Sasvim osobno

Jelena i Rujana umjesto Carrie Bradshaw

10/10/2017

Muž mi je nedavno bio na team-buildingu, začudo, u Hrvatskoj. I kada me pitao želim li da mi što donese, ja sam kao prava Carrie rekla: ‘Danas je izašao novi Storybook! Samo to! Pliz, pliz, pliz!’ I muž, kao dobar suprug kakav i je, donio je svojoj zakonitoj najveće blago s ovih prostora. … A sada – ‘ajmo natrag u normalu. Nisam baš Carrie, a nije ni ovo baš Vogue. Svaka čast Anni Wintour i njenom carstvu, ali ovdje imate barem nešto i za pročitati, što se ne bi reklo i za poznatu modnu Bibliju. Iako, priznajem, jesam fan navedenog časopisa (našeg, ne od gospođe Anne), nisam baš toliko zagrižena da moram skupiti sve – POKEMON! Ako naletim, super, ako ne, nikom ništa. U svakom slučaju, smatram ga boljom inačicom drugih sličnih lifestyle časopisa, a pogotovo ako uzmemo u obzir još i onu odličnu verziju za mame. 

Ono što je mene ovaj puta pretvorilo u najobičniju fangirl iz najgoreg doba Backstreet Boysa su žene koje su se našle na naslovnici. Žene koje meni znače smiješno puno – njima je to vjerojatno smiješno, a meni je samo puno. Ali Rujana Jeger i Jelena Veljača moje su suvremene heroine i ne sramim se to priznati. I to moram reći baš na takav način jer me svaki put nasmije reakcija svih ljudi oko mene na izrečeno. Svaki put imam osjećaj kao da iznosim prljavo rublje i, bez pretjerivanja, očekivala bih blaže reakcije da sam rekla da ujutro idem na abortus, a nakon toga na rundu crne mise. (Piše li se crna misa velikim slovom?!) Ne šalim se.

Što je to u Jeleni Veljači i Rujani Jeger što nam smeta? Zašto je Jelena Veljača osoba koju ‘volimo mrziti’, a zašto se Rujana uporno gura pod ‘trivijalno štivo’? Zašto se njihova postignuća konstantno umanjuju i zašto se, pobogu, sramimo reći da pratimo te žene? Na kraju krajeva, zašto bi meni trebalo biti neugodno napisati ovako nešto kao osobi sa nekim diplomama koje garantiraju da možda ipak znam o čemu pričam kada su u pitanju književnost, ali i novinarstvo?!

Naravno da tu možemo raspravljati o cijeloj problematici feminizma i omalovažavanja ženskog pisma tako da ga se, za početak, uopće gura u ladicu ‘ženske književnosti’. Jer sve ostalo je ‘književnost’, a sve što pišu žene može se ugurati u jednu rubriku. Možemo pričati i o klasičnom slučaju slut shaminga gdje za svaki ženski uspjeh tražimo opravdanje u vidu ‘koji krevet ju je gdje pogurao’ i omalovažavati njihova postignuća komentarima kako ‘to ionako nije bitno jer je premršava, a i nos joj nije pravilan’. Sve smo to već pokušali, i već smo ih oblijepili etiketama, ali one i dalje pišu, i dalje rade. Zašto? Jer znaju. A znanje je nešto što vam nitko ne može oduzeti. I baš tako, postale su moje suvremene heroine na hrvatskoj pozornici. Pa hajd’mo biti otvoreni i direktni – Rujana Jeger bila je jedan od glavnih argumenata za moje upisivanje novinarstva. Ne šalim se.

Činjenica je da oduvijek čitam sve što mi se nađe pod nosom, ali sam i odmalena fan tiskovina. Odrasla sam na Teenu i OK!-u i jedna od najvećih dilema mog mladog života bila je kako izabrati samo jedan! Džeparac je bio mizeran, kao i svima, i dva časopisa jednostavno nisu dolazila u obzir! Nisam mogla živjeti bez Teena i svih savjeta o preživljavanju života prosječnog tinejdžera, ali onda neću imati novi poster Avril Lavigne i nikada neću saznati što to Ville Valo ima u stanu?! Život je okrutna ljubavnica i to sam saznala vrlo rano – daljnje objašnjavanje nije potrebno kada moraš birati između Ville Vala i savjeta oko prvog poljupca, a imaš 13!!

