Sasvim osobno

Žena, majka, ratnica

20/03/2017

 

Gilmore Girls – A Year in the Life

Jedan od razloga zašto sam manje aktivna na blogu zadnjih dana je i to što mi je mama trenutno poprilično bolesna. Žena koja je ostala udovica sa 36, a onda i ‘odradila’ karcinom dojke sa 43. A to je bez nabrajanja svih mogućih ‘neplaniranih’ situacija koje ti život donosi, a bilo ih je. Moja mama je borac. Uvijek bila. Ali se čovjek malo zamisli kad vidi koliko ljudi se žali godinama i stoljećima na ‘zdravstveno stanje’, na život, na okolnosti, a požive do 89. Moja mama, kao i dida, ulaze u kategoriju onih koji šute. Dok ih ne pokosi. I sada se ponovno nalazimo pred jednim teškim razdobljem koje ćemo opet svi ‘odraditi’ kako najbolje znamo. Poprilično tiho, ali udarnički. Ja ću biti zadužena i za nabacivanje neumjesnih i preuranjenih šala, ali bože moj, to je moja zadaća. Ipak, svaki puta mi taj zadatak pada sve teže i ne zato što ostajem bez materijala za šale – zahvaljujući životu, rezervirala sam si mjesto u prvom redu do nepresušnog izvora. Doduše, vjerojatno i mjesto u paklu, ali o tom po tom.

Svaki puta me sve više pogađa jer je moja mama netko s kime se konstanto poistovjećujem. Netko od koga pokušavam pobjeći cijeli život jer me previše podsjeća na sve ono što ću vjerojatno biti kad odrastem. Nekada je blizina koju svi mi u obitelji njegujemo, popriličan teret. Nekada je lakše pokriti se preko glave i ne javljati na telefon. Slične smo jako, mama i ja. Osim što ja mrzim da mi se stoji preblizu, a ona je taktilna osoba. Ali puno problema koje imam u komunikaciji dolaze od njene škole. Od nje sam naučila zauzeti borbeni stav i ‘odraditi to sama’. Jer moram sama. A i kad ne moram – pitanje je časti! Osim toga, njegujem slične životne odabire kao i ona. I zato što su bili njeni, zato što su njoj često ispali neočekivano loši, svake svoje odluke se bojim unaprijed. S godinama primjećujem da sam sve kruća i sve teže mi je odlučiti bilo što. Jer konstantno čekam da mi padne klavir na glavu, da budem slikovita.

Tatina poprilično rana smrt i mamine konstantne dijagnoze u meni su stvorile bipolarno čudovište. Čudovište koje želi u isto vrijeme uživati u obiteljskom životu, imati četvero djece i radovati se malim stvarima. Jebeš posao, kada je tko na samrti žalio što nije više radio, zar ne? Djeca, ljubav, iskonske vrijednosti (da ne kažem tradicionalne). Isto to čudovište želi prespavati pet dana minimalno jer – čemu? Čemu trud? Čemu pokušavanje? Ionako ispadne da bi bilo pametnije našmrkati se koke i zabiti motorom u zid. Bez kacige. Jer prečesto imam osjećaj da je moj život konstantno ponavljanje prometnih nesreća, sa raznim ishodima. Ako imate osjećaj da su vam dani odbrojani, želite u to isto vrijeme sve. Naći posao, postati poslovna zvjerka, imati ‘svoje’ pare, riješiti se okova obaveza i putovati, uživati, imati vremena za sebe. Ali želite i psa i drugo dijete i šetnje u suton i održavanje prave ljudske veze sa čovjekom za kojeg ste se udali.

Ono što je teško objasniti ljudima koji nisu prošli kroz slične traume je osjećaj samoće koji vas odvoji od svih ostalih. Možda želite ljudski kontakt, možda ne želite odgurati sve ljude u svojoj blizini, ali ako ste imalo kao ja, to jednostavno teško funkcionira. Sjećam se trenutka kada mi je tata poginuo, trenutka nakon što sam zvala hitnu, davala umjetno disanje, smirivala mamu, rješavala sve što se riješiti moglo, sjećam se da sam ulazila u dvorište i gledala u sunce. Bilo je kasno ljeto i hodala sam prema kući i jedino o čemu sam razmišljala je kako je nepravedno što sunce jednako sja, ptice jednako pjevaju i ništa, ništa se nije promijenilo. To je nešto na što vas nitko ne upozori. Suvremena kultura nas je razmazila obmanjujući nas da smo strašno bitni, da svijet zadrhti kada se nešto strašno dogodi. Ali to nije tako. Ništa se ne promijeni. I ništa vam bolje ne pokaže koliko smo zaista nebitni kao trenutak u kojem doživite osobnu tragediju, a ništa se ne dogodi. Nije se nebo smračilo. Nije došlo do smaka svijeta. Čak ni vi – ni na vama se zapravo ne vidi da se nešto dogodilo. I koliko god vam ljudi pokušavali pomoći, nitko to zaista ne može. Sve je u vama i sve je do vas. Ja sam to naučila sa 16, moj brat s 9.

