Točka na i

Borba za dijete

29/06/2017

Svi znamo sve što se događa. Severini su oduzeli dijete jer je teško biti uspješna, samostalna, žena koja je javna ličnost, a da ti se to nekako ne vrati u glavu. Kazna mora biti izrečena na ovaj ili onaj način. Nini Kuluz žele ‘ovršiti’ dijete i odvesti ga u Italiju. Majčinska srca se slamaju i sve suosjećamo s njima. Jer nezamisliva je bol koju čovjek mora osjećati kada mu pokušavaju oduzeti dijete. Ne, ne, čovjek – žena. Žena osjeća bol. Osjeća li što muškarac?

Ovdje ne želim više ulaziti u pojedinačne slučajeve. Uvod je bio dovoljan i svi koji žele dalje čitati o specifičnim situacijama, mogu pronaći štivo bilo gdje. Na internetu, na tv-u, facebooku, pa i instagramu. I vjerujem da uistinu svi upleteni proživljavaju agoniju u kojoj se nikada ne bih željela naći. Ali tu je razlika u retorici – SVI navedeni! Jesu li svi ti ljudi na tren stali i pomislili samo jednu stvar. Djeca se ne šalju na prisilan rad u gulag. Ne odvodi ih se na drugi kontinent u užničko ropstvo. Mi govorimo o očevima. Djeca imaju očeve. Očeve koji, baš kao i majke, imaju osjećaje.

Jedna od stvari na koje sam osjetljiva od kada znam za sebe je način na koji se mi žene postavljamo prema muškarcima. Znate ono ‘pusti ga, to je muško’? Pa tako idemo od ‘ja ću oprati suđe, on ima dvije lijeve jer je muško’ pa sve do ‘nije on kriv što ima troje djece sastrane, muška priroda je takva da mora širiti sjeme okolo’. I ne događa se to samo u kuhinjama obiteljskih kuća – moj osobni favorit su ženski časopisi koji dižu muškarce u nebesa. Mi žene smo samo sluge koje trebaju naučiti kako mu se svidjeti, što nikako ne nositi jer ‘muškarci to ne vole’, kako ga uistinu zadovoljiti, a zatim ispeći domaće jare za njegovo nježno nepce. U istom tom časopisu, naići ćemo i na dokaze kako su muškarci gotovo ograničena, jednostavna bića pa tako trebate zapamtiti sedam načina kako njime upravljati kako vi želite, kako ga navesti da vas oženi nakon četiri spoja, kako da vam skuha kavu, napravi sendvič, lijepo ugosti i zadovolji, hej. Shvaćate moju poantu.

Od kada sam postala majka, ta je retorika postala strašna. Od toga da mi ljudi dižu spomenik jer sam ‘našla muža koji skloni tanjur za sobom, a NEKAD MI PRIČUVA I DIJETE(?!)’, do toga da me se žali jer mi je muž programer, a još mi nije kupio novo njemačko auto u Njemačkoj. Nakon što zahvalim svom mužu što je odvojio vrijeme u svom životu da se pozabavi ovim bićem koje, kakve li slučajnosti, nosi pola njegovog dnk-a, pozabavit ću se time da vas pitam – kada smo počeli mrziti vlastite muževe, očeve svoje djece i muški rod općenito?

Meni je jasno da mnoge od nas, na žalost, i dalje žive u okolinama gdje majka uistinu je i majka i otac, gdje otac poslije posla mora odmoriti da skupi snage za nogomet i pivkana u bircu. Ali to je nešto što je trebalo ostati u 20. stoljeću! Moja baka imala je takvog muža. Moja mama nije! Možda zbog prirode posla nije bio kod kuće, ali kada je bio – znao je i gdje se nalazi i usisavač i tava. Odnos koji imamo s mužem je onakav kakvim ga napravimo. Ali u slučaju da ne ide nikako i da dođemo do točke kada sve puca, ne smijemo zaboraviti jednu stvar – to je i dalje otac našeg djeteta.

