#pomalo

#bibliovčica iliti mlado od Bibliovce

17/09/2018

Iva Rajić - Bibliovca

Ne sjećam se više kako i kada sam nabasala na Bibliovcu. Ne sjećam se što sam tu tražila i jesam li nešto čitala, ali sjećam se da sam otišla na njenu ‘o meni’ stranicu i nakon par redaka znala da ću tu i ostati. Nije me nužno zanimala svaka navedena knjiga, ali me zanimalo sve što ima za reći. Ima nešto u tim beskompromisnim ženama s kojima znate na prvu da možete naručiti medicu u podne uz kavu i da ćete i dalje sjediti na istom mjestu šest sati kasnije, samo uz gin. Jer ona vam se neće ispričavati što postoji, a to isto neće tražiti niti od vas. Snažne žene ne ugrožava pojava druge. Srećom, Iva Rajić imala je slična ‘osećanja’ i prema meni, tako da se naš odnos pretvorio u povremenu prepisku, more instagram lajkova i veliko iščekivanje prvog susreta. Biti ću slobodna i okriviti zajedničku ljubav prema knjigama, sarkazmu i šarenim jeftinim gaćama iz C&A.

Ovdje neću ni pokušavati biti skromna i politički korektna i praviti se da ne znate što je to Bibliovca i tko je žena iza nje. Ali ću vam reći da sam ju odlučila ovdje dovući iz skroz drugih razloga – ovaj puta me apsolutno ne zanima što ona čita, kada ćemo zapit, i mrzi li Murakamija više nego ja Coelhoa. Ovdje smo jer mene zanima što to čita – Grego! 

Kako to obično biva, tvoja Bibliovca već je etablirana zvijezda u blogerskoj sferi, ali imam osjećaj da previše ljudi ne zna da pišeš i Bibliovčicu! O čemu se radi?

bibliovca iva rajic

Iva Rajić

B: Radi se o tome da me je netko grdno zaj… Prije nekakve dvije godine upišem ja višetjedni tečaj da postanem, kakti, stručnjak za internet marketing. I tamo nam kažu da ćemo, u sklopu programa, morati izraditi blog i na njemu testirati sva svoja znanja i vještine. Ja kažem da imam uhodan blog (Bibliovcu) i pitam mogu li to koristiti u nastavi i oni kažu: “Može, super!” Započne tečaj i onda odjednom: “Ne može, morate napraviti novi blog i krenuti iz nule.” Što da radim, mila majko, kad ionako jedva stignem ovaj uhodani držati u tračnicama? O čemu da pišem? O modi i ljepoti ne mogu jer je konkurencija prežestoka za nekoga tko se jedva stigne počešljati jednom u 3 dana i tko je znao staviti maskaru na jedne trepavice, pa otići promijenti djetetu pelenu i onda zaboraviti da je trebao nanijeti maskaru i na druge trepavice. Blog o kuhanju? Nikako. Plakalo mi se kad bih unaprijed razmišljala što sve moram kupiti, nasjeckati, propirjati, umutiti, skuhati, procijediti. Još da sve to i slikam i onda naknadno pišem što sam radila… Mazohist jesam, ali baš toliki nisam. I tako sam ja sjedila i zdvajala i onda otišla djetetu pročitati priču za laku noć. I onda mi je sinulo – ugodno s korisnim! Pisati o knjigama znam (ili barem umišljam da znam) i materijale imam. I tako je krenula i Bibliovčica.

Što to mora imati jedna slikovnica da pronadje mjesto u tvom srcu? Ima li i Grego slične zahtjeve?

