Sasvim osobno

Opčinjena studentica

09/06/2018

Maja Rašić studentica

Uvijek sam imala teoriju (apsolutno neprovjerenu, da napomenem) da je razlika u godinam između kćeri i oca ona koja uvjetuje kasnije postavljanje granice u ljubavnim odnosima. Kao što sam imala i teoriju o muško-ženskim prijateljstvima. Znate ono, ako vas je tata imao u četrdesetima, nikad nećete smatrati da je netko tko je dvadeset i pet godina vaš senior nužno neprimjeren za vas. Jednako tako ja, s tatom pubertetlijom (razlika je samo devetnaest godina), nikada nisam mislila da je ‘normalno’ da imaš dečka koji je od tebe stariji recimo, dvanaest. Halo, pa bliži je mom tati po godištu nego meni?!

I zato nikada nisam imala razumijevanja za neke velike dobne razlike. Par godina vamo-tamo, ok, ali sve preko pet meni je bilo nezamislivo. I jasno mi je da mi je jedna baka mlađa od dide šest, a druga starija od svog muža deset, ali svejedno. Meni to ne sjeda i kraj. Ali sam se znala svejedno naći u društvu žena koje su imale iskustva u takvim stvarima. I sve odreda su govorile o nekakvom autoritetu, o zaštiti, o privlačnosti koja proizlazi iz samopouzdanja koje dolazi s godinama. Opet, sve sam ja to kužila. Ali ne zapravo. Meni treba netko da skače u prvom redu na koncertu Fall Out Boya, o kakvoj mi zrelosti pričamo?! Pogotovo o kakvom primjerku muške privlačnosti – nitko tu nije bio djevojački ljepuškast, duge kose, probušenih dijelova tijela i razmazanog eyelinera. Valjd’ ja znam šta je pravo muško?!

(Ok, za doborbit ovog teksta, bitno je ubaciti ovaj disclaimer koji kaže da pričamo o normalnim svakodnevnim ljudima i normalnim parovima sa većom ili manjom razlikom u godinama. Dakle, ne govorimo o misicama i vlasnicima Formule I, ovo nije rasprava o raznim Pokosima i Dikanima, niti o strasti koja štrca između bujne Anne Nicol Smith i utjelovljenju Ramzesa osobno, jelte.)

A onda sam došla na fax, i kako to obično biva, upoznala hordu novih ljudi, ali i fascinantnih profesora. I tu sam počela uviđati kako stručnost i profesionalnost djeluju na ljude. Kako moć koju netko ima (zbog pozicije na kojoj je) i kako ju upotrebljava u učionici mijenja cjelokupni dojam. Jedan od tih ljudi bio je moj profesor, inače vrlo visoko pozicioniran u akademskom svijetu, maher komparativne književnosti i, općenito, osebujan lik. Apsolutni autoritet koji su svi prezirali jer su ga se bojali. A bojali su ga se jer je bio nemilosrdan i – apsolutno nadmoćan. Niste mu mogli proturječiti jer je bio u pravu i jer ste vi ušetali u njegovo dvorište. Dolazak na posao sa privatnim vozačem nije pomogao u omekšavanju dojma. 

Sjećam se da su me i kolege i cijela ekipa obilježili kao apsolutno neuračunljivu kada sam rekla da će mi čovjek biti mentor za završni rad. Jer zašto bi itko ikada dobrovoljno imao veze s njim? Ali ja sam bila oduševljena! Način na koji je sve bilo podređeno njemu u svakoj prostoriji u koju je ušao, i pokazivanje da njemu do toga nije stalo bilo je na rubu podrugljivosti. I zato sam se usudila. Rasturila sam ispit. Pristao mi je biti mentor. Nikada me u životu nije bilo toliko strah. Ali sam se odvažila. I u doba kada su svi branili završne ispite u malim kabinetima pred profesorom, ja sam ga branila pred punom učionicom. Njemu ne pada na pamet da nemamo svjedoka. Uostalom, ja moram pokazati što znam. 

