Točka na i

Što je žena bez cipela?

08/05/2018

kolekcija cipela

Sjedim za kompom i gledam šta ima novo od tenisica kod mog dobrog drugara Adolfa Dasslera. Jer imam samo tri para Adidas tenisica ‘za po vani’ i jedne za gym. I to je bez još hipsterskih klompi, tri para Martensica, par sandali, natikača, cipela na petu, gležnjerica, zimskih čizama i svega ostalog što je čovjek izmislio, a jedna žena neophodno treba. Jasno mi je kao iz aviona da imam previše cipela, ali kako to inače biva – uvijek mi fale te ‘baš jedne’ da NAPOKON pokrijem sve pa sam mirna za vijeke vjekova amen. Do idućeg mjeseca kad registriram ‘da sam se preračunala’ – ipak mi fali još nešto. 

Ovaj puta je boljka u boji obuće. Ja sam, zaista, tip od tenisica. Što sam starija, to se manje trudim to promijeniti kod sebe. Život je prekratak da bih ja nabadala okolo kao Bambie na ledu i mrzila cijeli svijet zbog toga. Je, cipele na petu ‘vizualno produže nogu’, ali braćo mila, i da se na štule postavim, i dalje će mi trebati hlače 40. Tako da – ja ću preskočiti ovaj puta. Ali hvala lijepa. 

Ono što ni meni nikada nije jasno, vezano uz moj ormar s obućom je, kako je moguće da nikada nemam crne tenisice koje mi najviše trebaju?! Ja sam kao neka alternativka, pola ormara mi je crno, zašto, o zašto, nemam crne tenisice? Sve drugo da, ali tenisice mi uvijek promaknu. Naprosto uvijek budu neke prekrasne, šarene i ja im ne mogu odoljeti. Jer zna se kome je šareno drago. A onda ostatak vremena udaram glavom o zid kad obučem nešto poput crnog korzeta i kožnih hlača – i roza-bijele tenisice na cvjetiće. Ne pretjerujem, na žalost. 

I dok sam ja tako scrollala po bespućima interneta za još jednim tenisicama koje ću kupiti, a koje vrlo izgledno neće biti crne, za oko mi je zapeo video spot na tv-u. Svirao je jedan od bendova kojim sam nanovo očarana, a pjevačica je u spotu imala – tenisice. Sve drugo je bilo kako treba i kako suvremena kultura zahtjeva: istrenirana linija, roza kosa, profesionalna šminka, prozirna majica i (pre)uske hlače (ovo je alternativa, da je pop, bila bi u trikou, naravno). I tenisice. 

I ja se, eto, ničim izazvana, sva razdragala.

Nije se ovaj puta radilo samo o mojoj ljubavi prema tom odjevnom predmetu, radilo se o tome da se žensko, koje je uz to zgodno i žestoko, usudilo 2018. godine skakati u spotu u tenisicama. I to nije mala stvar! U doba kada je sve što nam se nudi TOLIKO hiperseksualizirano, sama pomisao da je netko (tko je žensko) pomislio da smije i može biti sexy u tenisicama, za mene je ozbiljan pokazatelj muda. I to onih pravih – ženskih.

cipela

Nemojte me krivo shvatiti, ja podržavam svačije pravo da nosi što želi. Znam more žena koje uživaju u nošenju cipela na petu. Kažu da se osjećaju ženstvenije, samopouzdanije, kažu da uživaju u glazbi koju potpetice skladaju lupkajući po podu. Postoje žene koje će otići na priduženi vikend i turistički obilaziti kulturne znamenitosti i svejedno biti u štiklama. Kao i što ima žena koje se groze pomisli na ravne cipele. I to je u redu. 

Ali ne znam jeste li primijetili da u ovom novom tisućljeću, normalno obučenu (da ne kažem obuvenu) ženu svijet pokušava izgurati iz pop kulture? Sjećate se mog nabrijanog teksta o curicama na sexy biciklima? Odjednom, u svakoj seriji bez obzira na tematiku – žene nose cipele na petu. Nema veze je li kirurginja ili detektivka ili model, sve su u štiklama! Nema video spota u kojem žena nije u cipelama na petu. Još će se pronaći koji gdje nije gola, ali bez cipela na petu, gotovo nigdje. Naravno da pretjerujem, ima ih ponegdje, ali je to postalo toliko ‘neprirodno za vidjeti’ da poimence znam koji je lik/pjevačica/javna osoba ‘specifična po tome što dolazi u ravnim cipelama’. 