Negdje u svemu tome sam odrasla i ušla u klub ‘velikih cura’, onih koje su kupovale Cosmo! Tek to je bila investicija, ali ja sam bila spremna ne jesti, ako treba. (A svi koji me znaju, znaju da ja ne odabirem NIŠTA umjesto jela!) I lijepo je bilo gledati te šarene stranice, upijati životne mudrosti poput one ‘kako ostati vjerna sebi’, a stranicu iza ‘kako se u potpunosti promijeniti da bi se svidjela muškoj jedinci’, zarazan je bio taj osjećaj pripadnosti. Pripadnosti svijetu koji je bio tako dalek i neuhvatljiv. I nekako, između sveg tog šarenila, ja sam pronašla crnu točku na koju sam se fokusirala. Krenulo je spontano, kada sam slučajno uočila da mi je nekako ‘ta rubrika’ najbolja, sve dok nisam došla do začudne situacije u kojoj nakon kupnje časopisa prvo čitam kolumnu, a onda proslijeđujem časopis. Ostalo ću kad stignem. Ili nikada. 

Rujana Jeger za mene je bila netko tko mi je otvorio oči i pokazao mi da i ‘ovakvi poput mene’ mogu naći svoje mjesto pod suncem. I sada ne govorimo o ‘ja bih bila Carrie Bradshaw u New Yorku’! Govorimo o ženi koja je na brdovitom Balkanu uspjela biti odrasla gotičarka sa stalnom kolumnom u Cosmu. U mom svijetu, to je bilo ravno mogućnosti da jednorog ušeta u moju sobu i pokloni mi stan na Jabukovcu. Takve stvari se jednostavno ne događaju! Jer meni su rekli da moram biti kao i ostali da uspijem. Meni su rekli da svoje stavove moram utišati i razblažiti i nikome ne pokazati svoje nesigurnosti. Rekli su mi i da se nakon faxa moram uozbiljiti i oblačiti kao odrasla osoba te se ispričavati jer postojim. Rujana Jeger rekla mi je drugačije. Rujana Jeger za mene je bila kao ‘kul tet(k)a’ koja te vodi kroz život i sve zavrzlame odrastanja. I razumjela me na više razina – od šopingholije i sakrivanja kupljenih stvari pred mužem do vječnih dijeta i isprobanih fitness režima. Bila je površna i ženskasta kada je to trebalo biti, ali me naučila i kako biti feministica, pokazala mi je sve probleme s kojima se žene nose na raznim stranama svijeta i učinila ono najvažnije – približila mi je istinu da je svaka ta priča i moja priča; svaki ženski problem i moj je problem! Rujana je bila netko tko ‘želim biti kada odrastem’. 

Mojim odlaskom na fax, njeno pisanje se prorijedilo, a ja sam proširila obzore. To je lako kada imaš dobre temelje i znaš u kojem smjeru trebaš gledati. Bila sam zaokupljena svim i svačim dok negdje u tami knjižare , par godina kasnije, nisam nabasala na njen roman Darkroom. Bila sam zgrožena činjenicom da ja, kao najveći fan ikada, ne znam niti za postojanje dotične knjige. Knjige koju i sada ljubomorno čuvam na polici jer mi pruža uvid u svijet tako sličan mom. I svakih par godina ju pročitam, čisto da se podsjetim da za mene još ima vremena. Podigla mi je ljestvicu i pokazala da se može gurati i dalje. Uostalom, dijete mi se zove Morana! Moram li još išta reći?!

Nekako u to vrijeme krenula je i hajka oko nove zvijezde hrvatske televizije – Jelene Veljače. Provlačili su je po svim medijima i na trenutke čovjek nije mogao pobjeći od njene pojave. Da mi je bila nešto simpatična, nije, ali to ionako nije bio moj problem – nisam se bavila niti hrvatskom estradom niti zlatnim dobom hrvatskih sapunica. Tako da mi je konstantno prolazila ispod radara. Dok mi nije zaokupila pažnju sve većim obujmom posla koji je radila i time me zaintrigirala. Ali ipak nisam mogla pronaći nekakvu poveznicu s njom – dok nisam pročitala jednu od njenih kolumni u Jutarnjem. Morala sam si priznati jednu stvar. Ja uistinu poštujem rad ove žene! Stil joj je bio jednostavan i jasan, otvarala je dušu, naoko, bez imalo poteškoća. Ali samo na kapaljku. Uspjela je ono što dugo nisam pronašla kod naših autora – pisati o sebi dovoljno da čovjek osjeti iskrenost, ali ne previše da se osjećamo kao voajeri. Poanta je bila jasna, tekstovi su bili zanimljivi i životni, ali nije bilo propovjedanja niti prodavanja muda pod bubrege. Razoružao me #girlpower kojim zrači i način na koji je ostajala stajati bez obzira na sve što su bacili na nju. Žena čij su uspjeh uvijek i svugdje pokušavali opravdati kao ‘tuđi’ i dalje nije pokazivala znakove usporavanja. Baš poput Rujane – beskompromisna u tome da živi svoj život. Onako kako ona smatra da je to potrebno.

