Sasvim osobno

Kako se nositi s obiteljskom anamnezom?

12/03/2018

obitelj

Probudila sam se pred zoru s osjećajem da me nešto peče u grudima s desne strane. Razmišljala sam hoću li išta pokušavati ‘ispipati’ ili je bolje da ne diram ništa. Nisam vična samopregledima pa se nekako ne usudim ni pokušavati jer ne znam kakvo je stanje bilo prije. Samo ću si napraviti paniku. Ali činjenica je da me nešto peklo, taman oko bradavice. I dok mi je jeza prolazila niz kralježnicu, registriram zadnjim trzajem razuma, da mi pidžama ima neke ušitke na sebi i šav prolazi točno tu gdje me peče. Valjda sam krivo spavala pa je zaboljelo.

Od te epizode navedenu pidžamu nosim naopačke. Ali svejedno se svakih par dana probudim oblivena znojem jer mi ‘nešto’ raste u grudima, uvjerena sam. Bez obzira što idem jednom godišnje na ultrazvučne preglede, a i ginekologica me nedavno isprepipala na sve strane. Jednostavno se moj mozak priprema na vrlo izglednu situaciju i valjda si krči teren. Što prije to prihvatim, to bolje.

Odakle sada ovakvo nesuvislo trabunjanje? Vidite, mojoj mami je dijagnosticiran karcinom dojke kada je imala 43 godine. Do tada je redovno išla na ultrazvučne preglede svake dvije godine. Ovaj se razvio u međuvremenu. Osim toga, u obitelji njenog oca, od četvero preminulih, troje je umrlo od karcinoma. Svi u poprilično ranoj dobi. Iako je moja mama imala sreću pa ‘kad već ima karcinom, ima njegov najpovoljniji oblik’ (riječi onkologa), sedam godina kasnije se ispostavilo da je taj karcinom mutirao i prouzročio najteži i najgori oblik metastaza. Koje su zahvatile kralježnicu, zdjelicu, pluća i još par mjesta. Do pedesetog rođendana, život moje mame visio je o niti. 

I današnjim danom sam gotovo obilježila godišnjicu od prvog teksta kada sam to napokon imala muda priznati sebi i svijetu. U tekstu Žena, majka, ratnica obračunala sam se sama sa sobom i pripremila se za daljnji proces. Tako sam barem mislila. U medjuvremenu je vrlo brzo postalo vrlo grozno. Mislili smo da je prognoza strašna, a onda su kolica koja jure nizbrdo ostala i bez kotača, recimo to tako. Metastaze su prouzrokovale pucanje vratnog kralješka, još veću bol i polupokretljivost. I vrlo vrlo tanke šanse za preživljavanje. 

Najsnažnija žena koju poznajem, u par mjeseci je od zdravog čovjeka postala ruševina koja se bori za život. Na trenutke sam dolazila k svijesti u situacijama kada je molitva koja se mehanički izgovara prešla iz ‘samo da joj bude bolje’ na puno mračniji nivo. Prešla je u ‘samo da bol prestane, pa makar to značilo i …’. Vjerujem da ste shvatili. Uz jednog roditelja kojeg sam otpratila sa 16 godinu u iznenadnu smrt, zaista se nisam nadala da ću par godina kasnije biti u situaciju da molim da se nečij život završi, ako je to jedini način da muka prestane. A vidite, ja sam osoba koja se nikada ne moli.

I tako, dok su ljudi slavili Božiće i Nove godine, ja sam bila na ničijoj zemlji. U prostoru koji nije niti na nebu niti na zemlji. Ali čudo se dogodilo u zadnjih par tjedana, čudo koje smo do tada već otpisali. Mi smo ga prihvatili objeručke i sada guramo dalje. Provirili smo iz najdubljeg ponora, nada se ipak vratila na obzor.

u ogledalu

Baka i dida na proslavi 50. godišnjice braka

Ali buđenja po noći ostaju. Jer paniku više kontrolirati ne mogu. Ne pomaže ni kada mi mama, uza sve to, ponavlja kako je i sama bila redovna u svim pregledima, nema tu garancije. Ali ima prognoze sive budućnosti. Jer vidite, 30% svih karcinoma dojke su nasljedni (10% nasljedni, 20% obiteljski). A kod nasljednih karcinoma je pravilo da se pojavljuju u mlađoj životnoj dobi i zahvaćaju obje dojke. U prijevodu, ako vam je majka oboljela od karcinoma dojke u mlađoj dobi, velika je šansa da ćete i vi. Ne pomaže ni to što ste dio života proveli u Slavonskom Brodu. 

I to je dio o kojem se svatko od nas boji pričati.

