Sasvim osobno

Kako točno ispuniti križaljku zvanu život?

04/04/2018

moj život i ja

Kada ste jarac u horoskopu, uzimate pod normalno da se stvari ‘moraju obavljati na određen način’. Zna se kako ste to treba živjeti Život. S velikim ž. Zna se da se fakultet mora završiti prije nego se uda. Djeca se rađaju u bračnoj zajednici. Ne ostaje se trudan prije ugovora za stalno i stambeno pitanje treba biti riješeno čim čim prije tim tim bolje, pa makar kreditom na 211 godina. Ne mogu vam objasniti zašto moj mozak tako funkcionira. Iako vam mogu reći da mi do većine toga nije stalo i tuđi život apsolutno ne mjerim istim pravilima. Za mene takve stvari idu prirodno, isto kao svečana toaleta za HNK, vezanje pojasa u autu ili kuhanje špageta točno onoliko minuta koliko piše na kutiji.

Ziheraš sam, što da vam kažem

Ili ona ružna umanjenica na p, ako baš insistirate. I uvijek mi je smiješna ta moja strana koja je u otvorenom sukobu s drugom stranom mog karaktera. Onom koja ide u blato skakati na punk koncerte, koja se tetovira dokle god ima mjesta i koja se seli u stranu zemlju s malim djetetom bez (posebnog) poznavanja jezika. To je valjda ravnoteža – bog ti negdje oduzme pa ti negdje drugdje dio vrati.

mother daughter

Ova ziheraška strana gurala me veći dio života. I tako sam išla po redu i stavljala kvačice. Škola, gimnazija, fakultet. Dobre ocjene, pristojno ponašanje, poštovanje autoriteta. Putovala sam dovoljno da se mogu hvaliti okolo, ali ne previše, da mi ne bi mama bila zabrinuta i da ne kročim zapravo iz svoje komfort zone. Radila sam sve što treba da budem jedan pristojni fini socijalist. Jedini je problem što više ne živimo u socijalizmu pa mi taj život nije donio ništa od očekivanog. 

Naučila sam, kao i mnogi, da nije važno jesi li diplomirao u roku, jesi li vrijedan, koliko brzo učiš. Život u kojem se s faxa ušetava na posao za stalno, a onda dobiva stan za dobro vladanje, odavno ne postoji. A ja sam iz pripreme za takav život dobila samo frustraciju, nezadovoljstvo i osjećaj manje vrijednosti. Jer sam igrala po pravilima i nisam dobila ništa iz toga. Mene se nije učilo da se prilike moraju stvoriti same i da se treba znati laktariti i gurati, biti glasan i isticati se u masi. 

I dok sam ja tako žalovala što moj život, po planu i propisu, nije donio ništa zanimljivo, zaboravila sam uočiti kako mi pomalo izmiče kontroli.

Počelo je sve sa trudnoćom. Nakon što je prošao prvotni (poprilično komični) šok, bila sam oduševljena. Trudna sam ostala kada sam ja to željela, prvi puta u životu. Ne onda kada je ‘bilo zgodno’. I to je bio omanji skandal jer – KAKO?! Trudna, a nemaš stalni posao? Trudna, a niste kupili stan? Trudna, a dobila zamjenu u školi? Ali sam stisnula zube i prvi puta se zauzela za sebe. Trudna, pa šta?! I znate što ću vam reći? Period u kojem sam radila trudna do zuba u školi, period u kojem sam mijenjala ženu koje je bila dva tjedna više trudna od mene, za mene je bio jedan od zabavnijih perioda mog života.

mother daughterA onda sam nastavila tako. Produljila sam si porodiljni, pa sam upisala dijete u vrtić ‘kad nije MORALA u njega’. Dojila sam 18mj iako je ‘bilo čudno da dijete priča, a još sisa’. Dala otkaz na ‘finom državnom poslu koji je mogao postati stalni’. Odselila sam u stranu zemlju gdje ‘nemam nikog, a imam malo dijete’. Ne dolazim u Hrvatsku za blagdane i još nisam kupila njemačko auto. Stalni posao nisam imala nikada, a vjerojatno ni neću. Zovite me čudnom, ali nakon godina anksioznosti i predbacivanja napokon sam si priznala – ja volim ove povremene poslove i freelancersku budućnost koja mi se smiješi. Jbg, bilo je vrijeme da kažem na glas da čovjek smije željeti raditi sa svog kauča u pidžami i kada prijeđe tridesetu. 

I sve više vidim da je to dobro za mene – jer me oslobađa. Ja sam tip koji voli sve raditi po pravilima, ali ako ne pazim, uguši me. I što se više zakopavam, to si više lažem da sam ‘na sigurnom’. Ja sam osoba koja premire od straha u avionu. Ali se većinom vozim isključivo tim prijevozom. Jer je to dobro za mene. Jer je to, onda, dobro i za Moranu.

Ne želim biti mater koja se dere ‘obuci potkošulju’ na +20 i koja djetetu ne da u srednjoj školi da ode semestar u SAD jer ‘šta’š tamo, daleko je‘. Ali ako se opustim, u tu ulogu mogu skliznuti bez problema. Svjesna sam toga. Zato se i vodim osjećajem ponosa kada namjerno idem kontra plana. Samo tako zaista imam osjećaj da sam živa. Jer kontrolu nemamo ni nad čim, to je činjenica. Samo se zavaravamo da imamo. Pa zašto onda ponekad namjerno ne skrenut sa zadane putanje? 

Jer to skretanje čini razliku. Dok sam kalkulirala, nikada nisam osjećala sreću. Samo sam osjećala ‘da sam dobra‘. Da sam poslušna i da sam primjer. Ali sreće tu nije bilo. Tek u odstupanju od rasporeda osjetila sam slobodu. Prvi puta imala sam osjećaj da je moj život ipak – moj. I to je prava sreća.

Ponekad u formi markiranja vrtića da bi se otišlo u kino, ponekad u vidu čaše sekta u podne. Ponekad u formi nasumičnog sjedanja u auto da bi se vozilo tri sata do mora (i natrag isti dan), a ponekad u formi novog posla za koji nisi ni znao da imaš talenta. A izgleda da imaš.

Dokle god vam izvlači smješak na lice – ispravno je 🙂 

(Osim ako je protuzakonito, onda vam ja NISAM rekla da je ok!)

 

You Might Also Like

3 Comments

  • Reply Majda 04/04/2018 at 21:39

    Baš te lajkam kad te čitam -:)

    • Reply Maja Marich 04/04/2018 at 22:47

      Hvala ti, puno puno! 🙂

  • Reply Ninana 09/04/2018 at 17:19

    Stalni posao je soooo overejted 😀
    Vidim sebe između redaka <3
    Piši piši dalje, volimo Te čitati!

  • Leave a Reply