Gastarbajterica

Jesam li i ja njemačka mama?

23/07/2018

mama i djevojčica

Od djetinjstva sam posebno uživala vozeći se kod bake u Njemačku autobusom. U Minhen se uvijek ulazilo po noći, nakon 9 navečer, i iz busa se uvijek moglo lijepo baciti pogled u lagano osvijetljene stanove. U stanove koji imaju lampe u prozorima, stanove razgrnutih zastora i nekog života koji se činio tako smiren, a tako ljudski. Nedostatak njihove potrebe da se zabarikidiraju noću, da mahnito navlače zastore u svako doba, meni je odavao dojam lakoće postojanja. Nekakve slobode u kojoj nitko ne sakriva tko je i što je. Jer što se tu ima posebno za vidjeti? Poneka obiteljska večera, poneka šetnja iz kupaone do spavaće sobe, poneki ormar pun knjiga i poneki pas koji spava na svom jastuku tik uz francuski prozor.

Volim promatrati ljude. Oduvijek jesam i to mi je posebna vrsta užitka. Sve češće primjećujem da to radim i na putovanjima, izletima i običnim šetnjama. Sve se manje divim okolišu, a sve češće studiram svoje slučajne suputnike. To mi je, čini se, ostalo još od tog doba promatranja grada pred spavanje i zato sam, valjda, visoko na listu želja stavila upravo takav život. Taj ‘njemački život’. Tu ‘bečku školu’ ili ‘europsku lakoću’ ili kako god to želite nazvati. Jasno mi je da se radi o iluziji, ali dječjim ogromnim očima, to je bio plan za budućnost. 

A dijete sam i dalje, negdje duboko, i sada kada živim neku vrstu tog života, zadržavam te sitne radosti koje sam uvijek čekala. Stan nam je u ogromnim staklenim stijenama, uz cestu kojom prolaze obitelji, ljubimci i autobusi. Opremila sam se i desecima rasvjetnih tijela, na muževo oduševljenje, da mogu oponašati onaj smireni suton koji sam gledala sve te godine. Ali sam saznala i za drugu stranu medalje. Za onu stranu koja se ne vidi u odrazima prozora.

Upoznala sam posebno osjetljivu kategoriju – njemačku mamu. Vrstu koja izaziva divljenje u očima mene, tipičnog balkanskog predstavnika iste sorte, ali i suosjećanje. Jer njemačke mame toliko su nam slične, a opet poprilično drugačije. No, moram napomenuti, ja pričam o ‘feminizmu njemačke mame’, samo jedne podvrste ovog šarolikog društva. Naravno da ih ima svakakvih i da svaka od njih ima drugačiju pozadinu iza sebe. Ali ja govorim o ovim ‘pravim njemačkim mamama’ s kojima sam se ja susrela.

mame i djeca editorial

Dok sam ispijala kavu s jednom od presimpatičnih mama, u njenom prekrasnom bijelom stanu, rekla mi je uz uzdah kako je stalno sama. Kako ljudi odlaze, muž radi, a ona se posvećuje djeci jer se trenutno nema čemu drugome posvetiti. Prijateljice su u drugim životnim fazama, a znaš, teško je pronaći odjednom neku mamu prijateljicu iz čista mira. U tridesetima. Imala je odličan posao prije, na hotelskoj recepciji, ali nakon drugog djeteta, smjene joj nisu odgovarale. I sada čeka. Čeka neki drugi posao i neku drugu priliku.

Druga mi je rekla, dok smo pile kavu među poluraspremljenim kutijama u tek useljenom stanu, kako je presretna jer je napokon pogodila jackpot života. Ima posao koji je željela, dijete je dobilo mjesto u vrtiću i to u blizini (već to je dovoljan razlog za slavlje), a pronašli su i veći stan koji je dovoljno blizu poslu da ne gubi pola dana na put. Ali to bi bilo otprilike sve. Jer radi od jutra do mraka i doslovno djetetu dolazi navečer pročitati priču za laku noć i spremiti je u krevet. Želi još djece, ali nema smisla jer ih nema kada ugurati u raspored. Želi se češće viđati s nama, ali vikend je jedino vrijeme kada se ona, muž i dijete vide. Kada joj je malena bolesna, dolazi joj mama pomoći. Mama, inače, živi 600 kilometara dalje, u Minhenu.