Kada imate nekoga u obitelji tko se trenutno bori s rakom, egoistično je razmišljati o sebi i ‘svojim osjećajima’. Jer kakva bih ja to kći bila da u njenoj agoniji idem malo ćaskati o tome kako se JA osjećam?! Odlično, ja trenutno ne idem na kemoterapiju i ne razmišljam o tome hoću li se ikada probuditi bez bolova. Sve je to sastavni dio tzv. survivors guilt-a, one grižnje savjesti koja vas proždire ma što radili. Šetali parkom, uživali u suncu, vodili dijete u lunapark, kupovali kupaći za more. Kako se usudim dok ona pati?! Živciram se oko pet kila viška, trošim vrijeme gledajući serije, planiram godišnji u Švedskoj. A moja mama se bori s rakom! 

Racionalna sam po prirodi i zato se oslanjam na suvremenu medicinu. Saznala sam sve što se saznati moglo, pratim sve što je pratiti moguće i time se hvatam za slamke. Ali me i dalje žestoko živciraju oni sa ‘pa ne mora tebi’ stavom u životu. Ne mora. Naravno da ne mora. Ali to ne znači da ne trebam biti pripremljena i spremna na sve. Čemu riskirati? U današnje doba, uz sve stresove koje suvremeni život donosi, kako uopće biti pretjerano optimističan? Moja budućnost u sebi nosi skore genetske testove. A možda nosi i izjavu jedne doktorice koja mi je savjetovala da ‘rodim svu djecu koju planiram imati, tako da, u slučaju loših testova, mogu što prije odstraniti sve problematično.

Pod tim mislim na vlastite dijelove tijela. 

Baš kao što je moja mama, baš kao što je toliko tuđih mama učinilo. 

I jasno mi je da nisam jedinstvena niti posebna – svatko od nas može se razboliti isto kao što nitko ne zna kada ga čeka kraj. To i je poetski dio života. U protivnom, ne znam kako bismo uopće živjeli s teretom takvog saznanja. Ali posebnu težinu nosi obiteljska anamneza. Stvar je to o kojoj se ne govori previše. Barem ne izvan liječničkih ordinacija. Ali je realna i veoma česta. Toliko nas gleda svoje roditelje kako prolaze kroz strašne stvari. A zatim pripremamo i sebe na slične ishode. Za svaki slučaj. Jer nikada ne znaš. 

slike na zidu

foto: Ivana Alerić

Postoji i silver lining u svemu tome. Postoji spoznaja da bolje sutra može doći, postoji bliskost koja proizlazi iz zajedničke boli i postoji poriv za pametnijim korištenjem vremena. Moja mama je prva koja me konstantno podsjeća na to. Na to da ne zadržavam ništa u sebi. Da ne puštam da se nakuplja i taloži. Da se borim za sebe i kada to ‘nije pristojno’. Da naučim živjeti za sebe. I zbog sebe. Njena dijagnoza teška je za sve nas. Ali nas zaista uči koliko je vrijeme od neprocjenjive važnosti. Jer uz tatu smo prošli kroz šok, i kroz mračno razdoblje prihvaćanja da se dogodio rez. Jedan dan je bio tu, a drugi nije. Uz mamu učimo kako i u najlošijim danima, opet postoji sutrašnji dan. Opet imamo pravo na trenutke kada Morana čita slikovnicu zavaljena u krevetu uz baku i Mačka. Postoji sunčana kava na balkonu, u bademantilima. Postoji slavljenje rođendana, pisanje božićnih čestitki i šaranje kredom po dvorištu. 

Jer život nije gotov. Usran je i težak i nepravedan i prokleto iscrpljujuć. Ali je neprocjenjiv. Mi koji balansiramo konstantno na margini katastrofe to najbolje znamo. To što smo spremni na najgore, ne znači da i dalje ne cijenimo svaki sretni trenutak koji ulovimo. A takvih je zaista mnogo. Jer sreća je u malim stvarima. U obiteljskim albumima i ponovnim susretima. Ponekad čak i u doktorskim ordinacijama. 

 

 

You Might Also Like

10 Comments

  • Reply Bica 12/03/2018 at 12:21

    Odličan tekst draga M. Na žalost svi se tu negde,neko manje neko više pronalazimo…tako i ja.. Zagrljaj za tebe i tvoju mamu ❤

    • Reply Maja Marich 13/03/2018 at 00:11

      Hvala ti! <3 Ne znam samo tješi li me ili rastužuje što se mnogi pronalazimo u takvoj tematici...

