Točka na i

Snobizam kao hobi

08/02/2017

U današnje doba je stvarno lako biti snob koje god želite vrste. Zahvaljujući društvenim mrežama, tako je lako suptilno ubaciti skupi sat u kadar, javiti se insta storyjem iz poznatog vrlo skupog frizerskog salona u centru, a tu su i praktične oznake lokacija kako nitko ne bi slučajno propustio uočiti gdje ste točno. Tako da smo blagoslovljeni (hoću reći #blessed?) kadrovima umjetnički izvedenih deserta, modnih kombinacija pred ogledalom, a ako nas uhvati i poznati fotograf u pol’ špice – naša svrha u životu je ispunjena!

Kao što možete uočiti, ne govorim ovdje o pravom snobizmu više klase – o sinovima šeika, rasnim sponzorušama i svjetskim celebritima, to je ipak nivo iznad, a oni mi i nisu zanimljivi. Lako se razbacivati parama kad na računu imaš milijarde. Ovaj drugi oblik je ipak umjetnost neke vrste, simpatična razbibriga koja je trebala služiti kao razbibriga i pomoći nam svima da uživamo u malim stvarima, a pretvorila se u nekakvo natjecanje tko će imati više, tko će poslikati brže i tko će imati osvjetljenje jače. Simpatično je uočiti kako je svatko od nas ‘jedinka’, ‘posebna božja ovčica’ i tako to, ali od šest žena, njih četiri imaju isti šešir, a pet varijaciju istih cipela. Tako već dobro poznajem neka zagrebačka mjesta koja ‘u moje doba’ nisu niti postajala, ali kako su postala in, tako sam ih se nagledala iz svih kuteva. Svaka blogerica koja drži do sebe mora imati barem par kadrova. A kako je moj hobi sramotno praćenje hrvatskih blogerica, informirana sam. Već je ustaljeno pravilo da moja kumaseka (koja živi u Zagrebu) pita mene gdje ćemo ići i što vidjeti, općenito, što se događa. Jer ja volim blogerice, a ona voli mene. Šalim se, naravno, ali ja sam kućanica s tendencijom ka društvenim mrežama, a ona je ozbiljna odvjetnica s tendencijom ka reprizama serija. Ali neka, sindrom globalnog sela zahvatio je cijeli svijet, pa gdje neće i nas!

Uz taj iritantan, ali meni simpatičan razred snobizma, dolazi i onaj dugotrajniji. Možda postoji od kada je svijeta i vijeka. Radi se o intelektualnom snobizmu. Iako bih donekle voljela biti intelektualni snob, narav me konstantno vraća u nekakvu ravnotežu – jer nakon reda baleta i klasične književnosti, naprosto se nađem u situaciji gdje netko okreće ja(g)nje na ražnju, a ja močkam kruh u maščobu i raspravljam o tome kada je susjeda izbacila muža iz kuće i zašto je do toga došlo. Možeš se truditi, ali ne možeš izbaciti selo iz cure, jelte. I to je ok. Vjerujem da je tako kod većine ljudi, a ovi što su ‘fini’, samo bolje sakrivaju dio kojeg se srame, ovaj ljudski i neulašten. I koliko god me to iritiralo, ipak je drugačije kada se kao intelektualni snob postavlja čovjek koji ima doktorat iz prirodnih znanosti, predaje na par fakulteta i prorektor je. Naravno da mi je jasno odakle taj osjećaj samodostatnosti dolazi i naravno da mi je jasno da može misliti kako je uistinu bolji od nas, običnih smrtnika. To što mi je to ‘jasno’, ne znači nužno da imam i razumijevanja za isto – prvu stvar koju kao profesor naučiš je da se nikome ne trebaš obraćati svisoka. A ako dotični odbija prihvatiti taj naputak kao životno pravilo, naravno da ću, pošto sam intelektualno inferiorna, jelte, naglasiti kako ne bi prepoznao dobru foru ni da ga udari po čelu, a ne pomažu mu doktorati kod toga što izgleda kao jedan od likova iz Mickey Mousove družine. Nisko? Možda. Uspješno u stavljanje svakog na njegovo mjesto? Apsolutno.

Ali kao što sam spomenula, to je intelektualni snobizam za koji imam razumijevanja. Čovjek je posvetio život svom obrazovanju, napredovanju, nauci… Čemu god. Nečemu što ga ispunjava i u tome je stručnjak. Naravno da ću prevrtati očima na dugačku raspravu o klimavom izvođenju baletnih pozicija nekoga tko se bavi i upućen je u balet. Ali ću ga poštovati. Jer čovjek zna znanje. Pa makar mu to bio i samo hobi, čovjek zna o čemu priča jer je odlučio biti upućen u to. Vjerojatno se malo i razmeće, ali brate, razmećem se i ja kad upadne moje područje na repertoar (istina, nisam više baš sigurna što je to točno moje područje, ali o tome nekom drugom prilikom).

