Sasvim osobno

Dnevnik mog tijela poslije trudnoće

29/05/2018

tijelo poslije trudnoće

Supermame, za koje također pišem, nedavno su me pozvale da sudjelujem u projektu pod nazivom ‘I ja sam supermama’. Ideja je bila genijalna – uslikati mame u svim stadijima majčinstva, majke nakon trudnoće, razgolićene pred kamerama. S tim da je naglasak bio na razgolićenosti uma, razgolićenosti emocija. Majke su najsnažnije, ali i najranjivije kada su njihova djeca u pitanju i zato je emotivni aspekt bio vrlo jednostavan za prikazati. Ali ovaj fizički niti jednoj od nas nije lako pao. Znate i same kako to ide – sve smo si mi ‘ok’. Ok, dokle god imamo svu artiljeriju nadohvat ruke – znamo koji kroj nam stoji, što sakriti, što istaknuti, koji dio utegnuti, što prešminkati, a što ne dirati. Za deset dana na moru pregrizreš jezik i obećaš si da ćeš iduće godine ‘biti avion’, što god da to značilo. Ali stati ored tuđi fotoaparat i to u rublju, bez mogućnosti da se sakriješ, nije bio lagan zadatak.

Činjenica je da mame, kao i one koje to nisu, nikada nisu u potpunosti zadovoljne sobom i to vrlo dobro sakrivaju. Neke nesvjesno, a neke svjesno poput mene – u nadi da će moje dijete tako imati stabilniji pogled na vlastito tijelo. No mame, za razliku od onih koje to nisu, najčešće žive u limbu između ljubavi i mržnje prema vlastitom tijelu, tijelu koje im je podarilo ovaj novi život, tijelu koje je iznijelo ponekad i višestruke trudnoće, a u isto vrijeme ostavilo nepopravljivu štetu. Volimo to tijelo jer nas nosi kroz sve, ali ga istovremeno mrzimo jer baš MORA pokazati sve što mu se dogodilo. Ovo što slijedi moja je ‘ratna priča’. 

Kada biste morali opisati moj tip tijela nekome tko me nikada nije vidio, najbliži hipstersko-instagramski izraz bio bi ‘thick’. Ja sam snažna. Jaka. Mišićava. Onako, uvijek imam 10 kg žive (da ne kažem stočne) vage više nego što bi mi drugi dali, lako dobivam mišićnu masu, snažna sam i djelujem višlje nego što jesam. Jer nisam sitna, jel’te. To sa sobom povlači i činjenicu da imam jake ruke i noge i čim nisam u nečem strukiranom, igledam kao krofna. I ne, ovo nije moje ‘oh, recite mi da nije tako, da sam najljepša’ zavijanje na mjesec, ovo je najobjektivniji prikaz, bez uključenih emocija. Dok sam bila mlađa, ljudi su bili uvjereni da sam gimnastičarka – to je takav tip građe. Jake noge, istureno istrenirano dupe, strukić, široka ramena i nepostojanje sisa. Zahvalan tip tijela za obući, ali izrazito nezahvalan za održavanje kilaže. Jer lijepi mi se i zrak, a gdje neće onaj hamburger koji volim pomest s tanjura. 

I cijeli život se borim – ako sam spremna jesti jako čisto i trenirati kao životinja, sve je na svom mjestu. (Pod ‘na svom mjestu’ moram napomenuti da na ovoj slici gdje sam u formi imam 66kg na 166cm – sad znate što mislim kad kažem da sam teška). Ali sve to znači također da dva dana preskočena treninga i vikend ‘slobodnog jedenja’ za mene znači +3 kg na vagi. Ali navikla sam se na to i oscilirala sam cijeli život. I podsvjesno sam se uvijek malo pribojavala trudnoće – jer ne znam kako kontrolirati dobitak kila.Ali sam svejedno ostala trudna, tolike su se udebljale i smršavile, valjda ću i ja. Prva stvar koju sam naučila je: ne možeš kontrolirati koliko kilograma ćeš dobiti. Barem ja nisam mogla.