Maja Rašić studentica

Ne sjećam se svog izlaganja, ali se sjećam da sam ga prvi put vidjela da se osmjehuje, nakon što mi je stisnuo ruku na kraju i pozdravio se sa mnom. Da se ne lažemo – ja sam uvjerena da čovjek ne bi imao pojma tko sam da se sretnemo. Ali to nije niti bitno! Ja nisam htjela biti njegov frend. Ja s njim nisam željela niti biti u istoj prostoriji ako za to nije bilo razloga. Ali sam željela od njega naučiti SVE što postoji i željela sam mu pokazati da mu mogu stajati uz bok. Da mogu izaći pred njega. Da ga se ne bojim. I jesam.

A onda je došao drugi profesor. Omiljeni profesor za šarolikim životopisom, odličnim govorničkim sposobnostima i pravim žarom za predavanjem. Mislim da generalno nema studenta koji može objektivno reći nešto protiv njega. Naprosto nam nije davao razloga – jer smo vodili genijalne rasprave, a poslije toga mogli s njim sjest popit kavu i zapaliti jednu. Bio je onizak, neugledan, ali simpatičan. Kao što rekoh, ni po čemu moj tip. Ali kako su predavanja napredovala, tako sam ja bila otvorenija. Kako su se rasprave zaoštravale, ja sam uočavala nešto što do tada nisam vidjela. Mene je taj čovjek apsolutno opčinio! 

I tada sam se prvi puta zapitala što se to događa? Jer prvi sudar s autoritetom za mene je ostao samo to. Odmjeravanje  moći, učenje od protivnika i vjetar u leđa. Došla sam i pokupila sve što mi je trebalo. I otišla. Ali ovaj puta sam ostala šokirana sama pred sobom jer mi nikada nije palo na pamet da mogu na takav način promatrati osobu. Prvi puta sam se našla u situaciji da sam uočila da ti ljudi mogu poljuljati sve temelje koje si mislio da imaš, i poprilično lako promijeniti percepciju svega oko sebe. 

Sjećam se da sam prijateljici pričala o njemu s oduševljenjem, a onda me napala da nađemo neku sliku na internetu jer si ga ne može zamislit. Ja nisam htjela jer samo joj, plakajući od smijeha, objasnila da bi bila vrlo razočarana. I sada znam da zvučim kao krava, nisam to mislila na takav način. Ali znam koliko sam puta ljudima (muškarcima) koji me poznaju ‘preko nečije priče’ unaprijed objašnjavala da će se žestoko razočarati. Jer ljudi nikada ne mogu fizičkim izgledom opravdati dojam koji ostavljaju. Nikada. Jer sve što je u mojoj glavi taj čovjek bio, nikako se nije moglo preslikati na običan fizički izgled, vrstu zanimanja ili godište u rodnom listu. 

A ja još nisam bila niti zaljubljena u njega! Radilo se samo o platonskoj opčinjenosti nekim za koga u tom trenutku mislimo da je utjelovljenje svega što želimo biti. Zato su valjda i nastali ti klišeji sa studenticama i profesorima. Naravno, ovaj čovjek nije imao pojma što se meni događa u glavi, a ja sam zbog njega uronila u tu književnost više nego sam mislila da je moguće. I to je bilo sve. Ali sam itekako na trenutak mogla zamisliti tu vrstu simbioze koja je obrađena u toliko književnih djela, filmova i potihih rasprava. No, ja sam ipak i dalje poprilično površna kada to želim biti. I još uvijek mi je jedan od najviših prioriteta da volim nekog tko voli sa mnom skakati u prvom redu na My Chemical Romance-u, tko je tinejdžer u duši i ima lijepo oblikovane ruke. Hej, ne liči moj muž bezveze na Tom Hardyja, moli’ ću lijepo. 

