Objavila sam simpatičnu sliku svog djeteta na društvenim mrežama. Bila je slatka, jela je riblje štapiće vani, u parku, gledala je samouvjereno u kameru, vragolasto se smješkala i – imala je cijeli rukav umočen u kečap. Za mene, njenu mamu, to je bio trenutak spontanog fotkanja presmiješnog trenutka u životu vlastitog djeteta. Jer tako izgleda život s trogodišnjakom. I, subjektivna kakva jesam, poželjela sam to podijeliti s većim brojem ljudi jer sam pomislila da je lijepo da nasmije još nekoga osim mene. Neka, možda, još nekome uljepša dan!
I bilo je tako. Standardno je pokupila mali vagon lajkova, komentari su se nizali na račun boje očiju, kečapa na rukavu i ostalih modnih detalja koji idu uz trogodišnjake. Najiskrenije mame nasmijale su se sa mnom od srca i komentirale gdje su sve nalazile kečap, kako ga sve uklanjaju s odjeće, koliko galona kečapa potroše dnevno i ulazi li, baš kao i kod mene, cijela obitelj u zonu sumraka ako se uoči da je kečap pri kraju. Jer kečap je začin životu, ako niste znali! Ako i niste – oprošteno vam je. Nisam ni ja dok mi moja trogodišnjakinja nije objasnila kako stvari stoje.
Naravno da kečap nije najzdravija stvar na planeti. Naravno da nitko ne želi šopati dijete kečapom svakodnevno, i na kraju krajeva, to ni ne radimo. Ali postoji nešto što se zove stilska figura i postoji nešto što se zove preuveličavanje u svrhu humoristične poante. Također, postoji nešto što se zove ‘apetit trogodišnjaka’ (u tu kategoriju, na sreću svih majki uokolo, ulaze i oni mlađi i oni stariji). Ne znam za vas, ali ja se SJEĆAM faza u životu kada mi je mama na izmaku snage znala reći: ‘Dosta mi je više, nećeš se ustati od stola dok ne završiš!’ I onda sam ja sve brzo pojela i bila dobra. Stvarno? Naravno da ne. Ja sam ostala sjediti tri sata za stolom. TRI SATA!! Mama je na kraju popustila – vidi da se s budalom ne vrijedi natezati.
Bilo je tu i epizoda s povraćanjem u tanjur, epizoda sa sakrivanjem palačinki iza kauča kao i famozna, u narodu opjevana situacija, kada me mama uhvatila gdje doslovno držim vilicu punu špageta s umakom od rajčice s vanjske strane balkona. Iznad pune terase kafića i parkinga. Stigla je u zadnji čas i spriječila katastrofu. Moram li uopće reći da su mi špagete OMILJENO jelo (bile i ostale)? Što bi bilo da mi je dala kuhanu brokulu, ne želim niti zamisliti.
Jer vidite, hranjenje djece nije najjednostavnija stvar na svijetu. Što mislite, zašto je to toliko česta tema među mamama svijeta. Pitajte bilo koga! Mame od 70+ godina koje se ne mogu sjetiti vlastitog pina za banku će vam zorno ispričati trenutke u kojima su trčale za vlastitim podmladcima po dvorištu, zvale svu djecu iz susjedstva na besplatan ručak (jer je njihovo samo tada htjelo jesti) i točan broj bačenih ručkova uz psovke. Vjerujte mi, dijete koje dobro spava je rijetkost. Dijete koje čita s četiri godine još veća. Ali dijete koje jede sve i uvijek je gotovo endemska vrsta.
Tako da mame svijeta već dovoljno lupaju glavom o zid jer a) ne znaju što bi više kuhale, b) ne žele baciti još jedan kompletan ručak, c) ne mogu se više nositi s grižnjom savjesti jer će dijete OPET jesti batak i krumpiriće (jer to trenutno jedino jede) i d) sve navedeno, bilo kojim slijedom. Sve mame se tako osjećaju i sve zbog toga misle da su loše. I znate što se onda dogodi? Dogodi se internet.
Da se vratim na sliku s početka – tako ja, naivna mama, objavim divnu sliku svog djeteta ponosna na to jer jede riblje štapiće i kečap. Je, jede kečap i štapići su prženi, ali su isto tako od svježe ribe što je plus u svijetu hranjenja djece. I na dvadeset pozitivnih komentara obavezno doleti onaj jedan. ‘Sve što ja vidim ovdje je preslatko dijete koje hrane smećem’. Mrak mi je pao na oči.
