Gastarbajterica

Neostvareni potencijali

30/11/2016
 
Sex and the City

I tako, sjedim ja na internetima i uvučem se u raspravu s nekim pojedincem koja polako kreće u smjeru ‘a dis ti bijo ’91.?!’. Spomene se i Biblija i ‘da si nešto pročitala u životu…’ i tu upalim svoj najdraži mode – uzdignem se na onaj nivo ‘draga gospođo, meni je žao što Vaš intelekt ne dopušta pobliže objašnjavanje blablabla’ i ubacim zgodno ‘a što se knjiga tiče, bojim se da je moj obujam pročitanog popriličan s obzirom na to da sam profesor hrvatskog.’ Posebno volim takve rasprave jer se u svakoj prilici do sada pokazalo da ih to malo posrami i nemaju više argumenata za nadodati. Volim vjerovati da ih ustvari izbaci iz takta to što mi nemaju što za proturječit, a dokrajči ih i moja nadasve naglašena pristojnosti i obraćanje s velikim V iz poštovanja. Ali garant tu ima i ovog ‘s obzirom na to da sam po struci…’. I tu je onaj dio na koji se ja zagrcnem od smijeha jer – patuljci pojma nemaju.

Nedavno sam dobila super super komentar od bivše učiteljice, trenutne radnice u ugostiteljstvu u Irskoj. I briljantno je spomenula kako njena obitelj, mama posebice, nikako ne može prežvakati činjenicu da bivša učiteljica, ne samo ne radi u struci, već ju i boli uvo zbog toga! Žena je sretna jer radi u ugostiteljstvu i ne razmišlja o bivšoj karijeri. A toliko škole završila! Nedopustivo! I tu se krije uzrok i mog smijeha. Redovno tako susrećem ljude koji mi se gotovo ispričavaju kada se nekada slučajno spomene koja je moja struka zapravo. Onaj stav ‘ma ne brini, bit će NEKADA nešto’ i tužno tapkanje po leđima. I ne želim biti nepristojna, ali vidim da me ljudi ne shvaćaju ozbiljno kada kažem da me boli dupe hoće li ikada biti nešto. Točnije, niti ne tražim posao u struci. Što će mi? To što ja znam podučavati i što imam malo dublji pregled književnosti ne znači apsolutno ništa za moj trenutni život. Mislim, drago mi je da to sve znam. Studirala sam to jer to volim i zanima me,  ali to nije nešto što me definira. Toliko kratko sam radila u struci da se nikada nisam stigla niti osjećati kao ‘profesorica’. Vidite da i sada to pišem s navodnicima – čak štoviše, uglavnom sam se osjećala kao da se PRAVIM da sam profesorica. I znate što? To je sasvim u redu! Meni je u redu, a onda bi moralo biti u redu i svima oko mene! (Da, bako, i na tebe se to odnosi!) 😉

Kod nas je nekako ustaljeno to pravilo da ‘časna’ zanimanja moraju biti jedina i vječna. I za ljude koji se u tome pronađu – svaka čast, samo dajte! Ne tvrdim da s vremenom ne bih bila najbolji profesor hrvatskog kojeg je ravna Slavonija vidjela, ali isto tako ne tvrdim da je moj život sada nepotpun. Konstantno imam osjećaj da trebam imati grižnju savjesti, posipati se pepelom i mahnito tražiti ‘posao u struci’ (što god to bilo), ali jednostavno ne mogu. Ne ide. Ne dira me to što ne radim u struci. Ustvari, jedva čekam neki ‘mozak mi je trenutno odšetao na ispašu pa daj nešto dok se ne vrati’ posao. Recimo, McDonalds. Slaganje robe u NewYorkeru i rad u Cinestaru bili su mi najdraži poslovi u životu. Došetaš na posao, odradiš, izađeš s posla i zaboraviš da postoji do idućeg dana. I zašto bih se trebala sramiti takvog posla? Jer je posao u, recimo, državnoj upravi neizmjerno dinamičan, hvalevrijedan i pun mogućnosti za napredak (posebice intelektualni)?! Ahahahahaha bolju foru dugo nisam izvalila.