B: Slikovnica mi, kao i knjiga, mora imati smisla, mora me zaokupiti pričom. Slikovnica, u odnosu na knjigu, na raspolaganju ima mnogo manje prostora i vremena da me osvoji i stoga mora briljirati u očaravanju svim raspoloživim sredstvima: tema mora biti relevantna i poznata meni kao roditelju, mora me zabaviti zgodnom pričom, ilustracije moraju biti jasne, razumljive, živih boja i morale bi mi ponuditi dovoljno vizualnog materijala da mogu na svakoj stranici zastati i s Gregom pričati o onome što vidimo, a što se ne odnosi samo na lik koji u priči pratimo. Ako ima rime, morala bi biti promišljena i neusiljena. Tekst bi se morao sastojati od jednostavnih, djeci razumljivih riječi, bile one nove ili već poznate. Nedavno sam u jednoj slikovnici za dvogodišnjake skoro polomila jezik čitajući “sve zainteresiraniji”. Je li to zaista izraz koji ima smisla u slikovnici za dvo i/ili trogodišnjake? U onim nekim verzijama “Moje prve slikovnice” namijenjene čak i mlađoj djeci vidala sam ilustracije ispod kojih piše “sabljarka”, “hobotnica” i slično. Stvarno? Za djecu koja uče prve riječi? Pa stavite onda i ćubastog gnjurca i grivastog pavijana, zašto ne? Voljela bih i da su slikovnice pismene. I konačno, lijepo bi bilo i da imaju nekakvu poantu i jednostavnu pouku – ako budeš dobar i igrao se sam u miru i tišini najmanje tri sata, mama će ti kupiti veliki Lego City set. Zezam se, naravno. Ali shvaćaš što hoću reći.

A Gregin jedini kriterij je da ih MAMA čita i to barem dvadeset puta zaredom, dok ih ne nauči napamet. Ako su uz to o tigrovima, svemiru, ljudskom krvotoku, bakterijama i morskim životinjama, nema dalje.

Je li se što promijenilo u tvom stavu prema slikovnicama/knjigama/čitanju od kada si mama?

B: Uh, teško pitanje… Najteže mi je na njega odgovoriti jer se naprosto ne mogu sjetiti što sam prije o svemu tome mislila. Moj mommy-brain, otkad sam mama, funkcionira tako da se navečer kad zaspem memorija briše i narednog jutra se budim s nekim temeljnim znanjima koja se svode na “imam dijete” i “znam skuhati kavu”. Kad provjerim da prvo diše i kad se izmariniram u drugom, onda krenem brzinom munje usvajati druge vještine – kuhanje doručka, pronalaženje odjeće i sl. Pretjerujem. Ali samo malo. Istina je da, otkad sam mama, imam puno manje strpljenja za knjige koje me gnjave, koje su dosadne, plitke ili isforsirano sofisticirane, a hoće od mene (zbog reputacije autora, recimo) da ih tretiram kao kakvu neponovljivu dragocjenost. Neće ići. Puno više vjerujem vlastitim dojmovima i procjenama, puno samouvjerenije izražavam vlastita mišljenja o onome što čitam bez obzira na to čije ću perje time raspuhati. Imam toliko malo vremena za vlastite gušte, pa kao što ne dozvoljavam ni nekim ljudima da mi ga kradu ili da u njega guraju svoje banalne gluposti, ne dozvoljavam to ni knjigama.

Kako uopće pristupaš čitanju slikovnica? Imate li određeno doba dana, čitate li samo prije spavanja, čitate li oboje ili samo ti (ili samo tata)?

B: Kada je Gregory bio manji, imali smo ritual (premda vrlo labav) čitanja prije spavanja. Nije se održao. Najviše zato što se pokazalo da bi njega čitanje priča prije spavanja, pogotovo ako su mu smiješne, samo razbudilo. Ne paničarim; sigurna sam da još imam vremena za uvođenje priče za laku noć koja ce to zaista biti – kratko druženje nakon kojega se ide na spavanje, a ne u jurnjavu oko kreveta i glupiranje s jastucima. Sada čitamo bilo kada i bilo gdje. Kad stignu nove slikovnice, moraju se pročitati. Onda se neke od njih navlače u park i na kavu. Jedno vrijeme se nije moglo na tutu bez slikovnice. Sada, pak, imam “problem” da, čim me vidi da ja nešto čitam, i on se sjeti da bi bilo dobro da se i njemu čita, pa zgrabi sa svoje police nešto što mu se sviđa i uspentra se na mene bez pardona i kaže: “A sad ovoooo…” Uglavnom mu čitam samo ja. Nije da se tata izvlači ili da ga Grego ne pita, nego ga ja ne mogu slušati jer… Ha, kako da ti to objasnim. Znaš kako zvuči kad stotinu ljudi u crkvi počne recitirati Očenaš? E, tako. Recitiranje. Sve zvuči isto. Nije da se tata ne trudi, ali mu ne ide. Najcešce to mučenje prekine sam Grego i donese slikovnicu meni. Zato ja znam složiti Hot Wheels stazu samo u obicnu kružnicu, dok tata zna složiti nekakve lude petlje i osmice koje ja onda sa strahopoštovanjem promatram.

