#pomalo

Tko se boji autora još?

02/07/2017

Imam prijateljicu koja me tjera da povremeno izgovaram rečenicu ‘Ja sam autor’. Smatra da je moje bježanje od titula kao što je pisac ili spisateljica, u najmanju ruku smiješno i djetinjasto. A ja si ne mogu pomoći – za mene su pisci uvijek bili ljudi koji žive od pisane riječi. I tu ne mislim na materijalno, tu mislim na velikane koji nisu mogli protiv svog poriva za pisanjem ni po cijenu turističkog obilaska gulaga. Miroslav Krleža je pisac. Ernest Hemingway i George Orwell su pisci. Bram Stoker i Dostojevski. Ja sam samo piskaralo s laptopom u ruci i vlastitom domenom. To je sve.

Danas su točno dvije godine od kada sam odlučila stati imenom i prezimenom iza svojih postova i izbaciti u svijet… pa ono, sve ono što imam potrebu izbaciti! To je taj problem s pisanjem – uglavnom to radite zato što ne znate drugačije, zato što ne možete raditi ništa u životu ako ne pišete. To uvijek zvuči tako romantično i bajkovito. Duboko i ispunjavajuće. Znate ono, predivan radni stol (nekad industrial style uz zid od cigle, nekada romantični schabby chic stopljen s bijelom pozadinom) uz neizostavni cvjetni buket i pogled na mirnu ulicu Manhattna. Da, tako to izgleda kod Carrie i ekipe. Sati slobodnog vremena u svilenoj spavaćici, kontenplacije o životu i bitku uz polagani radni tempo u kontroliranoj (čitaj tihoj) okolini. 

U stvarnosti to puno češće izgleda ovako – sjedim za trpezarijskim stolom (radni još nije došao na red), pijem treću kavu i pokušavam napisati post uz paralelno Mornino pjevanje, buku tv-a (ona, naravno, pjeva nešto što nema veze s ovim na tv-u) i gledanje na sat svakih 15 min. Jer – ručak, veš, odlazak po muža, igralište, štošta. Ima tu i nekog cvijeća, neću vam lagati, ali mislim da me stručak ovih margareta može podsjetiti jedino na mrtvi segment mrtve prirode. 

Pisanje je, ustvari, najlakši dio posla. Kada osjetim da je tekst ‘gotov’ u glavi, onda ide na papir i posao je završen. Lako i bezbolno. Stvaralački dio teksta (barem kod mene) nikada se ne odvija za stolom. Nikada za vrijeme pisanja. Sve je to već odrađeno u glavi, danima ranije. Poneke tektove pišem i po mjesec dana. Svaku emociju koju doživim ili osjetim, bilježim u mentalni rokovnik. Nije ni čudo što onda ništa u ‘stvarnom životu’ ne mogu zapamtiti kada mi je puna glava natuknica, smjernica i križanja prošlog sadržaja. Ali tu se valjda kristalizira taj ‘život radi pisanja’ – vrijeme je da si priznam da ni ja, baš poput navedih velikana, ne mogu živjeti, a ne pisati. Jer moje emocije, moje proživljavanje trauma, sve moje borbe, ali i realizacija sreće, ljubavi i ispunjenja, sve je uvijek moralo prvo proći kroz filter pisanja. Drugačije ne znam. 

Ali mogu vam reći da je pisanje ovog bloga promijenilo moj život. Ne, nisam postala sirota mala bogatašica i nemam velike planove za samoostvarenje. No, zato što sam si prvi puta u životu dozvolila pisati bez zadrške i straha od osude okoline, naučila sam toliko toga. I o sebi i o ljudima. Pisanje bloga pomoglo mi je u tome da napokon vjerujem u sebe, bez fige u džepu. Pisanje bloga naučilo me da potreba koju imam nije samo ‘piskaranje’, a da drugih ‘talenata i znanja ionako nemam’. Otvorila su mi se tolika vrata i srušile bezbrojne barijere. Nikada, kao sada, nisam imala osjećaj da je uistinu lako razumjeti ljude i da svi nosimo nešto zajedničko u sebi.