Činjenica od koje ne bježim je to da SVAKAKO imam grižnju savjesti zbog neostvarenog potencijala. Ali u tu kategoriju ulaze pitanja kao ‘zašto nisam učila strane jezike?’, ‘zašto nisam prije tridesete smislila što želim raditi u životu?’ i ‘zašto nemam hobi koji mogu unovčiti?’. Nikako nema veze sa poslom za koji sam se školovala, ali ga ne radim. Grize me savjest jer se bojim da sam kukavica – sad kad sam malo mrdnula guzicom van države, vidim koliko ljudi ide na razmjene za vrijeme faxa, koliko njih probava više stvari, ima izdašne hobije i sl. Ja sam se uvijek držala samo toga da ‘kao pomalo moooožda imam neku žicu za pisanje’ i to je bilo to. Ni to nisam nešto posebno brusila ili radila na tome. Grize me savjest kad vidim kako su ljudi otvoreni za nove prilike, a ja ne znam ni u kojem smjeru bih krenula. Grize me savjest jer ću djetetu za pet godina reći da je mama malo pokušavala raditi, priča samo engleski i ne svira nikakav instrument. Ne znam ništa o grafičkom dizajnu, tulac sam za programiranje, fotografija mi ne ide, a slikanje je drugi planet za mene. Sve što sam ikada pokušala, bila sam u tome osrednja. Točnije, možda i ne bih ostala osrednja da sam radila na tome. Ali ja sam samo došla, probala, vidjela da sam ok i – okrenula se i otišla. U plesu, u boksu, u finesu, u pisanju. Pa eto, možda i u držanju predavanja. I to je nagori segment.

Nalazim se u novom okruženju, u državi čiji mi materinji jezik nije najdraži, na pragu tridesetih – a imam osjećaj da nikada ništa nisam napravila. Ne zapravo. Imala sam mnoštvo ideja, ali ni jednu nisam sprovela u djelo. Jer sam uvijek zaključila da imam vremena za to. A to možda baš i nije bilo tako, sada vidim. Pozitivan aspekt svega navedenog je to što je moj cilj i dalje ‘biti sretna’. Samo želim biti svjesna da sam koliko-toliko zadovoljna sobom dok prolazim kroz život. Tako da je tu lako mijenjati okolnosti – bitno je da je dobro dok traje. Do tada ću valjda naučiti nešto u čemu ću biti dobra i prestati imati grižnju savjesti jer ne ostvarujem vlastite potencijale. Koji god oni bili. 

You Might Also Like

2 Comments

  • Reply Adisa Besirevic 15/12/2016 at 13:45

    Toliko svestrana i inteligentna osoba sa tako otvorenim, duhovitim, kreativnim pristupom pisanju i zivotu, kod kuce nije samo mama i na bilo kojem poslu nije samo radnik! Imate itekako radi cega biti ponosni i zadovoljni sobom, ne znam jeste li svjesni kakva je rijetkost takav duh danas! Neizmjerno zao bi mi bilo da vam ga stare, sive, dosadne zgrade, metode, procedure i isti takvi ljudi, uniste, nista Vi niste izgubili. I nije kasno poceti se traziti pa koliko god vremena, da covjek uspije biti zadovoljan. Evo mene u 30-im, radim i skolujem se od 18-e, dogurala do nekog vrha ambicija a ujedno i pritisaka, stresova, nemoralnih i nesposobnih ljudi i znate sta…krecem svojevoljno ispocetka. Uskoro u Njemackoj kao i Vi. Jedva cekam! I najvecu srecu, sto je najbitnije, imam kuci u obliku jedne mladje Morane. 🙂 Gledajuci oko sebe, shvatam da je vec time sto je neko pozitivna, dobronamjerna, obrazovana, pismena i vrijedna osoba potencijal: 'biti covjek' ostvaren. Sve ostalo dodje kad tad. Zelim Vam puno srece u buducim koracima i putevima koje izaberete! Razgaljuje me stvarno ovaj Vas blog! 😉

  • Reply Maja Maric 05/01/2017 at 22:19

    Ne mogu Vam se dovoljno zahvaliti na ovom komentaru! Stvarno me ostavio bez riječi i razveselio me skroz duboko, nekako do srži 🙂
    Svaka čast i Vama na hrabrosti, želim Vam svu sreću na novom početku, svu sreću u Njemačkoj, a za 'male Morane' ne moram ništa ni dodavati – one su sreća same po sebi.
    Hvala Vam neizmjerno! 😉

  • Leave a Reply