Tako da ću vas razočarati – ovo nije priča u kojoj sam se zaljubila u starijeg gospodina i skočila si u usta. Ali je priča o tome kako sam na vlastitom primjeru naučila da su granice uistinu tu samo da bi se pomicale. Jer ljudi su i dalje ono što nas oduševljava najviše – u ljude se zaljubljujemo svakodnevno, na toliko različitih razina, na toliko mnogo načina. I ponekad je protiv naše volje, čak i zdravog razuma. A ja imam i tu slabu crtu da volim kada me se opčini. U stalnoj sam potrazi za onima koji me guraju naprijed samim time što postoje i što su tako dobri u tome što rade. I ne možemo predvidjeti kako će se to dogoditi, kada, niti s kim. Pa čak i da se radi o profesoru koji je godište mog tate. 

You Might Also Like

4 Comments

  • Reply MARIJA 13/06/2018 at 17:29

    Ha, imala sam prvo dojam da si krenula negdje drugdje s pričom, ne Lolita priča, nego… nemam pojma. Nekud je krenulo a onda meni naprasno završilo s onim stereotipnim da su ljudi lijepi i iznutra. Jasno da jesu but who the fuck cares 🙂 Zezam se. Mislim da je ispravno samo “jasno da jesu”. A ovo s autoritetima, ima nas svakak’ih. Nikad me nije opčinio nitko. Nikad me nije bllo briga. Svaki pokušaj bivanja autoritetom na bilo koji način pa i najbenigniji kod mene je završavao u ćorsokaku. Nikad nisam upoznala nekog tko u konačnici nije bio ljigić (što se muškaraca tiče). Recimo ovaj prvi prof iz tvoje priče djeluje mi kao tipičan ljigić. Karizmatičan polupedofilčić. Nikad nisam upoznala muškarca koji je kopletna osoba… tako ću reći.

    • Reply Maja Marich 14/06/2018 at 12:07

      Pa, onda sam možda ‘fulala ceo futbal’ jer nije mi bila namjera reći da su svi lijepi iznutra! 😀 Baš obratno – htjela sam reći kako mi se dogodilo u životu da sam shvatila da i autoritet u sebi može sadržavati seksualnu napetost. Jer do sada sam vjerovala da trebaš ‘voljeti nekoga tko je dobar’, ali dobrota nije ono što te privuče. Barem ne mene! Ono je bio prvi slučaj u mom životu da sam se ja mogla zamisliti, u paralelnom svemiru, kao dio najvećeg stereotipa studentica/profa. 🙂 🙂 I vjeruj mi, zaista nije bio ljigić. Raspravljala sam s kolegama o tome milijardu puta, i svi imaju samo i isključivo poštovanje prema njemu. A nema čak ni studenticu ljubavnicu! 😉 Šalu na stranu – ipak bi se dalo raspravljati na temu muškaraca kao kompletnih osoba. Ne želim biti prestroga, ali vjerujem da imamo mnogo zajedničkih temelja što se te teme tiče. J Nikad neću shvatiti kako smo došli do toga da ONI vladaju svijetom; takvi lako povodljivi mamini sinovi? 😉

      • Reply Maja Marich 09/07/2018 at 22:30

        I think not – jer upoznala sam kroz život nevjerojatne primjerke muškaraca. U pozitivnom smislu. Šteta što su još uvijek u manjini, ali hej, mi mame smo tu da to promijenimo 😉

  • Reply MARIJA 17/06/2018 at 11:00

    Ma ja sam fulala fudbal. Eto terminologije u skladu s trenutno najbitnijim događajima 🙂 Nekad, kad sam piskarala, znalo mi se desiti da počnem s nečim i onda me tok misli odvuče drugdje. Nekako sam imala dojam da si pisala tekst dok si istovremeno kontemplirala nad nekom temom pa te odvuklo.
    Ova zadnja rečenica… istina… THEY rule the world. Ma na stranu to MI i ONI, ali nisu se baš iskazali u vođenju, ali znaš kaj, posvađat će se na pas mater ali kad imaju zajedničkog neprijatelja solidarizirat će se u čopor. Žene se nekako uglavnom manje solidariziraju. No, preširoka je tema za par rečenica van konteksta 😀
    Znaš, htjela sam sinove jer im je lakše u životu i imam ih, sad je moje da ih odgojim u prave muškarce a ne mamine sinove. Mission impossible? 😉

  • Leave a Reply