Gastarbajterica Supermama

Žena gastarbajtera

24/01/2017

 
Guy Aroch

Pišem vam ovaj tekst dok u krilu držim dvije slikovnice, balerinu, Moranu, a oko i preko mene se rastežu još mala Elsa, njena jedna cipela (dobro, Morana, gdje je druga?!), radosnica, jednorog, krpena lutka, bočica, mobitel, dvoje sastavljene puzle, daljinski, voda, bočica i šalica prazne kave. Šalica prazne kave? Da, krivo, prazna šalica kave. I ne pretjerujem, sve je to na meni. Na meni i laptopu.

I evo ga, još jedan dan kada ću se osjećati krivom 80% vremena, dijete će biti tužno jer ga ignoriram, a ja ne znam kako pomoći ni njoj ni sebi. Sjedim tu, kao utopljenik se držim za taj laptop, i ne znam bih li se smijala ili plakala ili galamila. A ne mogu ni galamiti stalno! O čemu se radi? O tome da sam tipična žena radnog čo’eka u Njemačkoj. Moj dan, tako tipičan za veliki broj žena, istovremeno je i veliki izvor sreće i veliki izvor nemjerljivih frustracija. Znate kako trebamo uživati u svakom trenutku s djetetom i biti ga svjesni? Naravno da znate, kao i ja. Znate li vi da ni jedna normalna osoba ne može biti ‘svjesna čarolije trenutka’ svaki dan, svih 16 sati dnevno? Pa sutra onda opet?

Jedna od faza koju moramo prolaziti svi mi koji smo pokupili prnje i otišli uključuje i period bez društvenog života. Napustiš stari život, napustiš prijatelje (koji će ti, naravno, uvijek biti prijatelji, ako su pravi), poznanike i poznatu rutinu i pokušaš se uključiti u novu. Čak i da nemamo trideset godina, što otežava sklapanje prijateljstava, opet ćete imati jedan period kada će vam poznanici biti ljudi s posla, a svi ostali – nepoznanica. Za one koji odmah ulaze u radni odnos, ovaj proces je olakšan – s tim ljudima provodite osam sati svaki dan, svi oni imaju pauze za ručak od sat vremena kada se nerijetko druže, ‘piće petkom poslije posla’ također je česta pojava, a uvijek se pronađe i neki pojedinac s kojim kliknete i s kojim polako postavljate prijateljske temelje. Nitko ne tvrdi da ćete si sada pisati u spomenar i ići napraviti zajedničke frendovske tetovaže, ali pronađete nekoga s kim ćete ponekad otići na utakmicu, na rođendanski tulum, uspostavite dovoljno prijateljske odnose da se posjećujete kod kuće. I za nas koji imamo obiteljski život, to je sasvim dovoljno za početak.

Društveni život nas mama koje sjedimo kod kuće je malo drugačiji. Kad kažem ‘malo’, mislim sve osim toga. Vjerujem da se sve mame sjećaju prvih šest mjeseci (pa čak i do godinu dana, ovisi o vlastitim preferencijama) majčinstva kada ste se osjećale najusamljenije na svijetu. Isključeni ste iz svega, vaš  fokus je na nečemu što nije lako dijeliti niti objasniti. Čak i kada imate vojsku oko sebe (bake, tetke, frendice), opet se nekako osjećate usamljeno. Takvu fazu prolazimo i mi sada – samo što nismo usamljene u mnoštvu, mi smo samo usamljene. Jer ne ostvaruju se ne znam kakvi kontakti kroz slučajne susrete u parku. Zimi su ti kontakti gotovo nepostojeći. Jedino imate sebe i to dijete. I frustraciju. Jer gdje god krenete, zapinjete s jezikom. Kada komunicirate sa svojim dalekim prijateljima, oni vas mogu saslušati, ali vas ne mogu zapravo razumjeti. Sve opcije koje bi inače bile otvorene za istraživanje, pa tako i međuljudski kontakt – onemogućene su zbog vaše zadaće mame.

Jer tu je ona. Tu je Morana koja je sama i kojoj sam jedina zanimacija – ja. I onda, u želji da olakšate njoj, zanemarujete sebe. Naravno, ne možete zanemariti ručak, veš i spremanje, a dok to obavljate, već se osjećate grozno jer vam ona visi na ruci i tuli. I onda pokušavate svu svoju energiju usmjeriti prema njoj. Kada tu ubrojimo da biste navečer trebali obratiti pažnju i na ovo muško što sjedi kraj vas na kauču, preostaje vam 0 vremena da se posvetite sebi. I zato se razvija frustracija. I grižnja savjesti jer ne trebate razmišljati o sebi već o obitelji. O djetetu. I tako u krug.

