Superžena

Dobiješ bebu, izgubiš ženu

14/09/2017

Pričajmo malo o našim muškarcima. Pričajmo malo o onim muškim jedinkama koje nam po noći oduzimaju prostor u krevetu i hrkanjem remete dragocjeni san. O muškim pojedincima kojima kuhamo i peremo veš dok nam oni kose travu i odvode djecu na igralište. (Sve može, samo me na igralište ne tjeraj!) Šalu na stranu. Ali ozbiljna sam kada kažem da je vrijeme da malo popričamo o njima i pozabavimo se njihovim statusom u našim malim obiteljima, malim hijerarhijama. 

Cijelo vrijeme čut ćete me kako naklapam o SVOM životu i kako je na njega utjecalo rođenje djeteta. Ako me nećete vidjeti da pišem o tome, čut ćete me da o tome razglabam na kavi, preko telefona, na Skypu, uživo. Ako ne razglabam ja, vidjet ćete me kako slušam mamu, prijateljicu, kumu ili nekog trećeg. Uglavnom ženskog roda. I proći ćemo sve teme – o životu prije djece, tom romantičnom dobu kada smo živjele u zabludi da znamo što znači biti umoran i neispavan, o trudničkim danima i tegobama, kilogramima i ‘ratnoj ostavštini’, o strašnim porodima, o prvim danima s bebom. Proći ćemo i razgovore o tome kako nam se život promijenio, kako su nam se prioriteti presložili, kako sada više nismo iste osobe koje smo bile i što smo sve u tom procesu naučile. Naravno, nismo sebične i egocentrične, tako da ćemo se dotaknuti i svega toga iz bebine perspektive, dovest ćemo u pitanje vlastite majčinske sposobnosti i međusobno se ohrabrivati. 

Znate o kome vjerojatno nećemo pričati? O očevima.

Gledam to iz svoje perspektive. Moj muž stvarno ulazi u kategoriju ‘kako li sam samo to uspjela ubosti?!’ i toga sam svjesna. I svjesna sam toga da su toga svjesni i SVI oko mene sa vječno dobronamjernim komentarima u stilu ‘Što takav dobar muškarac radi pored takve …?’ Ali ne dira me to više, ne znaju oni da ja znam prat veš i kuhat ručak i ne znam peglat’! No, da se vratimo na ono bitno. Moj muž uistinu je jedan od onih požrtvovnih očeva koji provodi svaki trenutak koji može sa vlastitim djetetom, koji u tome iskreno uživa, kojemu nikad nije bilo strano pranje ili presvlačenje, kao i hranjenje, šetanje i, općenito, suživot s djetetom. Nije jedan od onih koji radi pa dođe kući ‘odmorit i pogledat’ Dnevnik’. Pa ipak, rijetko ćete čuti od mene da pričam o njemu i njegovom doživljaju svega. S vremena na vrijeme ubacit ću neku šalu na njegov račun, ako sam ljuta, ponekad ću se izbrojati i – to će biti to. Ali sve više mi se čini da im činimo jednu svjetsku nepravdu. Izdvajamo ih iz jednadžbe.

Sada gledam unazad cijeli taj put koji sam prešla od trudnoće pa, sada, do Moranine tri i pol godine. Jesam li ja uopće ista žena? Ne bih lagala kada bih rekla da nisam. Jer prošla sam kroz toliko promjena – što hormonskih, što fizičkih, što psihičkih. Moj muž oženio je curu od 60ak kila, tamne kose do struka, koja radi u školi i sakriva tetovaže na radnom mjestu. U međuvremenu je živio sa hormoničnom trudnicom narančaste kose i 80 kila, a trenutno je u Njemačkoj za amaterskom zaljubljenicom u fitness kratkog platinastog paža koja planira tetovaže epskih razmjera. Oh, ne, i to platinasto se nedavno promijenilo. A to je samo fizički aspekt!