Možemo se mi praviti da je to sve dio imaginarnog Hollywooda i da ne utječe izravno na nas, ali to je laž. Po ‘stanju na cestama’ je vrlo jasno da se sve čemu smo izloženi, polako prelijeva u svakodnevni život. Jeste mogli zamisliti 2002., kada ste čupali obrve do iznemoglosti, da ćete desetljeće kasnije ići na tetoviranje debelih obrva?! Naravno da niste. Da u onom trenutku niste mislili da su nevidljive obrve ‘prekul’, a sada da su debele nacrtane obrve ‘presexy’, ne biste nikada prošli kroz oba procesa. I tako je i s ovim.

Rita Ora in Sneackers

Rita Ora u tenisicama

Mene iskreno, kao ženu, vrijeđa pomisao da ne mogu biti ženstvena, elegantna ili zgodna ako nisam u cipelama na petu. Jer kako ćeš biti sexy ako nisi na štiklama?! Evo, ovako! Da se ne lažemo, ne, ne izgledam kao Rita Ora u tenisicama, ali to i dalje ne znači da se opet moram modificirati kako bi me društvo prihvatilo kao dovoljno privlačnu. Kao dovoljno plodnu da mi se da dozvola da se nazivam ženom. Jer ako mi ‘ga netko ne bi prislonio’, nisam vrijedna pažnje. A dobro znamo da štikle dižu dupe i stanjuju noge pa – navali narode.

Za mene je to suludo. I ide do te granice da vidim da žene, od Severine do vaše susjede Mirte koja ima 22 godine i 52 kg, ako se slučajno i zadese u situaciji da su bose ili, ne daj bože, u ravnoj bući, brzo staju na prste kada se kamera uperi u njih. I to je normalno? Stojimo na prstima da ne bi slučajno netko pomislio da izgledamo – onako kako izgledamo? Jer push up grudnjaci, moderni korzeti, konturiranje crta lica i suludi fitness trendovi nisu bili dovoljni? Jer nije više dovoljno ukljanjati sve dlake na tijelu dok paralelno stavljamo umjetne ekstenzije na druga mjesta? 

Zato sam nedavno bila oduševljena kada sam naletjela na Barbie u balerinkama. Ravnih stopala. Kada sam bila djevojčica, tata mi je s puta donio Barbie gimnastičarku. Bila je prva takve vrste. Imala je sve mobilne ‘zglobove’ i – ravna stopala. Bila sam oduševljena do te mjere da ju imam i danas. Zato kada sam pronašla ovu novu Barbie, morala sam ju kupiti Morani. Jer zaboljela me glava od svih tih novih lutaka sa prevelikim glavama, preuskim ramenima i pretankim bedrima. I obaveznim bakandžama na nogama.

Jer nemam ja ništa protiv bakandži, ali smije se biti žensko i ne biti prototip hodajućeg seksipila. Ako mi to ne želimo. A ne bismo trebale to imati kao cilj u životu, prvenstveno zbog ovih naših malih kopija. Ponekad da, ali ne od 0-24. Jer jedno je biti zgodna mama koja uživa i u sebi i u životu, a drugo namontirani robot onoga što mislimo da društvo zahtjeva od nas. A to je da budemo sve što želimo, dokle god izgledamo onako da bi nam ga i dalje, netko, jelte, prislonio. Zar je zaista to svrha naših života? Nisam ni mislila. 

#misusovo

You Might Also Like

2 Comments

  • Reply Anchurica 08/05/2018 at 14:02

    Fenomenalan tekst. F e n o m e n a l a n. Rekla si sve sto ja mislim makar nisam ni znala da to mislim niti sam se bavila tim mislima, a bas svakakve pojave pa i pizdarije thinkam i analiziram. Samo sto ja ne zapisujem.. 😅

    • Reply Maja Marich 08/05/2018 at 19:25

      Pa hvala ti puno! Evo me, crvenim se pred ekranom 😉

    Leave a Reply