Iako stilski drugačije, obje krasi taj snažan gard gdje stoje iza svega što su ikada napravile. Ne bježe od svojih neuspjeha niti grešaka, ne umanjuju činjenicu da su samo ljudi. Čak, štoviše, da su ‘samo’ žene, one koje se konstantno moraju braniti jer su si, eto, zamislite, uzele za pravo raditi ono u čemu su dobre. Jer su osim svog neosporivog talenta, odlučile nemati djecu ili imati drugi brak. Jer su si uzele za pravo biti uspješne kolumnistice, stručnjakinje u arheologiji, scenartistice, glumice i urednice, i, recimo, biti spremne vratiti se na posao samo par tjedana nakon rođenja prvog djeteta. Ljudi zaborave da uz uspjeh prečesto ide i konkretna žrtva. I nitko ne razmišlja o tome koliko hrabrosti treba imati za takvu vrstu otvorenosti u suvremenom hrvatskom društvu – nije isto ako tako živi Marica Perić iz Gundinaca ili Jane Dunham iz New Yorka. Ovdje govorimo o ženama čiji je život otvorena knjiga jer samo tako mogu biti dobre u tome što rade. Jer nema kvalitetnog pisanja ako držite figu u džepu. A obje ove autorice naučile su me da se može otvoriti ljudima bez fige u džepu i – preživjeti. I ne samo to. Može se i briljirati. I zahvalna sam im na tome.

I naravno, kao i svaka pobornica #girlpower-a, nastavila sam slijediti taj put. Krenulo je sa Spice Girlsicama, a nastavilo se sa malo realnijim uzorima. Jer pratiti razvoj Rujane, a zatim i Jelene, za mene je bio neka vrsta šalabahtera. Faks je svakako upisan, predispozicije imam. Treba se izbrusiti, treba iskopati taj duboko zakopani talent, treba se otvoriti svijetu i biti beskompromisna u svojim tekstovima. Treba biti iskren i otvoren, ljudi će to prepoznati i nagraditi, a uz to se nikada ne odreći integriteta. I pokušavala sam na sve načine! Uistinu jesam! Kada me moja mala zatvorena sredina nije prihvatila jer, citiram, ‘ne treba ti ‘vakultet za to!’, pronašla sam drugi put. Pisala sam, pisala i pisala. S vremenom je plan izblijedio, a ja sam pisala samo zato jer ne znam ništa drugo. Sve svoje osjećaje, sumnje i strahove sam ulila u pisanje jer drugačije ne mogu. Moja volja za prenošenjem informacija, moja želja da se otvorim i moja potreba da možda nekome nekako promijenim život ili utječem na njega onako kako su one utjecale na mene, nastavila se razvijati, ali sve ostalo – nije. 

I tako, dok sam čitala svoj primjerak časopisa koji me toliko razveselio, na tren sam osjetila navalu neopisive tuge, navalu očajanja, možda i bijesa. U jednom kratkom treptaju registrirala sam kako sam ih uvijek pratila jer sam smatrala da sam ja generacija koja dolazi poslije. Ja sam ona, jedna od onih, koji će naslijediti tu palicu i dalje, svojim pisanjem i primjerom, gurati svoj film ne ispričavajući se nikome. Ja sam trebala biti ona koje će nekoj tinejdžerici u najmračnijem trenutku reći da je u redu biti mračna i vesela u isto vrijeme, da je u redu slušati Bring Me The Horizon, a onda s frendicama skakati na Severinu. Da je sasvim normalno biti izgubljena dio vremena, a i dalje biti hrabra i – svoja. U tom kratkom, prolaznom trenutku, postala sam svjesna toga da se to nikada neće dogoditi. Jer nisam bila na pravom mjestu u pravo vrijeme. Jer ni sada nisam tamo gdje se to ‘kuje’. Sve odluke koje su trebale dovesti do toga, pokazale su se kao krive. Naprosto ne znam način na koji se pronalazi put u ovoj vrsti džungle – ja sam se umorila od pokušavanja. Rujana i Jelena naučile su me toliko toga. Ono što me nisu naučile je kako se nositi s neuspjehom. Sa spoznajom da možda stvari ipak na kraju neće ispasti onako kako smo se nadali. Ne dočekaju svi sretan kraj, zar ne?

Pročitala sam intervju i bila ponosna što pratim razvoj obje žene cijeli svoj život. Pratit ću ih i dalje jer imaju toliko toga s čime se mogu poistovjetiti. Ali sada sa dozom gorčine jer sam shvatila da neki snovi ostaju nedosanjani – koliko god se mi trudili da se to ne dogodi. Možda imam tu crtu da volim veznike kao i moj frend Krleža, ali daleko sam od bilo kakve veličine. Teško je boriti se za goli život i loviti snove odjednom. Refleks za preživljavanjem nadvlada. Iako to nije nužno najsretnija opcija. 

You Might Also Like

No Comments

Leave a Reply