Ipak, na društvenim mrežama je nedavno eksplodirao intelektualni snobizam druge vrste. Točnije ime bilo bi kvazi-intelektualni jer to s intelektom nema veze. O čemu se radi? O moru novih ‘spisateljica’ koje imaju svekoliku publiku i svoju vrijednost temelje na pisanju citata. Tu sada dolazimo do sfere u kojoj mi počne oko titrati od živciranja jer ljudi, očito, ne razumiju da ‘pisanje citata’ nije književni rod. Pisanje citata, za početak, ni ne postoji ako ne postoji tekst iz kojeg je taj citat izvađen. Znate kako ljudi citiraju druge autore u seminaru, npr. (ili ne citiraju u diplomskom radu, jelte)? E pa, do tog čarobnog citata su došli čitajući konkretan tekst o konkretnoj temi, a zatim je najbitniji dio izvađen da predstavlja cjelinu. Citat! Nasumično pisanje dubokih rečenica nije umjetnost. Nasumično pisanje rečenica za koje su vaše prijateljice u krizi srednjih godina rekle da su ‘tako pametne’ vas ne čini autorom. A pogotovo ne piscem!! Znate tko je pisac? Miroslav Krleža. Fjodor Mihajlovič Dostojevski je isto pisac. I Bram Stoker i Pavao Pavličić i Julijana Matanović. I Zagorka i Brlićka i Boudelaire i Šenoa. To su sve pisci. Naravno da će se netko javiti i obavijestiti me da je i Daniel Steel pisac i, tehnički, je. Ali čak i kada pričamo o šundu, žena je najbolja u svojoj kategoriji!

Ima mnoštvo i prosječnih pisaca, naravno, ali svima je zajednička kvaliteta, za početak, da su ostvareni autori. I još jedna stvar (za sve one ‘ali moju zbirku pjesama je izdala moja mama i postoji u čak petnaest komada’ –  morate shvatiti da, jednako tako, autor i pisac nisu ista stvar). I ne želim nikoga vrijeđati. Naravno da svatko ima pravo pisati što god želi, kako god želi i kititi se titulama koje mu se sviđaju. To je barem nešto što su nam društvene mreže donijele i nitko nam ne može oduzeti (kontessa Marija Barić, works at ‘I don’t work, I’m princess’ nam to svima može potvrditi), ali to što se tako sami nazivate, ne znači da je to uistinu tako. Danas si svatko želi nadjenuti titulu i to je snobizam o kojem govorim. Nije problem što neka Hrvojka Horvat želi biti nova Ivana Brlić Mažuranić. Problem je što navedena Hrvojka Horvat ozbiljno vjeruje da ona JE nova Ivana Brlić Mažuranić! I kao dokaz za to ima potvrdu muža i one četiri prijateljice u krizi srednjih godina. Hej, imala sam i ja pjesmu na Lidranu prije trinaest godina, moja profa rekla da je baš dobra. Dobrišo Cesariću, makni mi se s puta! Potpis: Maja princeza od Arendella Marić.

I tu dolazim do ovih zadnjih snobova koji su mi nešto aktivni u zadnje vrijeme – turistički snobovi. Većina nas voli putovati, većina nas nema ništa protiv da nam guzica vidi malo puta. Protegneš se, naučiš nešto novo, upoznaš neke nove ljude i ulice, popuniš zalihu slika za instagram i, općenito, odmoriš od života. Nekima je uspjeh otići do Kopanice, nekima do San Francisca. I sve je to ok, dokle god nismo snobovi pa si možemo priznati da nam ponekad za duševno zdravlje više koristi izlet u Kopanicu nego na Sri Lanku. Ali ne i turističkom snobu! Turistički snob će vam u prvih sedam minuta razgovora napomenuti barem zadnjih šest destinacija na kojima je bio. Vi ste bili u Parizu u Disneylandu? ‘Ali čovječe, ti nisi ŽIVIO dok nisi bio u Disney Worldu!! Ček, nisi bio u Americi još? Ah, siroče, bit će to kad tad!’ Možda si ti bio na Islandu prošli tjedan, ali nije ti to ništa, on je bio u Kini. Tri puta. Po dva tjedna. I na vaše molećivo ‘ali ja ne želim ići u Kinu’ vas obavještava da naprosto MORATE ići u Kinu jer je Kina, onak’, najbolja stvar IKADA! I nema veze ako i odete u Kinu, on je svejedno bio tri puta. Po dva tjedna.