Da sada ne bi ispalo da čitate dnevnik Marije Antoanete, koja tuli jer nema dan za lakiranje noktiju i biranje kolača za one koji ih trebaju jesti, govorim o tome da svatko od nas ima potrebu barem sat vremena dnevno posvetiti svojim interesima. Nekada je to facebook komunikacija, nekada tečaj stranog jezika, nekada razvijanje ideje za poslovne pothvate, a nekada zurenje u zid u polumraku i tišini. Ništa više od toga. Za održavanje mentalnog zdravlja i osobnog zadovoljstva, potrebno je ponekad ostaviti muža i dijete i otići na piće, u šetnju, na predstavu. Ali to se ovdje pretvara u konkretan problem – jer muž može drage volje ‘preuzeti’ dijete na dva sata, ali sjediti sama u caffeu nije nešto što me privlači. Ako ću već gledati film, opet ću radije to učiniti s mužem kod kuće nego sama u kinu. Teretana pomaže u izbacivanju negativnih emocija, ali samo u tome jer vi, baš kao i svi oko vas, imate slušalice na ušima i odrađujete svoj trening. Možete ići i na njemački dva puta tjedno. Vjerujem da će to pomoći u komunikaciji, ali je to i dalje ‘zadatak’ koji morate obaviti. Baš kao kuhanje, baš kao veš, baš kao čišćenje.

Imam osjećaj da se nikada neću riješiti tog osjećaja grižnje savjesti. Vidite, vrtić je djelovao kao spasonosno rješenje – dijete će se družiti i učiti, mama će imati vremena za doškolovanje, obavljanje svojih zadataka i obaveza, pa i posao, ako se ponudi u doglednoj budućnosti. Jer boravak u kući samo s mamom nije problematičan samo zbog propuštanja svega navedenog, problematičan je i zato što Morana pronalazi jedinu utjehu u meni. Ja sam sve što ona ima. Što znači da iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, sva odgovornost sve više pada na mene. Mama je ona koja mora hraniti, uspavljivati, voditi na wc, čitati priče i igrati se. Naravno da je to sastavni dio života svake majke, ali ovdje se radi o pretjeranoj povezanosti. Dolazimo do situacije s početka priče – ako ja sjednem za laptom, ona mi mora biti u krilu. Ne sjediti kraj mene i crtati, mora sjediti na meni. Ako kuham, ona mora biti na kuhinji. Kap koja je prelila čašu je bila kada je odlučila da ne smijem ići na wc bez nje. Bez nje, napredne samostalne, hrabre djevojčice od tri godine! I to me rastužuje. Jer ako ona zahtjeva svaku sekundu mog slobodnog vremena, onda je neminovno da će konstantno biti razočarana jer je nemoguće pružiti joj svaku sekundu slobodnog vremena. Kao što rekoh, moram i ja nekada na wc. Druge opcije uključuju montiranje pred tv, guranje tableta u krilo, stavljanje crtića na repeat – ali to je zadnja opcija nakon koje se svaki puta osjećam kao smeće.

Jedino što nam je preostalo je dobro prelistati sve brošure koje smo dobili – druženje mama i djece, dječji plesni tečajevi (pod nadzorom mama), grupe za igranje i tako to. Sve to uključuje maminu prisutnost i to je ok. Mala je još, u nepoznatom okruženju, preživjet ću nekako. Preživjet ću čim ona bude bolje. Svjesna sam toga da je ova početna samoća normalna faza, ali sam isto tako svjesna toga da samo o meni ovisi koliko će dugo trajati. A pošto ćemo vrtić još čekati, morat ćemo pronaći druge načine. Čim uspijem sjesti iza kauča da me nitko ne vidi na dvije minute, otkriti ću i koji su to načini. 😉

#misusovo

You Might Also Like

3 Comments

  • Reply Tamna strana majčinstva - #misusovo 23/04/2018 at 00:23

    […] čemu šokantan, stresan ili katastrofalan. Baš poput onih kada smo tek došli i o kojima sam već pisala. Ali ja sam bila izvan sistema. Meni je trebao taj jedan dan predaha, jedan dan vraćanja sistema […]

  • Reply Majčinstvo, recimo to naglas, ima i svoju tamnu stranu - Svakodnevno 09/08/2018 at 17:04

    […] ili katastrofalan. Baš poput onih kada smo tek došli i o kojima sam već pisala. Ali ja sam bila izvan […]

  • Reply Majčinstvo, recimo to naglas, ima i svoju tamnu stranu 12/09/2018 at 21:35

    […] šokantan, stresan ili katastrofalan. Baš poput onih kada smo tek došli i o kojima sam već pisala. Ali ja sam bila izvan sistema. Meni je trebao taj jedan dan predaha, jedan dan vraćanja sistema […]

  • Leave a Reply