Je, mi snosimo većinu posla, je, neki nisu nikada ni pelenu promijenili, je, neki ne znaju gdje im stoje gaće, a kamoli gdje im je dijete. To i dalje ne znači da to nije osoba koju ste vi u jednom trenutku izabrali da bude otac vašeg djeteta. I to bi trebao biti kraj priče. Strašno je kada ti dijete odvode od tebe, ali odvode ga ocu. I najčešće ga ne odvode zauvijek. Ta osoba, koliko god vama mogla biti mrska u ovom ili onom trenutku, zauvijek je dio života vašeg djeteta. I tu je razlika – ne vašeg života. Života vašeg djeteta.

Moja Morana obožava svog tatu. On je onaj koji ju je prvi kupao, on je onaj na kojem je spavala, on je onaj s kojim se vere na zip-line, koji ju uči voziti romobil i koji se zatvori s njom u njenu sobu satima. Ja se ne igram toliko ažurno. Svaki dan kada od odlazi na posao, Morana galami ‘ljubac i zagrljaj!’; svaki dan kada dođe s posla, ona se razleti toliko da se moram derati da sjedne na kauč i pusti čovjeka da uđe u kuću kako spada.

Morana je moje dijete i ja sam Moranina majka. Moranu sam nosila 9 mjeseci i zbog nje bila rasparana na operacijskom stolu (kod mene neće biti priče o ’20 h sam te rađala u bolovima, tako da moram smisliti bolju verziju). Da, Morana je moje dijete. Ali znate što? Da nema Moraninog tate, ne bi bilo ni mog djeteta. I ne mislim sada na foru ‘za tango je potrebno dvoje’, mislim na činjenicu da ja nikada ne bih odlučila imati dijete da nije bilo ovoga muškarca s kojim sam željela imati dijete. Naše dijete. Moje i njegovo.

I kao i svaka majka, mrtva sam ozbiljna kada kažem da mislim da nitko ne voli svoje dijete kao što ga volim ja. Ali ne mislite li da moj muž možda misli jednako? I on ju je pratio kao se rađa, raste, razvija. Tu je za svaku njenu riječ, korak, osmijeh. I on sam je rekao nebrojeno puta da nije znao da uopće nekoga može voljeti toliko – zašto je onda njegova ljubav drugotna? … Naravno da nisu svi očevi takvi. Moj prvi nije bio takav. Ali znači li to da ako nije bio stalno tu da me nije volio? Znači li to da bi mi život bio bolji da ga nisam niti poznavala? Moje djetinjstvo bilo je obilježeno vrištanjem i plakanjem svaki puta kada je tata odlazio. I nisam mogla razumjeti zašto nije s nama stalno. Čak i sada, kada me nešto muči, kada imam noćne more – sanjam tatu kako odlazi, a ja ga uplakana zazivam. I svejedno, ne bih mijenjala uspomene koje imam na svog tatu ni za što. Ni dobre ni loše. On je bio moj tata i imao je mjesto u mom životu. Tako je i s Moranom – ona je moje dijete. Ali nije samo moje i to je nešto što ne smijemo zaboraviti.

Nikada nije bio problem u zaštiti majke i majčinih prava. Problem je u struji koja čini oca negativcem – a otac nije neprijatelj s druge strane barikade. Zapamtite – ako se gledate s partnerom preko barikada, dijete je u ničijoj zemlji. Želite li to svom djetetu? Zaslužuje li ono to? Mislite li da se iz takvih rovova izlazi bez ptsp-a? 

Odnos između dvoje ljudi, samo je između njih. Nitko vas ne može natjerati da se volite. Ali djetetova dobrobit mora biti iznad svakog ega, svakog rata. Dijete je osoba koja zahtjeva ratovanje na istoj strani – na njegovoj. 

#misusovo

You Might Also Like

No Comments

Leave a Reply