ostaje odgovor na pitanje je li itko ikada ikoga uspješno skinuo s rasporeda), uvijek nekako pronađem način da onda obavim to što se od mene traži.
Jer tako se to radi u obitelji. Tako se to radi u zajednici. U cijelom društvu, zapravo. Tako su me naučili i toga se trebam držati, zar ne? Teoretski? Apsolutno. U praksi? Malo teže. Jer kod nas u praksi to znači da moraš ‘ispoštovati, saslušati i primijeniti’ svačije mišljenje o tvom životu i postupcima. Kod nas se ne živi u zajednicama koje ti daju dobronamjeran savjet, živi se u hijerarhiji u kojoj ti se izdaju naredbe zamaskirane u prijedloge. I onda se čeka da ih odradiš, kao da se ne radi o tvom životu. To je posebno problematično kad znamo da si nekako uvijek poprilično nisko u toj piramidi moći i uvijek netko ima nekakvo pravo iznad tebe. Ti možeš čekati vlastitu djecu pa ćeš dobiti priliku liječiti svoje frustracije na njima. To je, zapravo, jedini način da se popneš na imaginarnoj ljestvici moći. Što te i dalje ne oslobađa svih moranja, traženja i davanja koje si imao do tada.
I ja sam živjela tako, veliku većinu svog života. Jer je to ispravno i tako se radi. Da, uvijek mi je bilo tijesno, ali to nije do njih, to je do mene. Ja sam ‘drugačija‘ pa se samo trebam malo više potruditi. Onda ću uspjet. Uspjet ću biti mali kotačić koji savršeno odgovara mjestu u tom ogromnom mehanizmu.
Tako mi je rečeno. Tako sam probala. Dok u jednom trenutku nisam shvatila da ću se ugušiti ako se ne maknem. Iste sekunde.
Ljudi kad me vide sada, u 34., zaključe kako sam odgajana super liberalno i opušteno, sa svim mogućim slobodama i tetošenjem moje ‘vrlo osebujne persone’. I jasno mi je zašto to misle: jer pred sobom vide uvijek nasmijanu šarenu tetoviranu ženu koja je uz to i majka i freelancer. Da se ne znam, rekla bih i ja da sam neki hibrid slavenskog hipstera. Ono što oni ne znaju je da je sva moja sloboda, duševni mir i insistiranje na micanju od standardnih formi rezultat upravo borbe protiv svega onoga u čemu sam odrasla.
Ne da je nešto bilo krivo u mom odgoju. Sve ono što ja jesam nusprodukt je odrastanja baš u toj obitelji, baš na takav način. Ali društvo u kojem sam pokušavala rasti jednostavno nije bilo ono što je meni trebalo. Sve ono što znam da je moja prednost i snaga, bilo je u tom društvo klasificirano kao nepoželjno. Nedovoljno dobro, isuviše van gabarita, previše glasno i bez takta. A ja sam, eto, rođena s tim nekim ludim samopouzdanjem koje se nije dalo slomiti. I to ne ‘najljepša sam’ samopouzdanjem, već samopouzdanjem koje je raslo kao glasić u glavi koji je uporno tvrdio da ne mogu biti u krivu, ako sve radim dobro i osjećam se sjajno. Ne mogu biti loša, ako je sve napravljeno ispravno, po pravilima i apsolutno nikome ne činim ništa nažao.
Osim što živim kako ja mislim da trebam, što je očito najveći zločin na Balkanu.
Svejedno, sve to nije bilo korak koji me gurnuo preko ruba. Sve ovo nije bilo dovoljno da se natjeram da si dozvolim slobodu kakvu imam sada. Ono što je došlo bilo je puno mračnije i puno manje ‘lajf kouč’ materijal. Došla je bolest, došla je tuga, došla je borba, došao je stres. Došla je smrt.
Došli su (i prošli) zločesti ljudi, povjerenja koja su bila iznevjerena, oslonci koji su nestali u najtežim trenutcima. Došla je spoznaja da je nekad najteže popiti kavu, u tišini, sam sa sobom. Ali moraš. A brzo zatim i otkriće da je kava sa sobom, u tišini, bolja opcija od svih kava koje se piju radi reda, radi obaveze, zbog forsiranja, kako ne bi bio sam. I nekako na tom putu, u vrlo grubom odrastanju i sazrijevanju, bljesnula je jedna vrlo jasna činjenica.
Život je zaista samo jedan.
I ne samo da je jedan već nam nitko ništa ne duguje. Ne možemo od ljudi očekivati da se ponašaju onako kako mi želimo. Svatko vodi svoje bitke i nema vremena (ni živaca za tuđe). Na kraju balade, zaista kroz život idemo sami – imamo sebe i ponekog partnera u zločinu, ako imamo sreće.
I to je sve. To je zaista sve.
Koliko god bilo jednostavno i koliko god je sve ovo što sam rekla već sto puta rečeno, prožvakano i, kao, apsolvirano – zapravo nije. Svi klimamo glavom i nastavljamo – po starom. Kako je rekla baka, kako je rekla susjeda, kako je reklo selo. Zna se kako treba. A to ne može tako ako želite zaista uistinu sto posto biti sretni. Zadovoljni. Onako mirni sami sa sobom.
Kad život pokaže zube (a pokaže svima, prije ili kasnije) odmah u startu postane jasno da nitko tu ne brine zaista o vama. Kad zaista zagusti, svi oni koji su imali mišljenje o vašim najlonkama, glazbenom ukusu ili odabiru muškaraca koje dovodite kući – odjednom nisu tu.