Svaki razgovor se vrti oko toga gdje je sve dotični bio i, ne samo to, već kako je njegov doživljaj bio barem nijansu bolji od doživljaja svih ostalih. Apsolutno se ne smije spomenuti da ste možda na putu uzeli dan za blejanje u prazno ili pisanje razglednica u parku. On je sve vidio. Sve doživio. Upoznao gro ljudi koju su mu sada najbolji prijatelji. 4 lajf! Jer ne ide ti on po turistički utabanim stazama, on istražuje! Njemu se događaju nevjerojatne anegdote! Sekunda dosade nikada nije niti zalutala u njegovim putovanjima! Naravno, nakon turističkog stampeda cijeli dan, navečer je išao van s lokalcima i napio se NAJBOLJE. IKADA!

Nije problem pričati o putovanjima i što se zanimljivo dogodilo. Pogotovo ne ako je to tema razgovora, kao kada se raspravlja o razlikama u kulturama i mentalitetima, ili ako je netko upravo došao s putovanja o kojem pričamo. Ali prisilno ubacivanje random destinacija u svaku drugu rečenicu je jednostavno naporno, iritirajuće i, na kraju krajeva, nepristojno! Kada se sjetim koliko razgovora sam vodila o svom putovanju, a ustvari su služili kao potvrda njihovog putovanja… ‘Čujem da si došla iz Praga sinoć?’ ‘Aha.’ ‘I, kako je bilo?’ ‘Pa lijepo…’ ‘E, a znaš kad sam JA bio u Pragu blablabla!!’ Kupim kroasan u Mlinaru, a on me obavjesti kako je ‘simpa taj kroasan, ali da si vidjela koje sam ja kroasane jeo u…’ NE ZANIMA ME!! Ponekad me jednostavno ne zanima! Krasno je putovati i upoznati nove kulture. Krasno je kada ljudi znjau cijeniti iskustvo. Ali isto tako zaboravljamo da su ljudi različiti i o ukusima se ne raspravlja! To što ti voliš putovati i životni cilj ti je proputovati 82% zemaljske kugle je vrlo lijepo – za tebe. Ali to ništa ne znači meni. Ja, možda, nemam afiniteta za putovanja na jug. Ili, recimo, u Ameriku. I onda, srećo, možeš pjevati borbene i okačiti trideset sedam predivnih slika iz Texasa, ali ja i dalje neću o tome pomisliti ništa više od ‘lijepo’. Ili ‘ček, opet Texas?!’. I baš kao i sve gore navedeno, nije bitno što drugi ljudi misle o vašim putovanjima ako VI uživate u njima! I trebate! Ali ako je djelomičan razlog putovanja pokazivanje ‘komšiluku’ kako vi putujete i gdje ste sve bili, a oni ‘seljačine’, nisu – žao mi je što vam moram razočarati, ali vi ste običan turistički snob.

You Might Also Like

4 Comments

  • Reply Ivana 08/02/2017 at 18:44

    Baš sam se ismijala na ovo o "piscima" sa facebooka, prepoznala sam ih par wannbe pisaca, rečenice zbrda-zdola, mi, ja ti, ljubav, sreća je korpa sa cvijećem i sl.

    • Reply Maja Marich 08/10/2017 at 15:00

      😂😂😂 ovaj komentar je tako genijalan – jer je istinit! 🙈 ‘mi, ja ti, ljubav, sreća je korpa sa cvijećem’ 😂😂 smijala sam se 10 minuta i hvala ti na tome!

  • Reply Nina 08/10/2017 at 14:52

    Odličan post. Tek sam počela čitati tvoj blog i zbilja mi se sviđa. Ja za samu sebe često u šali (a u svakoj šali ima nešto istine, kažu svi oni sa citatima hehe) kažem da sam snobica. Tu i tamo si priuštim neki komad šminke koji vjerojatno ne vrijedi toliko, pohvalim se novim stvarima na Instagramu (u pozama koji nisu ni malo stvarne i nastale su “spontano” iz trećeg pokušaja) i na kraju dana sama sebi kažem da sam blesava…al jbg, ponekad trebaš prihvatiti da si malo snobast i uživati u onom što te veseli.
    Ja nemam ništa protiv toga da sam tu i tamo snobica i površna, dokle god znam svoje kvalitete, uvjerenja i dokle god sve što radim, radim sebi za gušt pa makar se nekad time i pohvalila 🙂
    Btw, imaš novu čitateljicu 😉 Pozdrav iz Sl. Broda 🙂

  • Reply Jedino ispravno mišljenje je - moje - #misusovo 30/04/2019 at 12:17

    […] davno pisala sam o snobizmu kao hobiju i zaista sam mislila da sam tada nešto znala. Nešto pametno uočila. Ispostavilo se da sam bila […]

  • Leave a Reply