Supermama

Mama vs. igralište

06/06/2017

Vrijeme je da priznam sebi. Vrijeme je da kažem pred bogom i pred ljudima. Ja mrzim igrališta. Mrzim ići na igralište, mrzim sjediti na igralištu, mrzim nelagodno stajati na pol’ igrališta, a najviše od svega mrzim biti među drugim ljudima na igralištu. Eto, rekla sam!

Dobar dan, ja sam Moranina mama i ja mrzim ići na igralište!
I šta ćemo sad? 

Vidite, moj muž je neka druga sorta. Normalna, rekla bi moja baka. On je taj koji dijete vodi na igralište, ona je taj koji uzme Moranu i odu se dva sata voziti biciklom, on je taj koji s njom istražuje i skače i gradi i trči. On je onaj koji mene spašava najmržeg trenutka u danu – odlaska ‘van’. Hvala bogu na vrtiću i njemačkom sistemu gdje su vani uvijek i svugdje pa mi je lakše markirati popodnevni izlazak. Naravno, ne markiram ga uvijek, ali ne mogu reći da mi ne odahne kad pljušti kiša ili udara zvizdan. Mislim, nisam ja loša osoba, a nadam se ni preloša majka. Ja samo stvarno stvarno ne volim ići na igralište.

Vožnja biciklom? Može. Zoološki? Samo daj! Šetnja uz sladoled? Bilo kada, bilo gdje. Igralište… evo, plače mi se. Ima nešto u tom prostoru što me jednostavno straši. Svima je dostupan, ali nisu tu svi zajedno. I onda ne znam trebam li ja sada tu pričati s drugom mamom, ili trebam gledati u mobitel. A ako gledam u mobitel, osjećam se grozno. Uostalom, nije svrha igrališta da ja sjedim i gledam u mobitel. Najbolja varijanta za Moranu je kada se uspostavi da ima taman dovoljan broj djece da se igraju i kada se uistinu žele igrati međusobno. I u tim situacijama sam spremna pretrpjeti to zbog nje, ali osobno sam u totalnom hororu. Jer onda sam suvišna i nemam pojma što da radim sama sa sobom. Trebam li pričati s nekim? Je li nepristojno ako šutim? Ako se djeca porječkaju, trebam li se miješati? Jesam li kreten ako se ne umiješam? Smije li moje dijete dirati tuđe stvari na pijesku? Što ako ona ne da svoje?

Što sam starija sve više zaziram od tog slučajnog spontanog ljudskog kontakta. Ponekad slučajno kliknem s nekim pa mi nije baš TOLIKO teško, ali ne uživam ni u jednom segmentu. I osjećam se kao totalno govno cijelo to vrijeme. Jer ja sam mama – ja trebam UŽIVATI u tome! Trebam biti sretna što mi je dijete druželjubivo, što svugdje pronalazi prijatelje i svugdje se uklapa. Trebam se radovati zajedničkom vremenu koje provodimo zajedno i čuvati svaki trenutak za mentalo sjećanje. Ali, brate, ne mogu!

Još gore mi je kad se ovaj moj uplete! On sa svakog igranja dolazi pun priča o mamama i tatama koje je upoznao – odakle su, kolika su djeca, tko je kome što savjetovao i koje šale su si nabacili. I ja svaki put gledam i ne vjerujem. Kako?! Gdje ih nađe?! I svaki put novo igralište, svaki put nova ekipa. Kad mi šalje slike iz parka, osjetim kako me ubote žalac ljubomore jer ‘hoću se i jaaaaaa tako zabavljati!’ Ali pogodite što? Ja se tako nikada ne zabavljam. Da smo tamo zajedno, on bi zapričavao simpa mamu na igralištu, a ja bih sjedila na klupi nelagodno gledajući u pod iza sunčanih. Jer bih rađe bila na mobitelu, ali kako ću, otac tu fino skakuče, a ja da blejim u ekran?!

Kada se razgovor oduži, onda se teška srca pomalo uključim čisto da žena ne misli da sam idiot ili ufurana krava koja misli da je bolja od ostalih. A to redovno misle. Jer ne možeš ljudim objasniti da si ti ustvari van sebe od anksioznosti i stida, a imaš dijete i 30 godina. I na igralištu si, a ne na sastanku glavnih direktora Googla! (Karikiram, ne’am pojma tko je glavni direktor Googla, ni koliko ih ima). Ali da. Kao čudna djevojčica od pet godina – ja se, ustvari, sramim. I možemo mi to nazivati super kul hipsterskim nazivima kao što je ‘socialy awkward’, ali priznajmo si – to je ono kad te baka sprda pred gostima i dere se ‘štaaaa je?! Nije vaaaaljda da se sraaaamiš?!’ A ti ne samo da se sramiš, nego bi sad još i pokazao srednjak jer te uz to i brukaju. Eto, ja sam žena od trideset godina koja se srami pričati s nepoznatim ljudima (i djecom) i ne volim kada moram koegzistirati na dječjim igralištima.

Muž ne pomaže sa svojim (lovačkim, ha? sumnjiv mi je već) pričama s igrališta jer zahvaljujući njemu, znam da bih trebala ostvariti komunikaciju. Prokleta komunikacija, dabogda! Najgore je što uistinu nije problem u ljudima – stvarno su svi divni, susretljivi, a kada skuže da štekamo s njemački, trude se priati engleski. Stvar je u meni. Bila je stvar u meni i u Hrvatskoj, stvar je u meni i ovdje. Zato slavim svaki puta kada dođemo, a igralište zjapi prazno! Onda znam da mogu mirne duše zaroniti u taj pijesak i slagati kolače od blata sa svojim djetetom bez sekiracije. Osjećam li se poslije svejedno loše? Naravno – ona voli društvo i na igralištu je radi druge djece.

Zato hvala bogu na tatama i njihovom dječačkom stavu prema životu. Napravit ću trideset i šest ručkova, oprati sedam mašina veša, uglancati kupatilo, a ako treba i peglati! Samo me nemojte tjerati da idem na igralište. Najbolji osjećaj na svijetu je dobiti video poruku od njih dvoje kako se naglavačke spuštaju niz tobogan, zajapureni i sretni, a onda uzdahnuti i nastavitit čitati svoju knjigu. Na kauču.

Tako je kako je 😉
#misusovo

You Might Also Like

1 Comment

  • Reply k 21/07/2017 at 12:00

    Uf, ja te kužim i moj malac već kuži da izbjegavam igrališta s puno ljudi. Iznimno rijetko sam uopće s njim na igralištu, uglavnom je muž. Ok, mogu popričati s nekom random osobom o vremenu i djeci, ali u principu mi se ne da i radije peglam doma. 😀

  • Leave a Reply