Sasvim osobno

Ogledalo, ogledalce moje, u cijelom svijetu najljepši tko je?

23/09/2018

ogledalo, ogledalce

Vruć ljetni dan u Dubrovniku. Dvije djevojčice trče, na samim vratima od Ploča, prema jedinom štandu koji stoji nasuprot pogledu s razglednice. Dvije djevojčice, vršnjakinje, u potpunosti jednake po razigranosti i oduševljenju tričarijama, razdragano gledaju šarene lepeze i natječu se koja će izabrati ljepšu. Iako rodice i sličnog karaktera, djevojčice su  fizička sušta suprotnost. Dok je jedna prava Dubrovčanka maslinaste puti i bademastih očiju bolje lješnjaka, tamne kose uredno rezane na paž, druga je sitnija porculanska zlatokosa, čupave neukroćene kose i velikih plavih očiju. Vidljivo je da smeđa djevojčica odrasta s dva starija brata, i da je otac visoke građe, dok je plava djevojčica jedinica koja će vjerojatno uvijek biti na repovima vrste kad dođe vrijeme za tjelesni. Ali one se nadopunjuju i radosna cika je obuzela cijeli štand iako nikog osim njih tamo nema. 

I dolazi prodavačica, vrlo svjesna toga da je kupnja zagarantirana. Djevojčice su došle po lepeze i baka iznad njih vadi novčanik prije nego li je uopće pitala za cijenu. Pa opet, prodavačica se obraća samo plavokosoj djevojčici. Plavokosoj djevojčici kojoj se tepa o njenoj ljepoti, o velikim očima, o šarmu i divnoj sposobnosti nezatvaranja usta. S plavokosom djevojčicom se raspreda o bojama i uzorcima lepeza, sugerira joj se što i kako da uzme, razdragano se smije njenim dječjim biserima i obje, i djevojčica i prodavačica, izgledaju apsolutno ispunjene u tom razgovoru.

Za to vrijeme, smeđa djevojčica pokušava privuči pažnju. Dira lepeze, ubacuje se u razgovor, pokazuje kako i ona zna sve što zna i plava djevojčica, izražava svoje oduševljenje lepezama koje je možda i veće od onog plave djevojčice. Ali osim usputnog ‘aha’ i pokojeg ‘super’, ne dobiva ništa zauzvrat. 

Gledala sam to neko vrijeme i onda se ubacila. Jasno vam je koje dijete je moje, ali ovaj puta sam ju preskočila i posvetila se drugoj djevojčici, Lukreciji. Morani apsolutno nije trebao još jedan sugovornik, ali Lukreciji je. I dok smo nas dvije odabrale za nju najljepšu lepezu, objasnila mi je kako će sada svojoj drugoj baki, koja ima lepezu za crkvu koja se ne smije dirati, ponosno pokazati svoju. Gotovo sam sigurna da su joj bademaste oči zaiskrile. Baka je platila lepeze i otišli smo dalje. Ali ja sam još dugo razmišljala o ženi za štandom.

Je, istina je, Morana je vrlo komunikativna i često sama prilazi ljudima. Naravno da je onda komunikacija neminovna. Također je točno i da je žena radila svoj posao koji uključuje i šarmiranje kupaca – kako bi se prodalo bolje i skuplje. Sve to stoji. Možda je ova situacija bila slučajna. Pogotovo zato što je Lukrecija sasvim jednaka Morani u puno toga. Nema ništa što bi se, površno, moglo naglasiti kao njen nedostatak. Malo je višlja, ali nije negrapna. Ponekad je nagla, ali ni Morana nije med i mlijeko. Čak su i rođene u samo mjesec dana razlike. Dijete je jednako elokventno i načitano, pristojno i mazno, puno dječjeg šarma i razigranosti. Jedina vidljiva razlika između njih dvije je ta što Morana izgleda kao da je izašla iz holivudskog priručnika za male balerine, a Lukrecija je ‘samo normalno lijepa smeđa djevojčica’. 

Shvaćate o čemu govorim?

ogledalo, ogledalce

Morana je samo pogodila malo ‘društveno prihvatljiviji genetski bazen’ – ali je taj bazen i dalje polovično isti kao Lukrecijin (jer je njena mama sestra mog muža i btw – identični su). Ostao mi je gorak okus u ustima jer je ovo bio školski primjer ljudske površnosti. Ljepša djeca imaju mrvicu bolju ocjenu nego su zaslužili. Mrvicu više im se progleda kroz prste. Dobiju mrvicu čokolade više. I mic po mic – koliko toga u životu će im biti lakše, a da toga nisu ni svjesni, jer su samo malo ljepši u tom trenutku od nekog drugog? Oku umilniji. Simpatičniji. 