Pisanje bloga pomoglo mi je u kataliziranju vlastitih strahova, nedoumica i trauma. Ali još važnije od svega, pokazalo mi je da u svemu tome nisam sama. Uistinu nisam sama. Sve što sam ikada napisala, pronašlo je svoju publiku – uvijek je postojao netko tko me razumio, netko tko je prošao isto. Netko tko se do sada bojao toga, a ja sam mu pružila nadu. Toliko ljudi se javlja, na svakom tekstu, sa reakcijom – i sada, dvije godine kasnije, spremna sam si priznati da je to svrha pisanja. Svaki puta kada sam nekome pomogla, svaki puta kada sam nekoga rastužila. Svaki tekst koji vas je natjerao da nazovete baku, svaka rečenica koja vas je nasmijala, pa čak i one koje niste odobravali. Sve su to poante pisanja. 

Poanta da sebi objasnim što mi se događa i što osjećam.

Poanta da otvoreno izrazim vlastite sumnje i strahove.

Poanta da prenesem nešto dalje. 

Što je to ‘nešto’? Ne znam. Ali to je ono što me pokreće da pišem. Koja je svrha pisanja i otvaranju ka svijetu? Valjda je ta svrha ista kod svih – opisivanje života i prenošenje saznanja dalje. Što sam pronalazila vrijedno u svim najdražim pročitanim knjigama? Sposobnost opisivanja života. Sposobnost pronalaska sebe u tuđem radu. I to je to. Vrlo jednostavno. Vrlo jasno. Put do toga, vjerujte mi, nije bio lak.

Koje onda planove imam za sebe? Kao i obično, nemam ih. Hoće li budućnost donijeti velike brojke, sponzorske ugovore, a možda i neku knjigu nekada? Tko zna. Ali iskreno, ne radim na tome. Za sada mi je dovoljno da idem stabilnim korakom, malo po malo. Danas slavim drugi rođendan bloga i mislim da sam spremna priznati si jednu stvar. 

Ja sam autor.

#misusovo

You Might Also Like

4 Comments

  • Reply Daria 03/07/2017 at 11:52

    Otkrila sam te prije dva dana kad sam čitala onaj post o traženju stana u Njemačkoj (budući da se i sama trenutno mučim s tim) i tvoj način prenošenja riječi na svoj blog me je fakat očarao. Mislim da nisam nikad naletjela na blog koji mogu čitati 3 sata bez prestanka 🙂 samo tako nastavi, tvoja iskrenost je osvježavajuća.

    • Reply Maja Marich 03/07/2017 at 12:08

      Daria, hvala ti neizmjerno na ovom komentaru! Ovakve reakcije dovoljno su mi gorivo za nastaviti dalje :*
      U slucaju bilo kakvih pitanja, pomoci, moralne potpore – samo se javi! 😉

      • Reply INES 19/07/2017 at 13:57

        Hvala ti na svakoj riječi koju si napisala jer je bila iskrena i iz srca (to se osjeti, odnosno ja sam osjetila) . Zato čekam i uživam u svakoj novoj priči, zabilješci i slici koju objaviš pa nastavi dalje za svoj i naš gušt, pusa

        • Reply Maja Marich 19/07/2017 at 16:08

          Hvala ti puno! :* Ljudima je teško objasniti koliko svaki komentar (kao i share) znači – nešto poput glumaca kad kažu da žive od pljeska. Jer teško je u virtualnom svijetu ocijeniti koliko te se zapravo čita, koliko su ljudi zadovoljni pročitanim i koliko uopće kvalitetan sadržaj nudiš. A s ovakvim komentarima se katapultiram na mjesec od sreće – jer nema većih komplimenata za autora od tog da se osjeti iskrenost. Hvala neizmjerno! 🙂

    Leave a Reply