Kako bankrotirati iliti zašto ne treba imati djecu?

Šalim se. Naravno da se šalim. Ovo je sarkastičan naslov, ali naslov koji govori ono što je svaki roditelj ponekad pomislio. Pogotovo na promjeni sezone. Pogotovo na početku školske godine. Pogotovo kad se to dvoje poklopi. Pogotovo kad je dijetetu napokon ‘kupio sve što treba i sad smo mirni jedan period’, a onda je to isto dijete u mjesec dana naraslo 4 cm i doveo roditelja da ozbiljno razmišlja o isplativosti prodavanja bubrega. 

A bome, nama koji se pravimo da smo kul roditelji, nije pomoglo ni ovo instagram doba kada djecu oblačimo bolje od sebe i pazimo da ne budu viđeni više puta u istoj kombinaciji. Šalim se, naravno da se kombinacije ponavljaju. Ali ne na instagramu. Što nas tjera da djecu oblačimo kao male modele, zaista ne znam, ali vjerujem da ima veze s traumama iz djetinjstva. Sjećate se kričavih šuškavih trenirki s gumom oko gležnja? Naravno da se sjećate, odatle i traume, da se ne lažemo. Ali pustimo sada smisao za (okrutan) humor naših roditelja, samtane hlače svih boja izlizanih koljena i vratimo se našoj djeci. 

Mene zanima hoće li ta djeca prestati rasti?! I kada? Sjećate se moje litanije na temu ‘nećemo nikad naći sandale, ovo dijete raste kao gljiva’?! Sandale smo na kraju balade našli na jedvite jade i tada sam se zarekla da kupujem samo u Hrvatskoj jer se samo tamo znam snaći. Ima nešto romantično u tom poznavanju svega oko sebe gdje ne obilaziš ništa, ne tražiš ništa, samo ušetaš u jednu jedinu trgovinu i vidiš šta se nudi. Pretjerujem, nema tu ništa romantično, ali ima vrlo vrlo praktično. Ja sam onaj tip osobe koji živi po sistemu – ako nema tamo, nema nigdje. Lijena sam, šta da vam kažem. I škrta, očito. Jer nekako očekujem da mi se vrate uložene pare kroz kvalitetu, kad već moram bankrotirati svakih par mjeseci.

Moje jadikovke, naravno, nemaju nikave svrhe – jer dijete mi je opet naraslo. Samo tri mjeseca nakon zadnjeg masivnog šopinga. Možda vama neće doći kao iznenađenje, ali mene je, eto, zateklo. 

Opet.

Krenuli smo na more i sva je roba bila pod kontrolom. Imali smo sve ikada potrebno, dio robe od prošle godine bio je nosiv i ove, a ostatak je namiren. Konstantno sam razmišljala kako ćemo jednostavno krenuti s novom vrtićkom godinom jer na sve ovo može još neko vrijeme nositi vestice i sl. Slojevitost je majka i tako to. Sve drugo imamo. Sve osim obuće, naravno. Jer zašto bi život bio jednostavan kad može biti kompliciran? Kupila sam joj dvjesto pari obuće samo par mjeseci ranije, a onda i dvanaest modela sandala – pa zašto se sada ne bih opet razbacala po trgovini?! Već mi se ledila krv u žilama pri pomisli da me čeka kupovanje dva para gumenih čizama (da, dva! jer jedan mora uvijek biti u vrtiću), a o zimi i čizmama da ne govorim. Svejedno, ovaj puta sam sve obavila po kratkom i jednostavnom postupku – bili smo u Brodu i Froddo me vjerno čekao na dobroj staroj adresi. Čak sam i arogantno popila kavu prije ulaska, gledajući ga s terase. Možete mi reći što god želite, ali njihove obuće se ne odričem! Ako negdje ušetam, izaberem u jednom cugu papuče, tenisice i gležnjače, onda je to tamo. A to nije nešto čega se jedna majka lako odriče! Sad vam je jasnije zašto sam cmizdrila za njima kada sam ljetos tražila obuću. 

Uglavnom, došla, vidjela, osvojila. Gospođica je skakala od sreće jer su imali čak i tenisice s macama. Nisam se ni pokušala braniti. Samo sam pustila da stvari idu svojim tokom. Istina, stvari idu tokom u kojem ja ostajem praznog novčanika, ali drugačiji scenarij ionako nije bio u planu. (Za sve moje mame po tuđini koje muče istu muku, saznala sam najbolju vijest ikada – Froddo se od sada može kupiti i ‘u nas, u Njemačkoj’ što je za mene ogromna stvar. To znači da neću oplakati kada čizme dođu na red.)

Mirne duše i lakših novčanika uputili smo se zadovoljni u jesen, kući. Jer evo nas opet. Riješili smo sve! Spremni smo! I znate što me tamo dočekalo? Pun ormar odjeće u koju moje dijete ne stane. Stala je jučer, sad više ne stane. Sada se opet pripremam u veliki šoping tajci, majica, dukseva, haljina, svega što ima šljokice na sebi i junikorna, po mogućnosti, novi set za kišu, one proklete dvoje već spomenute gumene čizme i, uza sve to, vakum vreće za odlaganje tone odjeće u podrum.

I nemojte mi ništa govoriti – već vidim da dok sve to posložim i sredim, bit će vrijeme za čizme.

I zimsku jaknu.

A vjerojatno su joj i kape omalile. 

Možda i skafander.

…

A to je da ni ne krenem u smjeru igračaka i njihovih cijena.

Ali volim ju više od života, materem! 

#misusovo