Superžena

Tko je odvrnuo pipu?

07/12/2016
Andrijana Kovrlija
 

Ljudi koji me poznaju okarakterizirat će me vrlo jednostavnim opisom – ‘Simpatična. Cinična. Ne zna baš šta su to emocije.’ Ne šalim se. Ne znam koliko puta u životu su me ljudi, nakon koje čašice previše, emotivno zagrlili da mi kažu kako sam im super, super, ali su do prije pola sata mislili da sam, pa ono, hladna kuja. Ono, tenks ekipo! Ne ljutim se na takve opaske jer mi je jasno odakle dolaze. Humor je način na koji se nosim sa svim što mi život donese i do sada je bilo uspješno. Horoskopski sam jarac i, onako, budimo iskreni, ne letim baš u zagrljaj svima. Recimo to ovako: ljudi su naučili da me ne ljube za rođendan, a imam i frenda koji me namjerno grli svaki put kad me vidi jer zna da mi time diže tlak. Ali ljudi su u suštini dobri pa su tako dali priliku i malom mizantropu kao što sam ja da bude dio ekipe. I hvala im na tome.


U skladu s mojom šećernom vanjštinom, uvijek sam prevrtala očima na sve izljeve emocija (ne samo ljubavi, da napomenem) na javnim mjestima. U životu se nisam žvaljakala na javnom mjestu, ljudi su redovno padali u nesvjest kad bi saznali da je moj dečko-zaručnik-muž ovaj tip do mene s kojim nemam previše kontakta, a išla sam do te mjere da sam smatrala izuzetnim neukusom kad se na sprovodima dogodi da bude jedan od onih članova obitelji koji se baca po lijesu. ‘Saberi se, sestro!’ je jedino što mi prolazi kroz glavu u tim trenutcima. A znam o čemu govorim (da ne bi sad krenulo drvlje i kamenje) jer sam bila na sprovodu vlastitog oca kad mi je bilo 16. I ne, nisam se bacala po lijesu. I da, išla sam na psihoterapiju zbog toga, hvala na savjetu.

Možete onda zamisliti moju vlastitu zaprepaštenost činjenicom da, od kada imam dijete, NE PRESTAJEM CMOLJITI!! Dakle, ovoliku količinu emocija i to onih pravih ‘ženskih’ (da budem i šovinist kad sam već sve ostalo) nisam ni znala da posjedujem! I ne mogu se više izvlačiti na ‘mora da su hormoni’ spiku jer mi dijete ima tri godine! Što se to događa? Netko je odlučio da moram izbaciti iz sebe sve što sam ikada zadržavala pa sad nema kraja? Ja sam mislila da mame očvrsnu jer sada kreću u svetu borbu da zaštite svoje čedo – šta je ovo i, još važnije, kada će prestati?!

Sjećate se moje bake? Baka je zakleti fan HRT-ovih obiteljski filmova. Znate oni koji se puštaju svaki radni dan oko dva popodne? Uglavnom su to neki kanadski tv fimovi po istinitom događaju, američke low budget drame i tako to. Moja baka plače na kraju svakog  filma. Ali svakog! Standardna procedura – dođe cmoljavi dio filma, baka zasuzi, ja se krenem nabacivat šalama, baka me stera u ne baš pristojno mjesto i svijet je opet u ravnoteži. Ali baka će biti ona koja se zadnja smije, sve mi se čini! Jer ja sam , recimo, nekidan plakala na vijesti. Na vijesti! Tako redovno plačem na filmove, odvjetničke serije, Gilmoreice i sl. Knjige teško pročitam do kraja jer mi se sve muti od suza. Sad mi je već uobičajeno da ne slušam Michael Jacksona u javnosti jer obavezno oplačem (wtf?!), metal glazba je neprocjenjivo blago, vijesti o bolesnoj djeci i djeci s poteškoćama ne smijem niti naslutiti. Došlo je do toga da sam u jednoj situaciji bila sama u kinu i dvorana je bila rasprodana. Pogodite šta? Plakala sam NA GLAS!! Ono, ridala i sve to. Toliko o hladnoj vanjštini.

Jasno mi je da sam kao majka razvila veći stupanj empatije i da automatski šire gledam sveukupnu sliku, da u svrhu zaštite vlastitog djeteta automatski procesuiram informacije i predviđam sve moguće ishode. Ali, brate mili, ovoliko se nisam isplakala od… Pa, nikada. Nikada u životu ja nisam plakala ovoliko koliko sada plačem. Kad režem luk, još budem i ljuta jer nije dosta što stalno cmoljim pa mi sad moraju I ZATO suze ići! Ne znam je li ovo ona situacija o kojoj žene pričaju kada kažu da te život učini ludom. Postajemo li preosjetljive zbog lavine emocija izazvanih dolaskom djeteta? Ili se ovdje jednostavno radi o tome da je suvremeni život sve teži i možemo pretpostaviti kako neće biti lak – ni nama ni našoj djeci, pa si barem olakšavamo stres plakanjem?

U neku ruku me čini sretnom ta novopronađena senzibilnost. To je uistinu strana mene za koju sam bila uvjerena da ne postoji, a zanimljivo je saznanje da čovjek upoznaje samog sebe cijeli život. Imati više suosjećanja i razumijevanja za druge je dobrodošla promjena u mom svijetu. Ali svejedno, dajte, nemojte se žvaljakati pol metra od mene, ok? I bez Michael Jacksona, molim. 
Nije smiješno.
#misusovo!

 

You Might Also Like

4 Comments

  • Reply Unknown 07/12/2016 at 16:34

    svaka tvoja nova prica mi izmami osmjeh.
    pises srcem i to se bas osjeti.
    bilo bi super citati tvoju knjigu.

  • Reply Maja Maric 08/12/2016 at 10:06

    Sva sam se zacrvenila od komplimenata 🙂 Hvala Vam najljepša!

  • Reply Ivana213 09/12/2016 at 18:46

    Ovo stvarno kao da sam ja pisala,upravo sam o tome jutros razmisljala dok sam oplakala na masne tragove po plakaru u kuhinji. Ne šalim se. Dijete mi ima skoro godinu dana i ne dojim više.

  • Reply Maja Maric 05/01/2017 at 22:16

    Ahahahahahaha umrla sam na ovo 'dijete mi ima skoro godinu dana i ne dojim više' – kao pismo Lastanu. Kao 'što nije u redu sa mnom'?! Imam loše vijesti – neće postati bolje. Tako da se obružajte maramicama, čini se da smo u ovom na neodređeno 😉

  • Leave a Reply