Ljudi se često čude (vjerujem da je ovo blaža verzija onoga što rade iza leđa) jer sam ja otvorena u svakom aspektu svog života. Znate, ne slamam se i ne plačem pred ljudima pa ne izazivam suosjećanje. Ono što sam naučila u životu je da je ljudsko suosjećanje često samo nešto čime ti isti ljudi hrane sebe – s vama to nema previše veze. Ljudi to čine da bi se osjećali bolje, da bi imali osjećaj da su nešto učinili po tom pitanju. I to je u redu. Ali nikada ništa nećete preboljeti ako se s tim ne odlučite boriti sami. Kako znate i umijete. Ljutnja, tuga, depresija – što god vam treba. Ja sam tako naučila zasukati rukave i odraditi što treba. Ono što mene vodi u takvim situacijama je društveno neprihvatljiva letargija i provale ljutnje. Ljutnja je ono što me tjera naprijed. Letargija ono što me održava normalnom (ili si samo volim tepati, a ustvari sam zrela za Vrapče). I crni humor. Ništa ne liječi kao humor, a to je ono što znam najbolje – iskoristiti krajnje neprijatnu situaciju za smijeh. Meni pomaže. Mojoj obitelji također. Susjedi koji se zgražaju na navedeno ionako su tu samo radi promatranja spektakla, ne zbog nekog realnog suosjećanja.

Ali ja nisam tip za pisanje grandioznih ‘we can do it’ statusa kao ni srcedrapajućih ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?!’ vapaja. Ne vjerujem da svatko dobiva po zaslugama, kao što ne vjerujem ni da nam je svima unaprijed zapisano ovo ili ono. Ne vjerujem u karmu, ne vjerujem ni da će mi ‘nebo suditi’, a ne vjerujem ni u new age filozofiju gdje je sve u našim rukama. Jer znate, ako imate rak, to znači da ste ga nekad negdje prizvali. Možda ne svjesno, ali hej, zašto vam ne bismo nabacili još malo i grižnje savjesti kad ste već na podu? Neću ni ulaziti u raspravu o odgovornosti djece s teškim oboljenima, posebnim potrebama i sl. Ne vjerujem da postoji ravnoteža u svijetu jer bi to značilo da nekoga hitno trebam pozvati na raport da mi u detalje objasni neke stvari?!

Vjerujem da moje blebetanje, naricanje ili zaklinjanje neće nikoga spasiti niti nikome pomoći. Idemo dalje za iste pare – ni prvi ni zadnji koji su nokautirani. Da se ne lažemo, nije nam to ni prvi nokaut, a o broju borbi više ni ne možemo raspravljati. Kako ono ide ‘bilo je to godine 903.?’ Sjećam se da mi se svidjelo kad sam negdje čula onu krilaticu da nam bog daje samo onoliko koliko možemo podnijeti. Svidjela mi se jer sam kroz podsmjeh pomislila ‘Oh, pa odlično! Ja sam onda badass!’ U toj maniri mogu samo reći nek slobodno izađu sa svim s čim raspolažu jer mi smo spremni. Svi mi. Svatko za sebe, ali svi zajedno. Uvijek smo spremni. Ako ćemo iskreno, mislim da nikada nismo niti odahnuli.

Zato se pripremamo na put. Nekome je potrebna ruka na ramenu, nekome rame za plakanje. Moja mama će od mene dobiti debilne fore koje su malo više neugodne nego smiješne. I taxi službu. Ali to je ok jer je to ono što moja mama očekuje od mene. Jer i po tome smo slične. No ipak, sličnost koja će nekada biti divan kompliment, trenutno je samo podsjetnik na sve što može poći po zlu. Podsjetnik na sve načine na koje je moj život tako sličan njezinom. Moja mama isto nije radila svo vrijeme. Moja mama se posvetila obitelji. Moja mama je ostala udovica sa 36 godina, kojom godinom radnog staža i dvoje djece. E da, zaboravila sam, i izdašnom državnom mirovinom u iznosu od 700kn. Za oboje djece, zajedno. Party, ha? Itekako. Moja mama je u međuvremenu završila još nekoliko raznih zanimanja, sve po dobrom hrvatskom sistemu – snađi se druže. I radila je svugdje i svašta. I ostala bez osam neisplaćenih plaća. Ostala je putem i bez nekih bliskih osoba, bez par prijatelja, sa par modrica. Ostala je i bez grudi i limfnih čvorova i maternice. I živaca, rekla bih u maniri svojih loših preuranjenih fora. I kao nagradu za pošteno odrađen posao mučenice u široj okolici, sada ima metastaze. Moja mama još uvijek nema pedeset godina, samo da znate.

I dalje ne smatram da smo vrijedni žaljenja. Niti da je ‘naša priča’ po ičemu tragičnija od toliko drugih životnih priča. Ali sjetite se, život ti donosi koliko možeš podnijeti. A mi smo nešto kao Mel Gibson u Brave Heartu. Ne, čekaj, oni poginu na kraju? Ili?

#misusovo

You Might Also Like

No Comments

Leave a Reply