I vjerujte mi, znam o čemu govorim – znate li koliko je teško raditi u školi i stalno se boriti s tim?! Znate li koliko puta sam ušla u učionicu i mora se svjesno ograničavati u komunikaciji s nekim učenicima. Jer čovjeku to dolazi prirodno, čovjek pronalazi sebi slične i želi biti u zajednici s njima. Čovjek pronalazi one u koje smatra superiornima i želi im se približiti kako bi postao što sličniji. Svaki put kad sam ušla u učionicu, mogla sam vam točno reći ‘tko mi je draži’. Prije sam im pamtila imena, bolje sam im znala crte lice, detaljnije sam im znala ocjene (i iz drugih predmeta) i konkretnije pamtila pozadinske priče. Apsolutno nenamjerno. Potpuno nesvjesno. Gotovo refleksno. I da toga nisam bila svjesna, vrlo lako bih skliznula u stereotip ‘profe koja povlađuje miljenicima, a kažnjava antipatične’. I to je mi je bila najveća škola u životu. Kako natjerati sebe da sve tretiraš jednako bez obzira što ne osjećaš prema svima jednako. I stravično je teško – onaj tko tvrdi suprotno, laže. Ili da budem otvorenija – onaj tko tvrdi suprotno, a radi u prosvjeti, vrlo je vjerojatno već dio stereotipa samo si to ne želi priznati.

I biti ću iskrena do kraja – naravno da sam bila razdragana kada sam vidjela da će Morana biti lijepa djevojčica. Naravno da želim da izraste u lijepu djevojku, da se nadam da neće naslijediti moj problem s aknama, da neće ostati malo preniska, jer ima genetsku predispoziciju za to, da će joj kosa s godinama dobiti moju punoću, a ne tatinu. I to joj želim jednako kao što se nadam da će biti dobra u školi, da će joj se intelekt razvijati paralelno s empatijom, da će odrasti u snažnu djevojku koja odrješito u životu ide za onim što želi. I bolno sam svjesna toga da u današnjem društvu i fizički izgled ima svoje mjesto u slaganju kockica sreće. Ali baš zbog toga se trudim maknuti fokus s njenog fizičkog izgleda. 

Jer drugi će joj i dalje pristupati s komplimentima o kosi, haljini i velikim plavim očima. Jer uvijek pristupaju. I ja ih razumijem i niti ne pokušavam ljudima reći ‘da ne smiju tako’ ili da ‘nisu u pravu’. Nikada neću komplimet okrenuti na uvredu nit i ću učiniti da se osoba koja je htjela učiniti nešto pozitivno, osjeća loše zbog toga. Ali sam ta koja će im obratiti pažnju na njen karakter, humor i znatiželju. Lijepo je što je lijepa. Još je ljepše što sama želi učiti tri jezika i plesati balet dok uz to ide na plivanje. Što je draga, što je pristojna, što je društvena i želi svakoga za prijatelja. Što želi pomoći, što želi štošta naučiti i što je puna ljubavi. Ljepota bi trebala biti samo šlag na torti – ako je imala sreće. Ali ne smije biti glavni fokus! A kada vam dijete kaže da misli da ju je auto pustio na zebri jer je lijepa, onda znate da se moooožda svi previše fokusiraju na to. Jer ona ne smije zamijeniti ljepotu s dobrotom ili obavezom ili pravom. Jer mora naučiti da nije bolja zato što je od nekoga ljepša. Uostalom, uvijek će biti netko još ljepšio od nje. (Ok, možda meni neće, ali objektivno hoće!) I šta ćemo onda?

Koji je zaključak ovog teksta? Nema ga. Nema one prave moralne pouke i satisfakcije. Jer ljudsku prirodu promijeniti nećemo. A da ne budemo licemjerni, nije baš ni da ću se ići svađati s nekim jer je više pažnje posvećuje mom djetetu, jer je koncentriranije sluša dok priča ili joj daje potrebni ‘push’ u životu koji će netko drugi dobiti možda na drugačiji način. Život nije fer i svi grabimo prilike koje nam se pruže – kada se pruže. Ali moramo biti iskreni sami sa sobom.

Fizički izgled je bitan za sve životinjske vrste pa tako i našu – na temelju njega biramo i prijatelje i partnere, a često još toliko toga čega nismo ni svjesni. Ono što možemo učiniti je – postati svjesni. Postati svjesni sebe i onoga što se oko nas događa. Malenoj Lukreciji, s početka priče, neće teta sa štanda ostati u memoriji jer sam uskočila je. Jer će sada imati uspomenu kako smo nas dvije njoj izabrale lepezu. I kasije sam nekoliko puta za to bila nagrađena spontanim zagrljajem. Ali isto tako sam odlučila preispitati svoje stavove i više obraćati pažnju na to kako ja tretiram ljude oko sebe. I koliko fizički izgled ima veze s tim. Jer kako kaže veliki filozof 20. st: “If you wanna make a world a better place, take a look at yourself and make a change.” Ne brinite, nije to rekao filozof, nego Michael Jackson – osoba koja je znala sve o tome kako se ljude tretira na temelju fizičkog izgleda. Pa krenimo činiti nešto po tom pitanj i mi. Krenimo iz ogledala.  

You Might Also Like

1 Comment

  • Reply Danijela 23/09/2018 at 14:21

    Meni su kao maloj govorili kako sam lepa i stavljali na nekim lokalnim reklamama, i to mi dalo neki vetar u ledja( osnovna skola) , a onda u tinejdzerskom dobu mi neko tj . Moja tetka rekla da sam i dalje lepa ali kad bih imala tanji nos i prave zube bila bih jos lepsa, jos me proganja to . I bila je dovoljna jedna “tragicna” ljubav da ja utuvim u vuGla da je to bilo jer mi je nos debeo a zubi krivi.
    Nadjimo umerenost u lepoti ali nemojmo govoriti da je nesto ruzno :/ .
    Divan text!

  • Leave a Reply