Gastarbajterica Supermama

Potrebno je čitavo selo da odgoji dijete

19/02/2018

dijete i mama

Znam da sam tu poslovicu čula više puta, ali u originalu, na engleskom. I u mlađim danima, potpirena bijesom što se ne nalazim tamo gdje želim, i što se moram gurati u ladice koje su mi tijesne, inatljivo sam se borila protiv izrečene istine. Kakvo selo, kakvi bakarači, pa valjda JA odgajam svoje dijete i nema tko da mi se petlja u posao. I ponosno sam isticala kako ne ulazim u krug onih roditelja čiju djecu iz vrtića kupi ‘teta čuvalica’, a vikendom ih se šalje baki i djedi da roditelji mogu ‘imati malo vremena za sebe’. 

I ni slučajno ne umanjujem nečij posao i obaveze – ima ljudi, i ja ih znam, koji zaista rade od jutra do sutra jer tako moraju i to je jedini način da opstanu. Ima ljudi koji rade u svakakvim smjenama, odrađuju dežurstva i ne mogu se nikako uklopiti u životni tempo ‘od 7 do 3’. Ali isto tako ću vam reći da, kod gotovo svih ljudi koji su u toj radoholičarskoj skupini, djeca i dalje dolaze na prvom mjestu. To znači da je teta čuvalica nužno zlo, a bake i djedovi su tu za hitne situacije. I poneki, ali zaista poneki duševni i mentalni odmor kada je prijeko potreban. Mene su iritirali oni koji su bili nezaposleni, poput mene, koji su bili na porodiljnom, oni koji nisu imali nikakve druge obaveze osim te ‘svete’ koju su si nametnuli – biti ‘Majkom’, a onda su to sfušarili i prebacivali svoju brigu na drugoga. 

Za mene je to bio pojam ‘potrebno je čitavo selo da odgoji dijete’. Za mene je to bila naopaka verzija one naše dobre stare i zaista istinite ‘sto baba, kilavo dijete’. Jer kad ti se svi petljaju u odgoj, u prehranu i raspored, naravno da se ne zna tko prije, a tko plaća. Jer kad dijete dva i pol dana odgaja teta u vrtiću ‘po školski’, onda mama glumi helikopter dva i pol dana, a na kraju baka udara po starinskom odgoju dva dana – NARAVNO da dijete neće imati pojma što zapravo treba. Neće, u startu. A onda će pronači način kako iskoristiti situaciju u svoju korist i dobiti ono što ono želi. Jer to je ono u čemu su najbolji – za njih je to naprosto prilagodba potrebna za preživljavanje. 

I dalje stojim kod toga da je to najgora verzija odgoja djeteta. Ona gdje su svi ‘tu za dijete’, a nitko mu se zaista ne posvećuje. Previše je aktera i uvijek netko misli da njegov, najčešće bitan, posao obavlja – netko drugi. Uvijek me na to podsjeća slučaj kada je jedna mala prgavica po sebi razlila crveni lak za nokte. Sjedila je pred mamom, tatom, bakom, tetkom, djedom i još pokojim svjedokom. Svi su mislili ‘da ju netko nadgleda’. Uostalom, sjedila je PRED SVIMA – što se može dogoditi?! Na svu sreću, nije bilo ništa strašno (osim za tepih i odjeću) i ništa opasno, ali je pokazalo kako to život u čoporu izgleda. I zato sam uvijek imala taj osjećaj da moram malo pobjeći iz te sredine koja ‘mi pomaže’ – jer što je bilo više njih koji mi pomažu, to sam ja manje autonomije imala. Što mi je više ljudi pomagalo oko djeteta, ja sam imala manje kontakta s vlastitim djetetom. Samo mi je ostajalo više suđa i nereda koje treba pospremiti za njima.

dijete i mama

A onda smo otišli u Njemačku. I nije to ništa šokantno niti išta drugačije od iskustva svih onih koji jednostavno ne žive u mjestu u kojem su odrasli. Tako je i sa svima koji poslije faxa ostanu u Zagrebu, odsele na more, a iz Slavonije su i sl. Što se događa? Prvo što uočite je da zaista ‘sto baba daju kilavo dijete’. A odmah zatim naučite da je uistinu ‘potrebno selo da odgoji dijete.’ I ne, to nisu sinonimi, nisu inačice, nisu dvije poslovice koje govore o licu i naličju iste stvari. To su dvije narodne mudrosti, ni po čemu bliske, ali prijeko potrebne za kvalitetan život s djetetom. 

Rješavanje ‘sto baba’ bila je i dalje najbolja stvar za nas. To osjetim kada god odemo u posjetu svojima. Bude prekrasno, bude ispunjeno dogodovštinama, ljubavlju i iskrenim smijehom. I sva pravila, sav raspored i svi mukotrpni pomaci u odgoju odlete kroz prozor. Kao da nikada nisu niti bili tu. Što smo duže na odmoru, to mi treba više truda da sve vratim u normalu kada se vratimo kući. Lijepo je priuštiti joj to ponekad, ali zaista ne znam na što bi to ličilo da i dalje živimo tamo. Bilo bi strašno. Jer među mojom mamom, među bakama, među tetkama s odraslom djecom – ja sam zauvijek dijete. Dijete kojemu je pružena određena autonomija, ali je se i dalje ne uzima pretjerano ozbiljno. Sva moja pravila su samo prijedlozi, sve na čemu insistiram je moje pretjerivanje i, kada se zapjenim jer mi se otvoreno suprotstavljaju, uz smijeh to odbace jer se ionako radi o ‘mom nemanju pojma o životu jer sam – mlada’. Znate već i sami kako to ide, vjerujem.