Ok, sad sam prestroga i nepravedna. Naravno da JESU tu. Oni su UVIJEK tu. I dalje sude vaše najlonke, neoprane prozore i sirotu bebu koju oblačite u crno (gospo sveta). Ali nisu ni od kakve pomoći. Neće vam pružiti ruku da se pridignete, neće udijeliti prijateljski savjet kad ga trebate. Neće učiniti apsolutno ništa da vam pomognu nositi tu težinu. I ne moraju. To nije njihov posao.
Ali kada postanete svjesni toga da će vam nasumična susjeda spočitavati to što vam je dijete glasno, ali ignorirati činjenicu da je autistično, kada shvatite da vam ljudi posprdno komentiraju ‘da ne izgledate bolesno’, ali ne pitaju kako vam je na kemoterapiji, kada bolno jasno bude da se komentira svaki vaš gram u plusu ili minusu, ali nitko vas ne pita kako se osjećate i zašto vam težina pleše više od plastične Honolulu plesačice u šajbi kamiona – tada vam bude jasno da ne živite za selo.
Živite za sebe.
I živite samo ovaj jedan jedini put.
(Epizode s ponovnim vraćanjima kao i skakutanje po oblačićima nije potvrđeno ni zagarantirano.)
Kada prihvatite da imate samo sebe (i probranih par) i da je to zapravo dobra vijest, vrlo lako shvatite da ‘zero fucks given’ nije samo fora s instagrama. To je zaista jedini način života u kojem možete biti sretni.
Jer možete biti svoji.
Tuđe mišljenje se ionako ne računa.
Grehota je da nema nijednog komentara pa etoo menee… Odličan tekst! U iščekivanju novog… 🙂
Ti krenula i odmah ih je došlo još par 😉 Hvala ti!
Jarac sam, imam 36, trenutno sam takoder u Njemackoj (sto kod mene nije bilo planirano, nikad nisam htjela zivjeti tu, ali zivot 🙂 ), zaradujem daleko iznad prosjeka, nikog ne trazim nista, davala sam koliko sam mogla materijalno, trudila sam se da moj odlazak bude moj teret. Onda sam se nasla u situaciji da me nitko ne postuje, da svi zahtijevaju, imaju misljenje, ocekuju, nepozvani drze predavanja o mom zivotu sto i kako bih trebala, izruguju mi se i da zapravo nikog nije ustvari briga za mene. Za mene Njemacka nije obecana zemlja, tu takoder dozivljavam isto pogotovo od strane muskih kolega kojima smeta da sam isto ili vise placena. Ljudi su zlobni, jako su zlobni.
Tvoja recenica: ” I to ne ‘najljepša sam’ samopouzdanjem, već samopouzdanjem koje je raslo kao glasić u glavi koji je uporno tvrdio da ne mogu biti u krivu, ako sve radim dobro i osjećam se sjajno. Ne mogu biti loša, ako je sve napravljeno ispravno, po pravilima i apsolutno nikome ne činim ništa nažao.” je tocno opisala i mene. I dalje mi nije jasno zasto ne smijem biti sretna na svoj nacin. Mene ne zanima auto niti brendirana odjeca, za mene je najveca sreca dan u prirodi, jutarnja kava u tisini i onaj osjecaj kad citam knjigu i istodobno ju zelim sto prije procitati da bih saznala rasplet i ne zelim da nikad zavrsi jer mi je predobra. I imam osjecaj da bas to sto mene vesele takve sitnice ljude smeta. Smeta ih jer se valjda hrane time da imaju skuplje auto, vecu kucu ili odaberi vec nesto materijalno, a kod mene ne nailaze na divljenje i mozda se cak nadu uvrijedeni jer ja nisam ljubomorna. I na kraju jedino sto mi preostaje da apsolutno svima kazem sto ih tocno ide kad mi krenu srati i nastavim po svom. Nepopravljivi sam zivotni romantik i i dalje vjerujem da ipak postoje osobe koje ce me prihvatiti tocno takvu kakvu jesam. Imati makar jednu takvu u svom zivotu neprocjenjivo je bogatstvo. Nije lako oduprijeti se pritisku, nije lako imati osjecaj konstantnog plivanja protiv struje, ali ono sto mi daje snagu da nastavim dalje jest bas taj moj unutarnji osjecaj da ne radim nista nikom nazao i da je to sto radim ispravno. Zero fucks rules, a ja moram nauciti biti jos cvrsca!
Baš mi je žao što se s tim susrećeš, ali kao što vidiš – razumijem te. Mene je to prije ubijalo. ALi UBIJALO!! Kako moja baka ili prijateljica ili tetka koja me zaista poznaje može misliti da ‘nisam normalna’ jer imam zelene najlonke?! Mene je to vrijeđalo i rastuživalo. A bilo je tako, od skroz banalnih stvari do ozbiljnih životnih odluka koje su isforsirane da donesem jer ‘selo tako kaže’. I ja sam se zaista preporodila od kada sam se otkinula od svega toga. Ozbiljno. Sada, i kad oko mene sve gori, meni doslovno pjevaju ptičice u glavi, baš zato jer sam naučila da je zaista bitno kako je meni. Moj život je super ako je MENI super. A kompleksaši nek otplaćuju svoje autešine, meni to također ništa ne znači 😉
Ja se stvarno nadam da razmisljas o izdavanju knjige jednog dana..ako da, bit ces sigurno na mojim policama 🙂 pozdrav
Hvala ti za ovo! 😀 Pa ja ozbiljno razmišljam – ali ne radim ništa po tom pitanju! 😉 Nadam se da će u budućnosti biti nekog slobodnog vremena koje će ostaviti prostora za ozbiljna planiranja, a ne samo maštanja.