Prestanite mi ugovarati brakove za djecu!

Moja vrtićka, koja me zna u dušu, danas mi je poslala link jednog tate koji je postao viralan jer govori o razlikama između dječje odjeće za djevojčice i dječake. A poslala mi ga je zato što se pojavio kao odličan nastavak naših vrlo čestih razgovora, mene, mame djevojčice i dječaka, i nje, psihologice i feministice. Razgovora koji su krenuli davno na temu ‘zetova i snaja’ koje imaju nepunih godinu dana, a razvijali su se s godinama uz moje frustracije vezane uz dvodjelne kupaće kostime za todlere i obavezno roza šorceve koji su super za oderati cijelo koljeno, ali ne i za sakriti cijelu guzu. Iako ta guza još možda nosi i pelene.

Mnogi će odmahnuti rukom i reći kako pretjerujemo, preseravamo se i glumimo moderne hipstere koji bi odjednom brisali spolove, rodove i poneki padež. I ja se neću pretjerano braniti jer znam kako završe dva jarca na istom brvnu – ali ću vam isto tako reći da moja Morana zadnja dva tjedna nosi muške jakne i meni je srce ipak malo više na mjestu. Jesam li toliko blesava da se tješim muškom jaknom na dječjem tijelu? Možda.

Nemojte me shvatiti krivo: u našoj kući nisu zabranjene ni šljokice ni jednorozi ni sedamnaest nijansi roza boje. Morana je odavno samoproglašena princeza koju nitko ne uspijeva skinuti s trona. Ali to i dalje ne znači da od početka ne vodim bitku, što s rodbinom, a što sa megalomanskim proizvođačima odjeće i trendseterima. Da, možete vi meni reći da nema ništa loše u tome jer ‘curice vole roza’. Ali curice ‘vole’ roza od kada smo im mi to rekli: do samo prije 100 godina roza boja je bila boja za dječake. Da, dobro ste pročitali. Crvena je bila boja rata, boja muževnosti, pa su maleni dječaci nosili roza kao ‘mali muškarci’. Možete to slobodno provjeriti u bespućima interneta.

I dok boja nije toliki problem (iako je – jer mi na um padne odmah 97 komentara po minuti koje bih dobila kada bih sina obukla u volane i roza boju, komentare oko igranja s ‘igračkama za curice’ već dobivam), problem su – krojevi. Krojevi koji su seksualizirani i kopiraju odjeću odraslih žena. Odraslih žena koje, naravno, imaju pravo nositi što hoće i kako hoće. Jer su odrasle. I svjesne sebe i donose svoje odluke promišljeno i u skladu sa svojim životnim filozofijama (ili nedostatkom istih). Ali kakve to veze ima s malim curicama? Što trogodišnjakinje znaju o golom pupku ili ‘vrućim hlačicama’? I zašto bi, pobogu, znale išta o tome?! Zaista nema nikakve potrebe da majice za djevojčice budu uže od majica za dječake. Zašto je za curice sve usko i sapeto i ograničava ih u kretanju? Zašto nemaju džepove, imaju nezgodne šavove, a ljeti ne možemo naći šorc koji ide do koljena? I zašto, pobogu, postoje dvodijelni kupaći za bebe?!

Jasno mi je da djeca oponašaju odrasle i moja Morana je također imala fazu insistiranja na gornjem dijelu kupaćeg jer vidi da odrasle žene imaju. I priznajem, u doba digitalnog maltretiranja cijelog svijeta slikama vlastite djece, zgodno je ipak ih malo više pokriti – ali zar ih onda ne pokrije bolje jednodjelni kupaći kostim?!

Da nisam jedina luda potvrdila mi je rasprava prije par godina, kada je jedna britanska mama, koja vodi nekakav cool dječji concept store, objavila bijesni post, a par tjedana zatim i novu suradnju s dječjim brendom koji je pristao praviti ‘unisex kratke hlače’. Da, dobro ste pročitali – unisex HLAČE (jer hlače same po sebi ne bi trebale biti unisex?!) I to ne za malu djecu već za predpubertetlije i pubertetlije. Jer djevojčice nisu mogle pronaći u slobodnoj prodaji kratke hlače koje su dovoljno duge da smiju u školu – a da nisu na odjelu ‘za dečke’. Jer dečki imaju hlače 7/8, 3/4, do koljena i iznad koljena. Djevojčice imaju na izbor šorc koji jedva pokrije guzu ili šorc koji je skooooro možda samo što nije došao do – pola bedra. I mame su onda htjele hlače koje su kratke, ali za školu, a takve su postojale samo na odjelu za dječake – a ako imate djecu, znate da ne smijete ni ući na odjel za suprotni spol! 😀

Mene je od starta ljutilo baš sve to navedeno. Što je na odjelu za curice uvijek bilo divne robice koja je jako fotogenična i čini Moranu još slađom nego što je. I osim što me živciralo što se odmah svi koncentriraju na njen izgled (i hvale ju samo kako je lijepa i kako divnu haljinu ima), uz to je bila često nepraktična i toliko roza da sam morala kupovati crne i sive komade samo da neutraliziram te napade šljokica. Sjećam se da sam molila i svoju mamu i svu rodbinu da prestanu kupovati roza i ljubičasto jer nije bilo moguće odjenuti ju bez da ne izgleda kao divovska kugla sladoleda od jagode.