bibliovcica bibliovca

“A Gregin jedini kriterij je da ih MAMA čita i to barem dvadeset puta zaredom, dok ih ne nauči napamet.”

Koja je najveća boljka kod današnjeg biranja/kupovanja slikovnica, po tebi?

B: Joj, mislim da je nepregledan izbor najveći problem. Kao i sa omekšivacima za rublje i dezodoransima – staneš ispred police i ne znaš šta bi kupio. A dok se ti odlučiš, taman stiže netko da nareda najnovije artikle na policu. Što je od svega toga dobro? Hoće li se djetetu svidjeti ono što je dobro ili ono što je novo? Ili nešto sasvim treće? Koga uopće pitati? Nije baš da se roditelji sastanu u parku i da razmjenjuju iskustva po pitanju slikovnica, kao što to čine po pitanju, recimo, dječjih kolica, obuće i igračaka. Mislim da donekle tu pomažemo mi koji prezentiramo slikovnice – roditelji mogu odmah vidjeti kako slikovnica izgleda, kojeg uzrasta je dijete kojemu je čitamo, kako ono reagira, na koji način se s njime razgovara o onome što se čitalo… Slikovnice nisu jeftine, pojedine su prava investicija za prosječnu obitelj i mislim da je najteže od svega snaći se u širokoj i šarolikoj ponudi koja se stalno mijenja.

Znam da si mama dječaka, ali hipotetski, kako gledaš na rodne stereotipe koji se pogotovo jako guraju pred djevojčice – utapamo se u šljokicama i roza princezama! Kako bi ti pristupila tom problemu? Je li loše pustiti ih da budu princeze umjesto astronauta?

B: Ne mislim da je loše pustiti ih da budu princeze; mislim da nije problem u samoj ulozi, koliko u sadržaju te uloge – što princeze rade? Ako princeze samo sjede kući, češljaju svoje duge kosice, trepću svojim dugačkim trepavicama i maštaju o princu koji će jednoga dana doći i postati smisao njihovog života, onda u tome vidim problem. S druge strane, princeze mogu biti vrlo, vrlo proaktivne i shvatiti da njihova uloga princeze nudi određene moći – one mogu, primjerice, trenirati zmajeve ili krotiti druge opasne životinje, mogu naučiti kako liječiti, mogu učiti one slabije i mlađe kako se izboriti za sebe, mogu izmišljati igre, itd.

Nemam ništa protiv ružičaste boje i šljokica; to je samo boja, kao i bilo koja druga; to su samo ukrasi, kao i bilo koji drugi. Mislim da je ružičasta ravnopravni dio spektra i da sama po sebi nije ni “slaba” ni “sladunjava” ako joj mi ne dodijelimo takva značenja.

Gregory ima ružičaste ljetne hlače. Tata mu ih je kupio. Negdje čak imam i fotografiju gdje iz svojih plavih kolica maše čarobnim štapićem koji mu je isto tata bio kupio. Evo, baš večeras je meni pomagao s kuhanjem, a nakon toga je pomagao tati sa popravljanjem stolca. Imamo i slike gdje tati pomaže s kuhanjem, a onda s mamom sklapa policu za cipele.

Mislim da ih samo trebamo izlagati različitim iskustvima, a etikete “muško” i “žensko” naprosto zaboraviti, pa neće biti straha od ružičaste i šljokica.

Sjećam se da sam kao dijete bila fascinirana Kravom na Mjesecu. Ilustracije su me opčinile u potpunosti – do te mjere da mi je mama zabranila da ju više podižem u knjižnici. I nedavno sam vidjela novo izdanje koje sada čeka svoj red. Koja je bila tvoja omiljena slikovnica?