I to je sada ta druga strana medalje. Jer velika većina majki s kojima sam se ja susrela, spadaju u neku varijaciju navedenih kategorija. Njemačka je uredila sistem tako da barem donekle ide u prilog svima. Budimo realni, ne postoji zlatna sredina, kao što ne postoji ravnopravnost. Jednostavno nema načina da žena bude kod kuće koliko želi, i da radi posao koji želi. Nešto mora ispaštati. Ali sistem zato dozvoljava ženama da si kroje vrijeme kako im odgovara. Što znači da većina žena koje ja znam ili ne rade uopće do djetetovog drugog rođendana, ili rade pola radnog vremena. Neke rade mini-jobove koji zahtjevaju par sati tjedno, a samo je par onih koje su se vratile na puno radno vrijeme. I one su kronično nezadovoljne, rekla bih. Zlobnici će reći ‘a gdje im je sada feminizam?!’, ni ne shvaćajući da je to najbliže feinizmu što možemo doći. 

editorial dijeteNjemačka mama svjesna je da ne postoji način da vuk bude sit, a ovce na broju. One u cijeli sistem imanja djece ulaze vrlo odgovorno i spremno. Pod tim mislim – spremno na to da im je karijera nakon toga na čekanju. Jer sve ove žene koje ja znam, nemaju bake nadohvat ruke, nemaju cijelu zajednicu koja se brine za dijete zajedno s njima. One svjesno ulaze u fazu života koja je posvećena djeci i dječjem odgoju. Za većinu njih, to znači par godina stavljenja karijere na led. To znači godine kada će se sve podrediti proširenju obitelji, kada će raspored odjednom biti puno zategnutiji i kada će se jednakost spolova pokazivati na puno drugačiji način. Na tradicionalan ‘ja ću sada rađati, a ti radi’ način. I to je vrlo vidljivo i vrlo očito. Dječji parkovi puni su u svako doba dana. Dječje aktivnost su uglavnom organizirane od 2 popodne do 4 (ovdje je standardno radno vrijeme od 9 do 5), a većina vrtića radi od pola 9 do pola 5 (što znači da ne stignete ostaviti dijete, provesti na poslu 8h i vratiti se po njega). Istina, dječjih vrtića ima malo more, ali na svaki ide tri puta manje grupa za jasličku djecu – u prijevodu, ako su četiri grupe za veliku djecu, samo je jedna jaslička. Na 72 djece od 3 do 6 godina, ide samo 18 ispod tri. Društvo vam suptilno govori kako je vaše mjesto uz dijete barem na početku i one se toga drže. To je žrtva na koju su spremne. 

Naravno, pošto se ovdje ne radi o Hrvatskoj, one se ne brinu da kasnije neće moći naći posao, da će dobiti otkaz u trudnoći i da će ima se ljudi nasmijati u facu na prijedlog o radu samo 20 sati tjedno. Sistem se ne može usporediti i ja ga ovdje ni ne pokušavam paralelno ocijeniti. Ovdje se prvenstveno radi o mojim, što krivim, što pravim, zapažanjima. 

Jer iako djeluje idilično, činjenica je da i njemački sistem u sebi nosi dozu te ‘majčinske usamljenosti’. Već sam govorila kako su vrlo podložni promjenama, a to se odnosi i na započinjanje obiteljskog života. Za njih je normalno odseliti se u naselje za obitelji. Normalno je promijeniti posao kako bi se bilo bliže i kako bi se radilo na prihvatljiviji način. Ali tako opet gube krug ljudi. Konstantno se filtriraju i konstantno moraju pronalaziti ‘neke nove prijatelje’.

No jedna stvar koja me oduševljava je njihov pristup svemu. Ja prva imam tu manu da sve važem i ocjenjujem i procjenjujem je li vrijedno moje žrtve. Ali one ne. One to odrađuju kao sve ostalo. I najnormalniji prizor je vidjeti mamu kako gura kolica s novorođenčem, za njom klipsa trogodišnjak, a njega nadgleda pas veličine prosječnog teleta. I nema ograničenja. Ide se na bazene sa bebom starom 4 mjeseca, mlađa djeca spavaju na satovima plesa starijeg djeteta, ide se na planinarenje sa svim uzrastima i nema odstupanja od onoga što je njima u životu bitno. 

I mislim da je tu osnovna razlika. Koliko god naš, hrvatski, sistem ne ide uz dlaku roditeljima, kod nas najčeše ljudi imaju cijeli tim ljudi kao potporu koja im omogućava da velika većina života ostaje nepromijenjena. Dok ovdje imamo suštu suprotnost – sistem čini sve što može da olakša život obiteljima s djecom, ali zato ne postoji tolika potpora na osobnoj razini. Njemačka mama zaista nema selo da odgoji dijete. Ono što me jedino brine je to što je sve više hrvatskih mama zapravo ‘njemačka mama’ – sve veći broj živi život metropole, daleko od cijelog sistema potpore. Ali nemaju državu iza leđa i to je ono što je zabrinjavajuće. A da je biti mama ponekad najusamljeniji posao – očito je na svim kontinentima. 

You Might Also Like

No Comments

Leave a Reply