I da, svi su znali da je curica iz aviona – čak i bez divovske mašne koja djetetu prekrije pola lica. Da ne bi netko slučajno pomislio da je dječak! Jer… jer što? Što bi se točno dogodilo? I dalje me zanima taj detalj? Što se točno dogodi kad vam netko za curicu kaže da je dječak ili za dječaka da je djevojčica? Oduzme ih socijalna služba? Probuše im uši za kaznu? (Da se zna!) Zabrane im da se ikad više obuku kao spol koji jesu? Što?!

Svi se busaju u prsa da je ‘samo bitno da je zdravo’ – dok netko ne pomisli da je možda drugog spola nego što je.

Jer je to jako važno za dvogodišnjake, naravno.

A onda, kao šlag na tortu, dolaze oni ‘hehe‘ trenutci gdje se dogovaraju dječji brakovi, zaruke i tate se prijete puškama da će stajati na kapiji ako netko pogleda njihovu mezimicu. Što je opet seksistički i apsolutno bespotrebno. Postoji milijardu drugih načina na koji možete reći nekome da mu je dijete slatko – bez da četveromjesečnu bebu zovete zetom ili dvogodišnjakinju pripremate za zabranu izlaska. Čemu to? Zaista, čemu? Jer djeca se ne smiju igrati ako su suprotnog spola? Jer čak ni sa dvije godine ‘muško od tebe ne traži ništa osim jedne stvari?!’ Pa narode, zar mi zaista vjerujemo u to? Još ih samo fino naučimo da ‘tko se tuče taj se voli’ i na konju smo!

Tradicionalni seksistički odgoj može mirno nastaviti utabanim putem.

I zato Morana sada nosi muške jakne. Ne zato što sam ja babaroga pa joj ne dam šljokice. Naprotiv – ima i dalje ormar pun šljokica, a ja sam i jedan od onih iritantnih roditelja koji pušta dijete da šeta u haljini iz Disneylanda okolo. Ali sam isto tako i jedan od roditelja koji ne brani djeci da se zaprljaju od prvog dana. Koji želi da se moja curica također zna popeti visoko na drvo: dobro joj je za motoriku, ali i samopouzdanje. Ja sam mama koja tupi od početka da cure mogu sve što i dečki, ali prešutim da to ide malo sporije ako ti hlače klize jer su preuske, ako tenisice ne hvataju dobro jer su pune šljokica i ako ne smiješ zaroniti glavom u prašinu jer ti je mama napravila frizuru.

Danas je teško pobjeći od svih ovih nametnutih pravila jer su jednostavno tu, oko nas. Toliko se forsira ta razlika u odijevanju da je ozbiljan posao pronaći nešto što može nositi oboje djece (a da im se ne desi situacija da u razredu sretnu frenda s istom majicom koji kaže da je za dečke). Zato mi je jasno da vrlo često roditelji ne podržavaju takvu podjelu – samo nemaju baš drugog izbora. Jednorozi su svuda oko nas i teško se obraniti od njih. Ali ja pokušavam pomalo i sustavno.

Jakne koje trenutno nosi dobila je od bratića iz Dubrovnika. Kada je stigao paket odjeće koja je njima mala, Morana se odmah uhvatila za dvije koje su joj se svidjele. Svidjele su se i meni, ja sam uvijek bila taj tip koji gleda i muški odjel, nosi pidžame umjesto majica i sl. I ja sam odmah po kroju i boji vidjela da su jakne zapravo od njenog bratića. Ali kako na njima ništa nije pisalo, ona je pretpostavila da su od sestrične (one iste sestrične o kojoj sam pisala ovdje) i oduševljeno ih prihvatila.

Mi smo oboje odlučili prešutjeti taj detalj.

Jer kada se ona sama našla pred izborom, neopterećena time ‘na kojem odjelu je našla odjeću’, njoj se svidjela! Taj tren kada bih joj rekla sa su ‘za dečke’, ona ih više nikada ne bi stavila na sebe. A jakne su komotnije, udobnije i praktičnije od svih onih koje ona ima. Jer nisu preuske, nemaju remen za struk, imaju džepove u koje joj stanu i ruke i pola igrališta koje pokupi sa sobom. I prekrasne su. Samo što se otkopčavaju ‘na krivu stranu’, ali ona, srećom, to još uvijek ne zna.

I nije kraj svijeta, snaći ću se kao što se snalazim i do sada – haram po basic odjelu i lovim svake široke hlače i neodređene boje na koje naiđem. (Priznajem da mi je lakše zadnje dvije godine kad se u modu vratilo i nešto što nije ‘super extra skiny fit’.) Oduvijek kupujem Batmane i dinosauruse i po muškom odjelu i čekam da i ona shvati prednost toga da te svijet ne određuje po volanima i šljokicama. Da te roza ne čini ljepšom niti boljom. Da nije svrha života da ti netko kaže da si lijepa, a još manje da ti da zeleno svjetlo ‘da se udaš’.

Lijepo je željeti biti lijep za sebe. Ali je još ljepše znati da te odjeća ne definira.

Ja želim da moje dijete bude djevojčica. Sretna nesputana djevojčica. Ona koja može voziti i skate ako to želi jer ima i hlače koje smije poderati (a koje štite koljena). Ona nije lutka koju treba ukrasiti niti buduća udavača koju treba ‘pripremiti’. A točno ovakve banalnosti pomažu u ispiranju malih mozgova.

Jednako kao i zabrana dječacima da se igraju ‘ženskim igračkama’ i približe se ičemu što je roza boje.

Originalne muževne roza boje, zapamtite to.