B: Auuu… Moje najdraže slikovnice bile su “Bajke u slici”; znam zato što ih sve ove godine nisam mogla zaboraviti i nisam ih prestala tražiti (po antikvarijatima, oglasnicima, forumima) dok ih nisam pronašla. Najdraže su bile i ostale zbog toga što sam, puno prije nego sam naučila i zavoljela čitanje, jako voljela crtanje i precrtavanje. Sjećam se da sam sa 4 godine naučila ubaciti VHS kazetu u videorekorder, stisnuti pauzu na nekoj sceni crtica (Evoksi, recimo), staviti papir na ekran televizora i onda precrtavati. Tata mi je pričao da me je jednom zatekao u sobi ispruženu na hrpi papira i bojica, u dubokom snu. Ilustracije Marije Pasqual su onda bile medu najljepšima koje sam vidjela, a mislim da im ni danas nema konkurencije. Čitavo moje djetinjstvo složeno je u ta dva kompleta malenih slikovnica.

bibliovca bibliovcica

“Ako su uz to o tigrovima, svemiru, ljudskom krvotoku, bakterijama i morskim životinjama, nema dalje.”

Klasične bajke – da ili ne i zašto?

B: Zašto ne? Ali u svoje vrijeme. Klasične bajke imaju svoju vrlo zanimljivu povijest; pretpostavljam da znaš da većina klasičnih bajki koje danas poznajemo kao “štivo za djecu” inicijalno nije bilo pisano za djecu, već za odrasle. Danas bi im neki zamjerli da nisu dovoljno “počišćene”, da u njima još uvijek ima puno više nasilja, patnje i smrti nego što bi priče za djecu trebale imati. Ne treba zaboraviti da su djeca nekada odrastala puno drugačije; mislim da su bila manje zašticena od ove današnje. Djetinjstva su nekada bila jako kratka i vrlo rijetko idilična. Djetinjstvo kakvo danas poznajemo zapravo je potpuna novotarija. Čitave knjige su napisane na tu temu, kao i na temu kakvu ulogu u životima djece mogu imati klasicne bajke. Ako netko želi čitati više o tome, neka samo ukuca u Google ime “Bruno Bettelheim” i krene odatle.

Prije ili kasnije, naša djeca će se susretati i sa emocijama koje danas nisu “poželjne” jer su neugodne; strah, tuga, sram su samo neke od njih. Ali to su autentične emocije i dijete ih neće moći izbjeći. U klasičnim bajkama vrebaju teme koje djecu mogu zbuniti ili prestrašiti. Primjerice, čitajuci Gregi mnoge priče iz onog seta “Bajke u slici”, ulovila sam se kako simultano prilagođavam pročitano onome što mislim da bi on mogao u toj dobi podnijeti. Naučila sam se na Crvenkapici; kada sam je prvi put pričala (i to baš za spavanje), rekla sam da je vuk pojeo i baku i Crvenkapicu. Njemu su oči bile k’o planeti, a u njima puuuuno zbunjenosti i malo straha. Sljedeći put sam rekla da ih je vuk sakrio kod sebe u pupu i da ih je lovac pronašao, a onda potjerao vuka natrag u šumu. Nikakva rezanja trbuha ni pucanja iz dvocijevke nisam spremna pustiti u priče koje mu pričam, barem ne za sada. Mislim da će svaki roditelj za sebe osjetiti jesu li klasične bajke nešto što želi pričati svojoj djeci i, ako želi, u kojoj mjeri će ih izmijeniti da pašu baš njegovom djetetu. Uostalom, neće to biti ni prve ni posljednje transformacije kroz koje su te priče prošle i kroz koje će tek proći. Najbitnije je da pripovijedanje kao vještina, kao aktivnost, ostane živo, a samim time i prilagodljivo vremenu, kontekstu i publici.

Na trenutke manijakalno tražim slikovnice i obraćam veliku pažnju na to što kupiti, ali istovremeno se ne mogu nekad oteti dojmu na pretjerujem. Ponekad se pitam naslagujem li samo knjige na police zato jer ih ja volim gledati. Zašto su po tebi kvalitetne slikovnice važne?

