Superžena

Sami na pučini

31/10/2016

filip brala

Filip Brala

Ne udaješ se za muškarca. Udaješ se za život.

Čitam neko malo lakše štivo trenutno, previše toga mi se mota po glavi (i po životu) da bih se mogla koncentrirati na Tolstoja i ekipu. I u tom ženskom štivu naiđem na navedeni citat. Ne udaješ se za muškarca. Kod nas će te često upozoriti da se ‘udaješ za cijelu familiju’, ali ipak mi se čini da je pravi pogodac u sridu u ovom dijelu ‘udaješ se za život’.

To i je valjda ‘teški’ dio braka o kojem nitko unaprijed ne razmišlja. Jer udajete se SADA za osobu koju poznajete SADA i s kojom SADA želite ostariti. Vas dvoje protiv životnih nedaća. Ali ljudi se mijenjaju. I ne mislim sada na ono zlokobno ‘mislila sam da ga poznajem, a on je imao paralelnu obitelj/sobu za mučenje životinja/potajno skupljao poštanske marke’. Mislim na najbanalniju činjenicu u životu svakoga od nas, činjenicu koje smo svjesni, ali svejedno nekako mislimo da se to ne odnosi na nas i naše najbliže (djecu koja moraju odrasti, roditelje koji moraju ostariti, partnere koji neće ostati isti). Naravno da neće – svaki puta kada se vratim sa nekog putovanja padnem u ‘blues’ zbog povratka. Jer je nešto drugačije. Jer sam JA drugačija. Svaki trenutak u svakom danu nas mijenja. Neke stvari na nas utječu neprimjetno, a neke su ogromne tako da su i pomaci vidljivi odmah. Jedna od takvih životnih istina je i ona ‘svaki dan, ništa se ne mijenja, ali kada pogledam unazad, sve se promijenilo’. I čini mi se da je to najteži segment svakog braka – preživjeti život.

Moj bračni staž nije predug. Uskoro ću slaviti tek četvrtu godišnjicu braka. Ali kad pogledam sebe, na dan vlastitog vjenčanja, i sebe sada – mogu komotno govoriti o drugoj osobi. Često se uhvatim kako na silu pokušavam biti ‘stara ja’, jer znam da je ta Maja bila puno opuštenija, društvenija, manje kruta. Ne ide baš uvijek. Grižnja savjesti je neizbježna jer sam svjesna toga da je moj muž potpisao papir s ‘onom Majom’. I nije znao da će s vremenom dobiti ovu.

Naravno, nećemo si lagati, nije niti on kamilica. I ja bih mogla pisati spisak svega što sam ja potpisala, a sada više nije baš tako. I gdje bi nas to dovelo?

Baka i dida su mi nedavno proslavili zlatni pir. Na prepad smo im organizirali malu veselicu, sa najbližima, tortom i tamburašima. Bili su simpatični u svom iznenađenju, ali me odmah uhvatila i nekakva sjeta – ti ljudi su zaista proživjeli život zajedno. I često se nisu voljeli. Često se nisu niti sviđali jedno drugome. Prošli su poslove, bolesti, djecu, spontane pobačaje, neimaštinu, rat, operacije srca, poslove na terenu, mijenjali stanove, pokapali roditelje zajedno, pokapali braću i sestre, slavili diplome i vjenčanja, plakali nad nasrećama svoje djece. I sjedili su tu, jedno kraj drugog, kao dva ratna druga. Onako kad ne moraju ništa reći, samo sjede jedno kraj drugogo, umorni od života, blago se naslanjajući jedno na drugo. Ništa ih nije opisalo bolje nego ta rečenica – vjenčali su se za svoje živote. Za koje nisu mogli predvidjeti kako će izgledati.

obitelj

Daka i Peko – 50 godina kasnije

Zato je u neku ruku smiješno kako se svi pripremamo za brak. Pokrivamo sve segmente ‘da nas ne iznenade’. Imamo li sličan glazbeni ukus? Slažu li nam se prijatelji? Jesmo li horoskopski komatibilni? Razgovarat ćemo prije svega o planovima za djecu, o politici, o religiji, o osobnom planu za pet, a onda i za deset godina. Jesmo li dovoljno različiti? Imamo li dovoljno sličnog u sebi? Mislimo da je o braku rečeno sve što se može reći. Sve se zna i sve je jasno. Gledamo tuđe brakove, odrastamo uz ljude u braku, vjerujemo da nas ništa ne može iznenaditi i da je brak poprilično jasan koncept, jednostran i razumljiv. Pa opet, koliko nas se našlo nekoliko stotina puta paralizirano u razmišljanjima o tome gdje se točno nalazimo, kako smo se tu našli i gdje, dovraga, trebamo dalje ići? Jer nas, ustvari, ništa ne može pripremiti na brak i nema načina da se ‘zaštitimo od loma’ i osiguramo si sretan nastavak života. Zato valjda neki brakovi preživljavaju krize, smrti djece, bolest, financijske izazove i poneke ljubavnice. A poneki se znaju razbiti na banalnosti kao što je ostanak bez posla na tri mjeseca.