U Njemačkoj smo dobili autonomiju nad svojim djetetom. Tu smo autoritet i polako izgrađujemo ovu malu osobu. Ne, krivo sam se izrazila – pomažemo ovoj maloj osobi da se izgradi najbolje što može. I uživamo u svakom trenutku. Ali mi ovdje nemamo nikakvu strukturu. Nikakav društveni kostur koji bi držao konstrukciju. Uglavnom smo tu samo nas dvoje i ona. U tu se pali lampica oko sela i odgoja. Djetetu je potreban cijeli niz različitih ljudi, koji su joj različito bliski i drugačije bitni, kako bi je naučili životu. Nešto poput pasa i socijalizacije, da budem neugodno otvorena. Ali zaista je tako! Jer ona zna da ju mama i tata vole i da se može osloniti na njih.

Ali djetetu je potrebna i teta u vrtiću koja će joj biti drugačija vrsta uzora i autoritet drugačijeg spektra. Njoj su potrebna djeca različitih dobnih skupina kako bi se znala uklopiti na više razina. Trebaju joj naši prijatelji koji ju vole kao proširena obitelj, ali koje se s njom igraju drugačije od nas. I način na koji ju uvažavaju je veliki faktor – njoj nikada ne znači isto pohvala od nas i od nekog ‘vanjskog faktora’. Tu su potrebne sve te tetke, bake, djedovi i rođaci koji imaju svoju svrhu u dječjem razvoju. Jer netko će joj pokazati što su to video igrice, a netko kako se cjepaju drva i sastavlja ormar. Netko će ju uputiti prema novim knjigama i pokazati joj što su role, a netko će biti zaslužan za njenu ljubav prema baletu ili tenisu ili gimnastici.

 

maja marich

Mama i tata ne mogu to sve. Jer mama i tata mogu pružiti stvari SAMO iz svoje perspektive, a djetetu je potrebno mnogo mnogo više. I tu sada uskače selo! Mi fizički nememo sve članove obitelji uza se, ali oni obavljaju svoje uloge koliko im to udaljenost dozvoljava. Zato ovdje tražimo zamjene! Nešto što je u zapadnjačkom životu sasvim normalno (pitajte bilo koje zaposlene roditelje ‘dotepence’ u Zagrebu). Novi prijatelji zauzimaju ispražnjena mjesta, mame se nalaze na organiziranim babinjacima kako bi se djeca upoznala, upisuju se razne aktivnosti i prelaze se stotine kilometara ako je potrebno da bi se ostvarila ta veza. Ta veza koja će joj reći da, osim mame i tate, ima cijelu vojsku ljudi iza sebe. Neki joj nisu krvno srodstvo, ali su fizički ovdje i oni su oni koji će ju staviti u auto i voziti tri sata da joj pokažu Sjeverno more. Baš kao i tete kojima se raduje kada dođu s bolovanja i koje cijene svaku njenu novu njemačku riječ.

Ali tu su i oni koji nisu fizički tu, ali to što su Slavonskom Brodu, ne znači da ju ne čekaju otvorenih ruku. To što su u Zagrebu, ne znači da ju neće dočekati na aerodromu i napraviti joj ćufte za ručak. To što su u Švedskoj, ne znači da neće sjesti u avion i doći s njom pojesti nešto u Muzeju čokolade. 

To je selo koje je zaista potrebno da se odgoji dijete. Dijete bez zajednice je poput biljke koja pokušava preživjeti u mračnoj prostoriji – možeš ju zalijevati do određene mjere, ali u nekom trenutku će naprosto morati izaći na sunce. Društvo je ono što nas sve oblikuje i odgajati dijete u stranoj zemlji samo znači da morate što prije postati dio tog istog društva. Naravno da se dogode dani kada bismo ostali pokriveni preko glave i ne izašli u vanjski, strani svijet, ali zbog njih ne možemo. Svaki korak je samim time lakši – jer znamo ZAŠTO je neophodan. Dijete koje voli svoju okolinu i nakon manje od godine dana u vrtiću priča tečni njemački dovoljan je poticaj da i dalje guramo granice svoje komfort zone. Jer njoj je potrebno selo. I ona unutar njega zaista cvjeta, da budem patetično precizna.

Tješi me činjenica da je ovo zaista ‘bolest’ suvremenog života. Mi smo ovdje okruženi ljudima koji imaju i dalje radno aktivne roditelje, koji žive 300+ km udaljeni, ljudima koji mijenjaju adrese za veće stanove i posvećuju se vlastitoj djeci. I zaista je normalna pojava imati tucet mama koje sjede i nogom cupkaju jaje u kojem spava par mjeseci stara beba dok starije dijete pleše u svojoj skupini. Normalno je u vrtiću razmjenjivati brojeve i odlaziti u kućne posjete da se djeca druže. Najnormalnija stvar na svijetu su horde roditelja, svih boja, oblika i putovnica, koji hodaju u koloni, nebitno karnevalskoj ili procesijskoj ili božićnoj, kako traže ‘selo’ svojoj djeci. Jer kada odeš iz poznatoga, dijete izgubi ‘selo’ koje joj je bilo namijenjeno. Ali zato može i mora pronaći novo.

To je taj segment na kojem najviše moramo raditi. Na izgradnji konstrukcije oko tog djeteta. Jer kada ona ima konstrukciju koja će ju nositi kroz život, onda i roditelji mogu barem ponekad odahnuti. Uzeti odmor par sati. O danima ne smijem niti razmišljati. Jer ona će se, kao i uvijek, prilagoditi, kao što već znate. A ja? Kako ću ja?! Ali to je strah o kojem ćemo neki drugi puta – kako pregrmiti i ohrabriti se uzeti nekoga tko će ti ponekad pričuvati dijete, a da nije baka-servis?! Vidjet ćemo! 

#misusovo

You Might Also Like

No Comments

Leave a Reply