B: Mislim da one sadržajem najkvalitetnije imaju nešto univerzalno u svojim temama, nešto što je ljudima jednako bitno i vrijedno imali oni 3 ili 33 godine, bili oni djeca ili odrasli (roditelji), sinovi ili kćeri; samim time, mislim da kvalitetne priče nude točku prepoznavanja, mjesto susreta i razumijevanja između svih onih koji te slikovnice čitaju. Vrijedne su, po meni, jer su istovremeno alat za stvaranje uspomena (čitanje s bakama i djedovima, u društvu s kućnim ljubimcima, na posebne blagdane i sl.), kao i njihovi čuvari. Osim toga, mogu biti kamen temeljac određenih malih, vrlo personaliziranih, uz čitanje i pripovijedanje povezanih tradicija pojedine obitelji.

Godinama posjedovati neke slikovnice znaci nešto kao imati posebnu kulu na dvorcu vlastitog života s koje se može vidjeti kroz vrijeme; posjećujući tu svoju kulu možemo, primjerice, promatrati prošlost i prisjetiti se ljudi s kojima smo je čitali ili možemo pratiti sebe i vlastito sazrijevanje od nekoga kome se iz tih slikovnica čitalo, preko nekoga tko je na tim slikovnicama učio čitati, pa sve tamo do nekoga tko će iz tih slikovnica čitati nekim novim malim radoznalim umovima.

Da moraš djetetu ostaviti samo 5 slikovnica – koje bi to bile?

B: Eh, kakvo okrutno pitanje! Malo je zeznuto dati odgovor na ovo jer se trenutačno one slikovnice koje ja jako volim ne poklapaju s onima koje on najcešće donosi na čitanje. 🙂 Ako bih zadržala samo one koje on sada voli, na polici bi ostale ove slikovnice: “Kućicu treba dijeliti” i “Što je bubamara čula na odmoru” Julie Donaldson i Lydie Monks (Profil), “Medvjedića je strah ostati u vrtiću” Tatjane Gjurković i Tee Knežević (Evenio), “Zog i leteći liječnici” Julie Donaldson i Axela Schefflera i “Lokomotiva” Juliana Tuwima (Ibis grafika).

I dok sam čitala Ivine odgovore, razmišljala sam o svim potpitanjima koje bih imala, da je ovaj razgovor održan ‘uživo’. Ali tješim se činjenicom da imam cijeli fond apsolutno glupih pitanja koja ću joj i postaviti – kada napokon sjednemo zajedno. Naravno, ta pitanja, a još manje odgovori, neće biti objavljeni u ovako jednom pametnom, odmjerenom i nadavno korisnom intervjuu. Jer Iva u sebi ima tu bipolarnost koju ja toliko volim (koju valjda prepoznajem kao sebi sličnu) – ona je profesionalna, ozbiljna i potkovana, odličan sugovornik kada takvog sugovornika tražite. Ali iskreno vjerujem da je još bolji sugovornik u situacijama u kojima se od nje ne traži da bude niti profesionalna, niti potkovana, a najmanje ozbiljna. 

I zaista, Iva je prvi sugovornik koji mi je pao na pamet kada sam odlučila svoje dileme oko slikovnica iznijeti na vidljivo (za one koji ne znaju o čemu pričam – ovdje smo). A horde ljudi koje ju prate, samo potvrđuju moje mišljenje. U svakom slučaju, kupujte svojoj djeci pametne knjige, posvetite im vrijeme da nauče vidjeti njihov potencijal, pratite rad ove talentirane žene, majke, Bosanke, a ja idem pronaći način kako da opravdam mužu sve te slikovnice koje sam kupila. Okrivit ću Ivu, nema druge. Dođe mi da kažem ‘jedva čekam ideje pred Božić’, ali kad si pogledam stanje na računu – možda bolje da ne čekam?!

Ivine stranice kao i facebook vjerujem da već znate (ako ne, tagovi su u tekstu). Bibliovcu možete pronaći i na Instagramu, ali svakako ne zaboravite zapratiti i Bibliovčicu – dobro dođe kao šalabahter!

You Might Also Like

No Comments

Leave a Reply