  • Reply Korana 13/03/2018 at 15:47

    Ne znam jel mi sad lakse…..ili teze. ♡

    • Reply Maja Marich 20/03/2018 at 17:13

      Bome, ni ja <3

  • Reply GlitterGirl 20/03/2018 at 14:05

    Ovakve stvari nas podsjećaju da je svaki trenutak dragocjen, i da ga trebamo proživjeti kako želimo, s ljudima koje volimo – hvala ti na tom podsjetniku jer, iako svi strepimo od gena kamenih, ima dana kad zaboravimo, kad gledamo serije pola dana i ništ’ nam se ne da.
    Volim tvoje tekstove jer nisi optimist – danas te svi špotaju ako nemaš roze naočale, odmah si party pooper.
    ❤️

    • Reply Maja Marich 20/03/2018 at 17:13

      Hvala ti <3 Ja se uvijek iščuđavam tim vječnim optimistima. Imaju li oni neku drugu vrstu života? Jer ja to ne razumijem. Čak štoviše, ja to NE ŽELIM razumjeti! Mislim da bih bila nadosadnija verzija sebe da sam 'klasa optimist'.
      I baš to, treba se konstantno podsjećati da je vrijeme dragocjeno i da smo i sami takvi. Šteta je da samo prođemo kroz život i ugasimo se.

  • Reply Marija 22/03/2018 at 21:17

    Naletim na ovo danas, a eto, baš je danas taj dan godina i pol otkad ga nema. I isto sam tako odjednom molila i sklapala svakojake paktove s okrutnim bogom i sjedila duge sate i željela da neki dani kad mu je bilo dobro traju zauvijek. Beskrajni dan.
    I jasno sve bih dala za dan više, za minutu, za sat, naravno onih trenutaka smijeha, ispijanja kave, čitanja novina nikako agonije. Nevjerojatno koliko je vrijeme nemilosrdno. Sreća ne prati hrabre i opet ga sanjam da je tu, i mogla bih sve ispočetka samo da je tu, svu mučnu borbu, zamijeniti mjesta, štogod. E da je.
    Sva ova litanija je samo zbog onog dobro poznatog i najtežeg – osvijestiti i cijeniti sada.

    • Reply Maja Marich 29/03/2018 at 22:43

      Srce mi je prepuklo dok sam ovo čitala <3 Kažu da vrijeme ne liječi sve rane, mi se samo naviknemo. Na žalost.

  • Reply M 10/05/2018 at 06:37

    Sjecam se da su mi se suze slijevala kada sam ne tako davno citala ovaj tekst a sada 2 tjedna nakon otkrica kako mojoj mami nema pomoci i ima ogranicen rok trajanja, ovaj tekst nosi neku ogromnu tezinu, more novih suza, knedle velicine stijene u grlu…
    Tek smo na pocetku bitke kojoj unaprijed znas kraj a ja se vec sad na kraju svakog dana raspadam i pred zoru skupljam komadice da polijepim krhotine da novi dan izguram…zbog nje, zbog njene male unucice, zbog njenih roditelja, dvoje jadnih starcica koji su ovisili o njoj i koji jos ne znaju taj strasni ishod…
    I dalje postoji jos neki mali plamencic nade za nekim cudom ali ga doktori svojim prognozama uspjesno svako malo i sve vise i vise gase…
    Ne znam…toliko je toga sto bih ja htjela a toliko je malo vremena… 🙁

    • Reply Maja Marich 11/05/2018 at 11:18

      Ovo mi je tako teško, tako žao čuti. Ne mogu ti reći ništa pametno osim da nada zaista postoji dokle god se imate prostora boriti. Ja sam u prosincu bila spremna svaki dan dobiti poziv da moram hitno kući, da moram organizirati sprovod. Najozbiljnije. Situacija je bila TOLIKO ozbiljna i TOLIKO grozna. Ali zaista, samo pola godine kasnije nalazimo se u skroz suprotnom paralelnom svemiru! Mama je toliko bolje da ja ozbiljno vjerujem da će uskoro biti u stanju ona nama doći u posjetu! Naravno, i dalje nisam nerealna, kod raka se to uvijek može promijeniti preko noći i toga sam svjesna. Ali ti želim reći da nada uvijek postoji. S druge strane, ja sam rano ostala bez tate tako da ti moram reći da se ipak i na to moraš pripremiti. Jer nikad ne znam. Grozno je to za čuti, ali gledaj to kao šansu da barem zadnje dane provedete zajedno – nešto što ne biste mogli u slučaju naglog odlaska.
      Što god da se dogodi, želim ti samo more snage. To je ono što ti treba u obje situacije. Nadam se da će ipak krenuti na bolje. Drži se!

    Leave a Reply