Niti u jednom segmentu trudnoće nisam imala neke posebne prohtjeve, niti sam imala neke strašne mučnine. Nisam se prežderavala, a nisam ni pokušavala držati liniju. Onako, kao i prije trudnoće, pokušavala sam održavati neku ravnotežu – da je zdravo, ali da se i počastim ponekad. U trudničkom rječniku to znači – jela sam sve što mi je palo na pamet, da si ne lažemo. Ali sam imala žgaravicu cijelo vrijeme što me sprječavalo da se obžderavam (nikako moja snaga volje). To mi je dalo ispriku da jedem dosta suhe hrane, jer ponekad mi nije bilo zlo samo od maslaca na tostu i zelene jabuke. U takve dane sam se držala toga i amen. U prvom tromjesečju dobila sam možda dvije kile. Možda. U drugom tromjesečju sam dobivala školski kilogram svaka dva tjedna, a stomak mi se nije vidio u odjeći skoro do 6. mjeseca. Znate s koliko više kila sam išla roditi? Sa osamnaest! Sa osamnaest (18!!) kila više! Više od pola nakupila sam u zadnjem tromjesečju, u kojem sam, valjda, jela najmanje jer mi žgaravica nije dala spavati, a kamoli jesti. I kada pogledam unatrag, naprosto ne vidim način na koji sam mogla dobiti više ili manje. Moje tijelo se rasporedilo kako mi je štimalo i to je to. Ja tu nisam imala puno utjecaja.

Sretnica sam bila po pitanju strija i elastičnosti – s tim nisam imala problema. Što ne znači da neću imati u drugoj trudnoći, na primjer. Ne znam je li do genetike, aktivnog fitness života prije ili do prehrane, jednostavno nisam dobila strije niti neke vidljive ožiljke. Osim ovog od carskog, naravno. I ovog mentalnog od boravka na rodilištu, ali to je problem mog simpatičnog karaktera. Nisam neki pretjerano organiziran tip, tako da se nisam niti mazala redovito, niti koristila skupe proizvode. Sjećam se da sam kupila ono neko Biobazino mlijeko za tijelo i velika bočica mi je trajala cijelu trudnoću. Ne znam je li krema tako kvalitetna ili sam se ja toliko rijetko mazala, ali recimo samo da sam svjesna da mi je po tom pitanju pala sjekira u med. Ali pri izlasku iz bolnice sam se razočarala – očekivanih pola kilaže ‘koja će otići kao rukom odnešena’ je mirno ostalo tu gdje je. Izgubila sam samo 4 kg u prvih mjesec dana od poroda. A Morana je težila tri! Dakle, gotovo ništa. Od utegnute trudnice ‘koja ima samo stomačić’, preko noći sam postala mekana, gnjecava, opuštena, izrezana i ograničenog kretanja. Kada je nestala napetost stomaka koji sakriva cijelu živu osobu u sebi, sve je bilo izloženo i tek tada, u donekle ne-trudnom izdanju si vidio da se itekako naslagalo svega i svugdje. Odjednom se sav višak itekako vidio. Ali tu je bila mala beba koja je trebala svu pažnju tako da sam se odlučila baviti sobom kasnije. Pogotovo jer mi je ustajanje iz kreveta predstavljalo problem nakon prerezanih trbušnih mišićia, tako da su druge stvari morale čekati. 

Ovdje moram reći da ozbiljno mislim da mi je oporavak od carskog bio brz koliko je – zbog istreniranosti tijela prije. Zaista nisam neka od kremica i tretmana, ali vježbati volim, vježbam uvijek i vježbala sam u trudnoći – fitness prvih par mjeseci, vozila sam bicikl do sedmog mjeseca trudnoće (ni tada mi nije počeo smetati trbuh već je došla zima) i vježbala sam jogu za trudnice od prestanka s fitnessom pa sve do poroda. Ok, lažem – zadnjih mjesec dana sam samo ležala nasukana kao kit i čekala kad ću ići roditi. Ali da, mislim da su mišići, koji su bili uvijek aktivni i koji pamte sve od prije, zaslužni za to što sam već u bolnici mogla sjediti po tursksi, što sam mogla mjesec kasnije podići se trbušnim mišićima i što nikada nisam imala onu rupu, onu odvojenost mišića.

