#pomalo

Derneuesvabo iliti priručnik za doseljenike u Njemačku

04/02/2019
derneuesvabo

Od kada sam odselila, često su mi se javljali ljudi koji su tražili više savjeta. Više savjeta o samom procesu, papirologiji, pripremama i boljem uklapanju u novu sredinu. I ono što sam i sama uočila je da sam super korisna, ali samo jednoj skupini – mamama koje se pripremaju na veliki korak. Jer njima sam mogla ponuditi sve, i psihološku i emotivnu i praktičnu stranu. Znam sve o vrtićima, učenju jezika, prilagodbi i problemima odlaska ‘iz vlastitog krda’. No čim smo zašli u praktične detalja, odmah bih zaštekala. Jer iako sam sve to prošla, ja jednostavno nisam taj tip osobe – brzo zaboravljam takve detalje, nikad ne znam točne nazive ustanova i obrazaca, loše pamtim brojeve i sve mi je uvijek odokativno.

Tu ulijeće Derneuesvabo. Blog koji se nedavno pojavio i odmah me naveo na samo jednu jedinu pomisao: ‘Gdje si bio kad sam ja selila?’ Jer njegov blog, kompletno lišen viškova osobnog života i emotivnih kriza, dolazi kao odličan priručnik svega onog što želite znati kada doselite u novu zamlju. Savršen šalabahter za koji volim misliti da dolazi idealno u kompetu s mojoj Gastarbajterica rublikom – uz ovaj blog, napokon dobivamo jedan ‘how to‘ uz moj psihoanalitički ‘and how do you feel about it?

Upravo zato sam se odlučila stisnuti Antu za pokoje osobno iskustvo i saznati malo više o njegovom putu – malo više nego što dobivamo iz samog bloga. Na sreću, pristao je na intervju.

Prvo da odradimo službeni dio – što je to derneuesvabo i kako se rodila ideja za projekt?
Derneuesvabo je projekt koji sam tražio i priželjkivao dok sam ja, prije 4 godine, dumao i tražio načine da se snađem u Njemačkoj.  Sjećam se sebe kako tupo gledam u neki formular i ne znam šta znači neka riječ, s strah me upisati nešto što možda neće biti točno. Onda zovem zeta, slikam mu formular, on ne odgovara odmah, ja čekam. Onda javlja šta je to, upišem, i onda opet isto… Ili dok tražim posao, ljutim se na odbijenice koje dobivam, a ne znam da tražim na krivi način i predajem životopis koji je potpuno krivo složen za moju branšu. Još sam ja imao prednosti u startu, snalažljivost i obitelj koja hoće pomoći. Kako je ljudima koji nemaju ni 
to?
Baš zbog toga, baš kao izvor pomoći za ljude koji se nalaze u istoj situaciji kao i ja, rodila se ideja da pokrenem blog i u detalje opišem stvari s kojima ćete se susresti u Njemačkoj. Osim toga, posebno u poslovnom dijelu, želim da se ljudi jednostavno bolje snađu i budu uspješniji.

Jesi li ti ‘der neue švabo’ ili tvoji čitatelji dolaze kod ‘mudrog starješine’ po savjete?
I ja sam novi švabo. I ja nisam znao ništa prije 4 godine. Sve o čemu pišem su situacije u kojima sam i sam bio. Iz tih situacija sam ponešto naučio i želim to znanje podijeliti s drugima. Daleko sam ja od mudrog, a još dalje od starješine.

Reci nam ukratko, što te dovelo do Njemačke i kako ide tvoja priča od doseljavanja do sada?
Ukratko će biti teško to ispričati, ali mislim da se moja priča ne razlikuje od 90% ostalih. Ja i supruga smo bili 2 mladih, visokoobrazovanih ljudi, oboje zaposleni u privatnim poduzećima i totalno nesigurni u budućnost. Ti poslovi i cijelo okruženje ne pružaju nikakvu sigurnost i uporište mladome čovjeku koji želi nešto ostvariti i napredovati u životu. Oboje smo od danas do sutra ostali bez posla, to nas je gurnulo preko ruba i potaknulo da krenemo u veliki bijeli svijet. Od tada je bilo uspona i padova, teških trenutaka i ugodnih iznenađenja, ali u ove 4 godine nisam niti u jednom trenutku požalio u svoju odluku. Uvijek govorim da mi je to bila najteža i najbolja odluka u životu.

Koji trenutak ti se urezao u pamćenje kao najteži?
Teških je bilo nekoliko. Jedan od njih je kada sam, nakon mjesec, dva, potrage za poslom u Njemačkoj, dobio usmenu potvrdu od jednoga start-upa. Odem kući preko Božićnih praznika sav sretan, svima govorim kako sam dobio posao i od nove godine počinjem raditi. Kad tamo, na Badnju večer dolazi mail od te firme sa hladnom, bezosjećajnom odbijenicom, bez razloga bez ičega. To je bilo dosta teško.

Kakvo je uopće tvoje znanje njemačkog jezika? Kakvo je bilo kada si 
stigao i koliko si napredovao u međuvremenu?
I prilikom dolaska u Njemačku znao sam se koliko-toliko sporazumjeti na njemačkom. Bio sam često u inozemstvu i kao dijete naučio osnove, ali to je jako izblijedilo u 15-ak godina nekorištenja. U međuvremenu sam puno napredovao, radim izrazito komunikativan posao, skoro sve kolege su Nijemci, stalno sam na telefonu i bio sam primoran brzo naučiti. Sada govorim na tečnoj, profesionalnoj razini (bez sata škole, samo praksa).

