Supermama

Priprema je za amatere (drugo tromjesečje)

14/05/2019
drugo tromjesečje

Napokon sam dočekala drugo tromjesečje. Tromjesečje kada na podij ulijeće elan, a mučnina nestaje. Jedino tromjesečje u kojem žene zapravo (skoro) vole biti trudne. Pomaže i to što više ne izgledaš samo kao da si se udebljala, a opet još nisi poprimila izgled prosječne pilates lopte. Još uvijek se možeš kretati, a ne samo kotrljati. Još uvijek si vidiš noge i možeš zavezati tenisice. A svi te tetoše i brinu o tebi jer je vrlo vidljivo da si trudna. U prijevodu, dobivaš najbolje od oba svijeta.

I ja sam odlučila prigrliti ga svom snagom. Sjećam se koliko sam uživala prvi put pa zašto ne bih i sada. Sada će biti samo zabavnije kad nas je više i možemo sve zajedno. Usporit ćemo tempo, uživati u malim stvarima, srediti sve što treba za bebu i napokon se uhvatiti u koštac s tim satima njemačkog. Jer sad imam vremena. Sad mogu. I što se onda dogodilo? Pa dogodio se život, naravno.

Od samog početka ove trudnoće ja se pokušavam dovesti u nekakvo zen stanje svijesti. Jasno mi je da ja i zen ne možemo baš koegzistirati u istoj rečenici, ali vjerujte mi kada kažem da je stanje u kojem provodim drugo tromjesečje najsličnije navedenom. Kontrol freak koji živi u meni, u prvoj trudnoći je sve obavio odmah i sada, do te mjere da sam prisilila doktoricu da me pregledava na ultrazvuku dok ne bude sigurna za spol jer je prošlo pola trudnoće, A JA NE ZNAM KOJE BOJE KOLICA KUPITI!! (Da, znam, ne morate uopće ulaziti u idiotizam te situacije, sve mi je jasno iz sadašnje perspektive).

Odradila sam sve trudničke tečajeve koji postoje, vježbala yogu, pazila što jedem (pa kad zamračim, jela sve što stignem), čitala tekstove o bebinom razvoju, maminom razvoju, pripremi parova i zašto je dobro da je otac na porodu. Imala sam sve od ‘opreme’ što je u tom trenu bilo popularno i razvikano, stolicu za hranjenje sam imala 3 mjeseca prije poroda (i onda 9 mjeseci nisam znala kud bih s njom), krevetić se slagao do dugo u noć mjesecima prije potrebe (a onda stajao nekorišten), a raspored uvođenja dohrane stajao je zalijepljen za kuhinju dok sam se ja još gegala po kući sa stomakom. Znala sam sve o epiduralnoj i sistemu ‘kako dobiti sobu u rodilištu’, torba je bila spremna od prije Božića, a carski je bio odbačen kao opcija koja nama, supermajkama, nije uopće potrebna. (Trebam li sada reći – HAHA HAHAHA HAHA?!) U prijevodu, sve sam obavila štreberski. I neka sam, ne smatram da je to bilo loše.

Ali. Nije me nužno pripremilo za sve ono što je došlo poslije. Iako obružana činjenicama, ipak sam s Moraninim rođenjem naučila da te na previše toga literatura jednostavno ne može pripremiti. Odlično je imati sve to u pozadini, ali ni dvadeset i pet tekstova o dojenju te neće učiniti spremnijom za trenutak u kojem ti zaista moraš početi dojiti. I onda nastaviti. Iako realno nemaš pojma ni što ti radiš ni što beba radi ni je li to pravilno i što uopće znači ‘na zahtjev’ ako je patronažna rekla ‘svaka dva sata’?! I nije tako samo s dojenjem, tako je sa svim – u jednom trenutku shvatiš da se jednostavno moraš prepustiti intuiciji i rješavati stvari onako kako dolaze, češće po osjećaju nego po napucima u priručniku. Tada sam naučila – što sam se više prepuštala, bila sam bolja mama.

Upravo zato prisilni zen ovaj put. Istina, priznajem, nisam odmah uspjela sa zenom kao što sam planirala, što je vrlo očito u ovom tekstu na Supermamama. Ali zen je ipak tu. Dostigla sam ga. Barem djelomično. Sigurnija sam u sebe i svoje postupke nego prvi put jer nekako blesavo vjerujem ‘da će sve biti ok‘. Snaći ćemo se. Ne živim u iluziji i nipošto ne mislim da sam s jednom bebom doktorirala majčinstvo, ali ovaj put zaista mislim da je najveća priprema ova mentalna – nikakvi kinderbeti, mobili i dileme između cupkalice koja ljulja lijevo-desno ili gore-dolje. Sve su to stvari koje će doći, i koje nije loše imati ako mislite da vam trebaju/da ih želite/da si ih možete priuštiti, ali u ovom trenutku, mislim da je važnije za mene mirne savjesti pronaći bolnicu koja mi odgovara i mentalno se pripremiti na sve što će doći. Možda u vidu mastitisa, a možda u vidu grčeva. A možda ni jedno od toga! Jer prvi put sam naučila da majčinstvo zapravo znači biti spreman za sve nepredviđene situacije i zadržavanje hladne glave u cijelom kaosu.

Kada sam krenula pisati ovaj tekst, imala sam na umu mali dnevnik drugog tromjesečja. Kako sam ovdje pisala o prvom, tako nastaviti i o drugom. I onda sam shvatila da je to najdosadniji tekst ikada napisan. O čemu da vam pišem? O tome kako je iritantno što proljeće nikako da dođe, a meni trebaju broj veće hlače iako će mi sutra u njima biti vruće? Svjesna sam toga da sam jedna od sretnica kod koje sve prolazi školski i upravo zbog toga nikakve žalopojke ne bi imale smisla. Jer u konačnici, sve se odvija svojim tokom i ja zapravo uživam u tome što ovaj put imam tu slobodu da je jedini plan pratiti tempo vlastitog tijela i vlastitog petogodišnjeg djeteta.

Što ponovno potvrđuje konstataciju da je drugo tromjesečje najlakše i najljepše. Jer u njemu i dalje mogu uzimati dodatne sate njemačkog, odraditi dodatne smjene na radiju, a onda imati još snage za kartanje Una s Moranom prije spavanja. I u ovom trenutku, to je jedino što mi je bitno. Pravo usporavanje kreće sada, u trećem tromjesečju, kada se pripremamo za gniježđenje. Koje je toliko olakšano ovim stanjem svijesti u kojem znam da nema nikakve veze marka kinderbeta s bebinim dolaskom. Jedina priprema ovaj put je jedan pametan spisak i kretanje tempom koji mi moj vlastiti život dopušta.

Pa ako to znači krečenje početkom lipnja, umjesto krajem travnja, onda će tako biti. Jer ovaj put znam da je to tako minorna stvar u usporedbi sa svim onim što dolazi.

#misusovo

You Might Also Like

No Comments

Leave a Reply