Što se samog mršavljenja tiče, iskreno, niti ne sjećam se kako je išla silazna putanja – kada sam smjela, krenula sam na neko vježbanje, ali sve je to bilo kratkog vijeka i poprilično zbrkano. Mene su zbunjivale one doktorske smjernice gdje mi daju zeleno svjetlo za vježbanje, ‘na primjer, šetanje’. Onako, sestro, šetanje nije vježbanje tako da se molim te, odluči. Ali dokle god sam dojila, polako, ali sigurno sam se vraćala na staru kilažu. Otprilike devet mjeseci kasnije bila sam na početnoj kilaži. Simbolično, rekla bih – trebalo mi je 9 mjeseci da sve skupim, 9 mjeseci sam i skidala. Kilaža je bila tu. Ali ja sam bila neka čudna žena u ogledalu. Za početak, ova žena je imala punu B košaricu. Osjećala sam se kao Pamela Anderson i to ne na dobar način. Da napomenem, pričamo o košarici B. Znači, o dvojci. Ali tako je to kad naučiš biti bez sisa. Bila sam si odvratno vulgarna s tim odvratnim sisama. Da, svjesna sam kako to zvuči prosječnom čitatelju. Ai sa sisama ili bez, ova žena iz ogledala imala je nekako drugačije raspoređenu težinu. Sve je nekako bilo isto, a ništa nije bilo isto. Ništa, ALI NIŠTA od odjeće iz ormara mi nije stajalo. I ne znam zašto! Ali bilo je dozlaboga frustrirajuće!

Ne samo što mi je odjednom sve prekratko jer moram čučnit, skočit, saginjat se, klečat ispod kolica i sl, već odjednom svaka majica mora biti pogodna za dojenje. A nije niti jedna. Uz to hlače jednostavno ne stoje kako bi trebale, haljine su nezgodne, tunike su nezgrapne, majice u preuske… Ja nisam jedna od tih koja može pokazati višak kože ili strije ili naslage koje su tvrdoglavo ostale i zato sam i bila zbunjenja – kako sada odjednom ništa ne stoji, a ja se, kao, vratila u prvobitno stanje?! Tada naučiš da prvobitno stanje više ne postoji. Ali pomiri se čovjek s tim – ipak sam se dosta glatko izvukla, zar ne?

Pogađajte ponovno.

Znate da kod mene uvijek postoji neki twist. Da, i mene živcira. 

Morana je dojila 17 mjeseci. Sve je bilo u redu 17 mjeseci. Kada je prestala dojiti u rujnu, ja sam u prosincu imala dodatnih osam kila. Ne znam kako. Ne znam gdje. Ne znam kada me udario taj kamion i kako ga nisam vidjela – jer ja sam se pripremila!! Krenula sam odmah intenzivnije vježbati, više paziti na prehranu i sl, ali ništa, ništa, NIŠTA nije pomoglo. Ništa! Što god da sam ja radila, kile su na moj užaš polako, ali stabilno išle prema gore. Još uvijek je tako. Apsolutno sam nesposobna izgubiti gram, a taj tren kad odlučim odustati od mučenja – dobijem dvije kile. Nemam problema sa štitnjačom. Sve je u redu. Ali kombinacija usporenog metabolizma, prelaska tridesete i, očito, trudnoća, ostavili su trag koji si još uvijek u potpunosti ne mogu objasniti.

Onih petstotinjak kalorija koje je dojenje sagorijevalo, ja više nisam uspjela nikako nadoknaditi. Ali ima tu i moje krivice, priznajem – od kada imam dijete, više se ne mogu prisiliti na neke stvari. Tako, recimo, ne mogu biti gladna. Ne moram jesti hamburgere i pizze svaki dan, ali gladovati ne mogu. Nisam sposobna. Ruke mi se tresu, plete mi se jezik i postanem histerična. Tako je i sa ekstremnim dijetama – ne vidim svrhu u tome da mrzim svoj život većinu vremena kako bih mogla obući broj manje traperice.Uostalom, pokušavam biti realna i reći da nisam spremna ostatak života ne pojesti niti jedan ugljikohidrat. Ikada. Jednako tako ne mogu smanjiti broj kave na dan, kao što ne želim izbaciti čašu vina pred tv-om s vremena na vrijeme. Vježbam jer mi je to gušt, ali vježbam samo ono što mi se sviđa, ne razvlačim se na mučilištu. 