Standardno iseljeničko pitanje – vidiš li se ikada kao netko tko se ‘vraća domovini u okrilje’? Pod kojim uvjetima bi to bilo moguće?
Vidim naravno, ali u mirovini. Kad bih danas dobio na lotu i mogao birati što ću i kako ću, mislim da bih živio ovdje, ali bih češće i duže išao kući. Razlog je jednostavan, iz moga rodnog mjesta se iseljava nevjerojatnom brzinom. Zapravo to je krivo – proces iseljavanja je već gotov, svi su otišli. Mladih ima jako malo, djece još manje. Koliko god to teško bilo za pomisliti, mislim da je i nama i našoj djeci bolje ovdje. Barem neće morati seliti za 20 godina.

Što se same integracije tiče – kakvo je tvoje iskustvo? Što uopće smatraš potpunom integracijom i misliš li da ćeš ju ikada dostići?
Mislim da je integracija više stvar osobnog pogleda na sebe i na situaciju u kojoj se osoba nalazi nego neka ljestvica u koju se na osnovu mjerila mogu svrstati. Nikad nisam razmišljao o tome koliko jesam ili nisam integriran. Možda to mogu zahvaliti činjenici da smo i ja i supruga jako brzo naučili njemački. Smatram da je upravo to glavna prepreka jer – ako ne znam jezik, nemoguće je se osjećati integriranim i “kod kuće”. Čim čovjek zna njemački jezik, ima posao, djeca mu idu u školu ili vrtić, ima neko društvo i privatni život to pitanje uopće ne dolazi. Njemačka ima izrazito tolerantno društvo i nikad nisam osjetio da sam stranac ili netko tko tu nije poželjan.

derneuesvabo

Sada, nakon četiri godine, koliko novih prijatelja imate, družite li se uglavnom ‘s našima’ ili ipak ne? Vjeruješ li u postajanje zamke ‘držanja vlastitog čopora’ ili misliš da je to prirodni refleks?
Imamo puno novih prijatelja. Upoznali smo puno naših, sa njima imamo puno toga zajedničkog jer su to mahom mlade obitelji sa djecom koje su iz istog razloga došli u Njemačku kao i mi. Privatno se puno družimo sa njima i međusobno se posjećujemo. Poznajemo i dosta Njemaca, tu obično dođemo do kontakta preko djece, pa isto tako, nekad mi idemo do njih, nekad oni dođu kod nas i tako. Što se tiče neke svakodnevnice, ja nemam skoro nikakav kontakt s našima, kolege su većinom Njemci, Amerikanci, Rusi itd.
Držanje vlastitog čopora je logičan refleks ako se ne zna jezik. Smatram da to nije dobro i da bi svatko trebao proširiti krug poznanika, družiti se i sa Njemcima (i ostalima), probati nove stvari i proširiti vidike. A preduvjet za to je, naravno, jezik. Više sam dosadan koliko to spominjem, ali smatram da je to presudno za kvalitetan i uspješan život u Njemačkoj.

Je li se dogodio trenutak u kojem si osjetio da si tu, u Njemačkoj, kod kuće?
Znam da sam ovdje kod kuće. Tu mi je obitelj, tu živimo i imamo sve što nam treba za lijep i ugodan život. Ali opet… fale mi roditelji i ostatak obitelji, i nedostaje taj jedan nedefinirani element koji čovjek doživi tek kad se vrati tamo odakle je. “To” neću ovdje nikad osjetiti, u to sam siguran.

I za kraj, što bi savjetovao prosječnom tek doseljenom rodijaku ili obitelji koja planira ovaj veliki pothvat? Naravno, OSIM čitanja tvog bloga – koji savjet misliš da je od krucijalne važnosti? Nešto što bi ti volio da ti je netko rekao, nešto što ti netko je rekao i uvelike ti je pomoglo?
Meni osobno nije nitko dao neki presudan savjet koji mi je pomogao i otvorio oči. Znam oduvijek da u svemu treba biti uporan, raditi i tražiti pomoć iskusnijih od sebe. Ali onima koji dolaze – za početak je važno pronaći bilo kakav posao i smještaj, i onda se koncentrirati na učenje njemačkog jezika. Nakon toga ne prestati tražiti nove prilike i napredovati.
Važno je pitati ljude koji se dobro snalaze, za koje vidite da napreduju u poslovnom i privatnom smislu. Pratite moj blog, pratite i druge stranice koje su Vam od pomoći i koje doprinose. Odmaknite se od “naših” facebook grupa koje uglavnom koriste prevarantima i koje su jedno veliko gubljenje vremena. Ako se nakon 2-3 godine ovdje i dalje oslanjate to, onda ste nešto krivo napravili.
Naravno, u silnom pokušaju integracije nemojte zaboraviti tko ste i odakle ste, pomognite svojim bližnjima i ljudima u potrebi.

Vama sada jedino preostaje baciti oko na blog i saznati sve što vas zanima, a kod mene ne možete pronaći. Ili jednostavno proslijediti link svima onima koji su trenutno u potrebi za konkretnim informacijama. A svi znamo da takvih (i dalje!) ima u velikom broju. Meni je samo drago ako sam pomogla uputiti još kojeg slučajnog namjernika na pravu adresu!

#misusovo

You Might Also Like

No Comments

Leave a Reply