Najstrašniji segment nije činjenica da ne možemo znati ‘u što će se on/ona pretvoriti’. Najstrašniji je segment činjenica da mi ne znamo u što ćemo se MI pretvoriti. To je jedna od onih hipotetskih situacija kao rasprava o abortusu. Možemo izvlačiti zaključke, premise i zapažanja, ali nitko sa stopostotnom sigurnošću ne može reći što bi učinio u toj situaciji dok se ne nađe u njoj. Preživljavaju li onda neki brakovi samo zato što su se partneri mijenjali kompatibilno ili zato što su partneri odlučili prevazići sve što dođe s vremenom?

Nezahvalna je ovo tema za romantiku, za honeymoon fazu, za friško zaljubljene. Ali svatko tko je proveo neko vrijeme u braku zna o čemu govorim. Sjećam se samo koliko mi je teško bilo naviknuti se na sebe nakon što sam rodila. Beba je bila najdivnije biće i obožavala sam ju. Muž je postao i otac i to je bio samo plus. Ali ja sama, morala sam SEBE naučiti na ‘novu sebe’. Zvuči uistinu pretenciozno, ali zaista je tako. Jer to više nije bila ona osoba koja je tu živjela prije par mjeseci. Sve se promijenilo i promijenilo je i mene. Znam da sam do tada uvijek razmišljala kako se puno novih mama ošiša nakon što rode i, pubertetski, zaključivala sam da je to tako jer postanu ‘dosadne i stare’. Meni se to, naravno, neće dogoditi. Pogađate već što se dogodilo. Moja duga kosa, kosa zbog koje sam znala plakati noćima kada me se ošiša pola centimetra više od zamišljenog, izgubila je svako značenje. Jednostavno sam morala napraviti nešto drastično jer sam smatrala da se ta promjena, ta ogromna promjena koja se događala u meni, mora vidjeti i izvana. (Jer stomak do zuba nije bio dovoljno uočljiv, jelte). Udala sam se sa tamnoljubičastom kosom do struka. Sada nosim platinasti paž. I koliko mi je onda savršeno pristajala ona kosa, sada vjerujem da mi savršeno pristaje ova.

Tako je i sa brakom. Promjene su neizbježne i, ustvari, dobrodošle. U protivnom nešto nije u redu (ili netko nešto žešće sakriva). Baš kao što žene trebaju promjene frizure nakon životne faze, tako i brak treba reset nakon završetka stare faze. Vjerujem da moramo biti svjesni promjena kako bismo se mogli nositi s njima. Jer potiskivanje samo otežava život, a forsiranje nekoga da se pravi da je netko tko (više) nije, može samo dovesti do frustracije. Promjena je neizbježna. Ali zato paklenski teška u zajednici – jer mijenja dinamiku.

To je najteže poglavlje mog života koje još uvijek ‘vježbamo’ u provedbi. Na teži način smo shvatili da, ako je jedno od nas nesretno, nesretno je i drugo. I zato u situacijama kada si možda i nismo dragi, moramo zapamtiti da se volimo. Ne udaješ se za čovjeka. Udaješ se za život. Život koji nemaš pojma kako će izgledati i gdje će vas dovesti. Ali treba naučiti cijeniti to što imaš ‘partnera u zločinu’, nekoga na koga se možeš osloniti. Pa čak ako si u tom trenutko možda i niste dragi. Ali ste tu gdje jeste i lakše ćete se boriti protiv valova ako veslate zajedno.

obitelj

Djeca, ‘posvojena’ djeca i dio djece njihove djece

p.s. – za one željne štiva, knjiga koje me inspirirala je Večera s Anom Karenjinom, autorice Glorie Goldreich (za mene ugodno iznenađenje); za one emotivne poput mene, ovo su baka i dida, Daka i Peko, ratni veterani i ratni drugovi 😉

You Might Also Like

2 Comments

  • Reply love spells 18/09/2017 at 01:46

    What’s up,I check your new stuff named “Sami na pučini – #misusovo” regularly.Your writing style is witty, keep up the good work! And you can look our website about love spells.

  • Reply Smijemo li u braku imati prijatelje? - #misusovo 05/03/2018 at 14:36

    […] ono da se udaješ za život, a ne za muškarca (za one koji žele ponoviti gradivo, link je ovdje). A s vremenom mi je prepustio i svoje prijatelje. Ne šalim se, javljaju se meni i kad njega […]

  • Leave a Reply