Ali se zato kolektivno možemo nasmijati onom simpatičnom komentaru da ‘prave mame ionako mršave od trkanja za djecom’. Jer ne stignu piškiti u miru, a kamoli se obžderavati pred tv-om, tako da je sasvim normalno da će sve otići odmah i sada. Ja ću vas samo pitati, što ćete pojesti u trenutku u kojem vam se šećer zalijepi za pod i krene vam se crniti pred očima: a) djetetove ostatke tjestenine, dva kinder pinguija s nogu i šaku smokija ili b) na brzinu si očistiti salaticu, narezati na sitno, bijelo meso (koje ste zaboravili odmrznuti) malo baciti na tavicu i zaliti maslinovim uljem. Nisam ni mislila. 

Sve u svemu, ne znam što vam reći na kraju. Moja priča nema onaj tragični element, nisam ‘mama tigrica’ i nije mi trudnoća ostavila nepopravljivu štetu. I neću biti licemjerna i reći ‘ali ja sam iznad toga, ne bi mi smetalo niti da je’. Jer naravno da bi. Jer naravno da sam sretna što je prošlo relativno bezbolno. Ali isto tako ću vam reći da i u trudnoći, i sada, jednostavno ima previše elemenata koji su od početka van moje kontrole. Činjenica je da to tijelo nije više tijelo koje je bilo sa 25. Više ne mogu predvidjeti hoće li reagirati na neke stvari i kojom brzinom, a sve je jasnije da s godinama postaje sve teže. I tu je sada ona mentalna komponenta gdje si moramo oprostiti što ne izgledamo kao s 25. Jer nemamo više 25. Vrlo jednostavno. I pomalo srcedrapajuće, znam. Tako da mislim da ipak dio vremena koje trošimo na mučenje i izgladnjivanje trebamo preusmjeriti u, recimo, promjenu garderobe. Onu koja nam SADA dobro stoji, ona koja SADA odgovara našem tijelu, ona koja je za ovo razdoblje.

Od 14. do 40. tjedna

I smijem li vam priznati da se ipak i dalje bojim druge trudnoće jer ne znam što će tek ona, u tridesetima, donijeti?

You Might Also Like

7 Comments

  • Reply Marija 29/05/2018 at 11:27

    Dvije poslije 30, dva različita poroda. Što reći, svi smo različiti. Tašta jesam, i ne smetaju me cice koje vise ko afričkoj ženi jer push up sve popravi ali me smetao period velikoga dupeta. Sad, nešto više od pola godine nakon drugog poroda i blizu 40-te, znaš kaj, izgledam bolje nego ikad, kao da i nisam rodila.
    Geni mogu biti bitch i blagoslov a tijelo te može iznenaditi. U konačnici ova kasnija trudnoća se bolje odrazila na mene i fizički i psihički.
    Reći ću još da smo mi žene previše samokritične u svim pogledima. Ove moje viseće cice othranile su dvoje djece a ja ih jedva pogledam a kamoli zahvalim tijelu na savršenosti.

    • Reply Maja Marich 29/05/2018 at 19:33

      Daješ mi nadu za dalje 🙂 Ali u potpunosti si u pravu – nikada se ne zahvalimo tom tijelu što nas nosi sve te godine kroz sve navedene promjene! <3

    • Reply Anita 04/07/2018 at 00:35

      Divno i istinito napisano…♡

  • Reply Nikolina 29/05/2018 at 19:40

    Moja mama je, na primjer, rodila nas četvero. Tek sad, na rubu 50-ih, izgleda fantastično. Bolje neg kad se udala. Ali kad je rodila mog brata, drugog po redu, izgledala je gore nego nakon četvrte trudnoće. Tako da, možda je četvero tajna za pravu liniju. 😀

    • Reply Maja Marich 04/06/2018 at 21:27

      Ahahaha, ja ću uzeti taj savjet u obzir ako ti prvo iskušaš njegobu istinitost! 😉

  • Reply Nikolina 30/05/2018 at 09:06

    Moja Majo sve smo mi na svoj kalup radene, od mame i tate i onda ni ne ocekujem da imam tanke listove jer genetski nema sanse! Ali znam da nakon dva poroda izgledam bolje no ikad, iako se to po ispijenom licu ne bi reklo! ☺️😆

    • Reply Maja Marich 04/06/2018 at 21:28

      Ja još uvijek ne izgledam bolje nego ikad, ali tko zna, možda poslije drugog… A što se genetike tiče – mama mi je i trenutno zgodnija od mene, a u njenu robu nikad nisam mogla stati. Dok s tatinom nisam imala tih problema. Tako da…

    Leave a Reply