Prolazio je sa mnom žgaravice u trudnoći, plaćao privatne ultazvuke da se manje bojim, išao na trudničke tečajeve, strepio ispred rađaone nakon hitnog carskog reza, prvi vidio našu bebu, obavljao 70% posla jer ja nisam mogla zbog šavova, uspavljivao, nosao, bio lud od nemoći zbog grčeva, nosio klokanicu, gurao kolica, prao veš, jeo poluprobavljiv ručak, čitao slikovnice i učio pjesmice napamet. I tako možemo nastaviti u nedogled. Koliko puta je bio izguran uz vlastitog kreveta jer za njega nije bilo mjesta? Trčao nakon osam sati rada kući preuzeti brigu o bebi da ja mogu, pa ono, otuširati se i piškiti prvi put u danu. Vozio 1500km da nas preseli, sam krečio stan od 80+ kvadrata i jeo smrznutu pizzu na podu. I to su samo detalji. Kratki isječci koji potvrđuju ono što mi i same znamo – kako se naš život zaokrenuo, tako se zaokrenuo i njihov.

Ali prečesto imam osjećaj da mi, žene, to nekako zaboravljamo. Kao da su oni samo promatrači sa strane, dodatan par ruku kada je potrebno. Netko tko je tu s nama, eto, da ne budemo same. Ali nije tako! Ponekad, uistinu, imam osjećaj da ovom čovjeku trebam podići spomenik. Nakon ovoliko godina zajedno (imamo punih 12) divno je čudo da uopće zna tko je žena koja sjedi kraj njega. A on je to, nekako, ipak pratio svo ovo vrijeme. I prošao je sa mnom sve faze – od postporođajne do svakomjesečnog pms-a. 

Nakon rođenja djeteta, mi same smo toliko koncentrirane na novi život da često zaboravimo i sebe. Ali kada uhvatimo minutu predaha, ipak se preispitujemo. Pokušavamo shvatiti sve što se događa oko nas i u nama i potrebno nam je vrijeme da prihvatimo novu situaciju, da prihvatimo ‘novu sebe’. Tu neku ‘mamu’, tu ženu koja je sada nečija mama i samu sebe mora upoznati. Koja je često kruta i u potpunosti cijepljena od spontanosti. Koja je neispavana i pojam zabave joj je netflix i topla pidžama. Koja želi ponekad biti sama i ‘da je svi ostave na miru’.

Zamislite kako je njima?

Zamislimo na trenutak situaciju u kojoj naši muškarci nas isključuju iz naracije jer se ‘žele koncentrirati na sebe’?! Već umirem od smijeha – pa bombardirala bih ga pitanjima dok ne umre od iscrpljenosti. Kako misliš želiš biti sam? Sam S KIM?! Zašto ne pričaš sa mnom? Daj mi reci! Zašto šutiš? Zašto ideš u sobu? Što ako ja ne želim biti sama? Kako misliš da ne možeš nešto podijeliti sa mnom? S kim ti to onda dijeliš? … Znate i same kako dalje. 

Zamislimo na trenutak da smo u njihovim cipelama – oženili su neku mladu alternativku, punu elana i želje za životom, koja sluša glasno muziku u autu i vozi kao da je luda, kosa joj vijori na vjetru dok se smije i nikad joj nije dosta provoda. Sada sjedite nasuprot žene koja vam kaže ‘daj stišaj tv, ne mogu slušati i tebe i tv i vlastite misli’, ima pundžu 70% vremena i zahvaljujete bogu svaki dan što i dalje ima relativno dobro dupe pa je malo lakše gledati je u pamučnoj trenerci svaki dan dok u rubriku ‘spontanost’ zapisuje ‘otišla sam spavati prije 22h, mogu kako hoću’. Naravno da karikiram, ali ponekad ovaj prikaz nije daleko od istine.

Imam osjećaj da moj muž MORA ponekad misliti kako je lijepo što je dobio dijete kada je već morao izgubiti ženu. Jer boktepita tko je ova gospođa koja sjedi kraj njega na kauču i sanja o vikendu u Ikei. 

Ali trudim se. Trudim se, ako ništa drugo, olakšati mu sve svoje faze i prijelaze. Ne mogu ih promijeniti, ali mu mogu dati ruku da zajedno prođemo kroz to. On faze nema – nema ih kada imati uza sve moje!

Rock n roll?

Neka hvala, odo’ ja odspavat’ malo!

#misusovo

You Might Also Like

1 Comment

  • Reply Zaboravljamo li očeve? Moj je muž dobio bebu, a izgubio ženu | Svakodnevno 20/10/2017 at 14:59

    […] Izvorni tekst pročitajte ovdje.  […]

  • Leave a Reply