Prva pomisao (ispostavila se kao točna) je da navedena apsolutno nema nekakve veze s djecom. Jer većina mama će reći nešto kao ‘šuti, bar jede ribu’ i ‘nek jede kečap svaki dan, samo da pojede sve uz to’. Naravno, ubacit će se i poneka frustrirana mama da pokaže svoju nadmoć, ali takve me ne brinu jer garant nisu naspavane od ’97. tako da se to ne računa. Ono što je bilo bezobrazno u ovom komentaru bio je tipičan primjer ‘bacanja komentara svisoka’. Jer ONA zna. NJENO dijete neće tako. ONA će to bolje, pametnije, zdravije. Čak ni na to nemam što za reći – ili će imati svoje mladunče pa će joj s vremenom puuuuuno toga biti jasnije. (Ja sam isto ZNALA sve što ću i kako ću prije nego sam rodila. Sve što imam za reći na to je – ahahahahahahahaha). Ili ih neće imati pa će i dalje prosipati pamet po svijetu apsolutno neinformirana i nerelevantna.
Ono što je mene izbacilo iz takta bila je JOŠ JEDNA situacija u mom majčinskom stažu gdje se očekuje od mene da se opravdavam. Još jedna situacija u kojem je netko tko nema veza sa mnom ni mojim djetetom odlučio da zna bolje. I ne samo što zna, već sam mu ja i DUŽNA objasniti situaciju. Gdje je, kao i milijun puta do sada, uloga majke degradirana do te mjere da je njen autoritet nepostojeći. Moje dijete na jednoj slici u povijesti jede kečap. Pa ja ne znam kako mi netko već nije zvao socijalnu službu! Jer to automatski znači da moje dijete po cijele božje dane samo umače prženu hranu u kečap, tovi se slatkišima i maščobom. To znači da dijete nikad jabuke nije vidjelo i da zakržljala sjedi pred laptopom 0-24. Jer, eto, TAKVA sam ja mater kad mi dijete i kečap jede! Ponekad.
Mene više zanima kada smo postali takvi da se svaki segment majčinstva mora popljuvati i provući kroz kaljužu sramote?! Pokazati svijetu da ‘mater ne valja’. Pa narode, budimo malo realni i stanimo na loptu. Jeste li vi jeli kuhanu brokulu svakodnevno kada ste imali tri? Ako ste i bili takvo čudo prirode, mislite li da je dobro jesti svaki dan isto, pa makar i brokulu? Želite li mi reći da kao dijete nikada niste pojeli pizzu, ili ne daj ti bože, krofnu?! Svi odrasli na svježem sushiju i zelenom čaju! Nešećerenom, naravno!
Nazovite me kako hoćete, ali moje dijete jede sve. Da, i čokoladu i bombone i kečap i pomfrit. Jede i pizzu, ponekad i čips i štapiće i smoki. Ali znate što – to isto dijete jede i voće i kisele krastavce, jede i sve vrste mesa, najraznija variva i grah joj je najdraže jelo. Zna li netko, tko je odlučio očitati mi bukvicu da moje kuhanje ne uključuje zapršku ni u čemu, kao i da joj se pomfrit i ostale ‘pržene napasti’ peku u pećnici što znači bez ulja? Zna li taj netko da mi dijete ide u vrtić u kojem se pije samo voda, čaj i mlijeko, a od ‘slatkiša’ se služi svježe voće i povrće? Ne, naravno, jer netko je vidio jednu sliku i donio svoj zaključak.
Trenutno sam ljuta. Ne na hejtere već na sebe – jer ja sam se opet opravdavala. Opravdavala kao i gotovo svaka majka koju poznajem, minimalno jednom dnevno. Jer hej, sve smo mi ionako nemajke! Jer nam se u navlačenju sa svakodnevnim životom ne da navlačiti i s konjima. I znate zašto će vam majke vrlo često reći da ne znate dok nemate svoje? Zato što, NE ZNATE DOK NEMATE SVOJE! Vrlo jednostavno. Brat, nećak ili kumče nije isto. Jer lako je preživjeti par neprospavanih noći pa ga vratiti mami. Lako je biti ‘cool strina’ koja odvede na pizzu i kolu – i vrati kući. Najlakše je poigrati se pa vratiti na policu. Jer ne znate što znači imati sve moguće nedoumice i grižnje savjesti svijeta u glavi upaljene non-stop. A to rade mame. Zato je teško biti mama! – lako za kečap i osude stranaca sa strane. Snositi odgovornost za nečiji život uključuje puno više od jedne porcije hrane u parku. Majčin posao dovoljno je težak i bez uplitanja svih onih kojima tu i nije mjesto.
I zato vas molim, zadržite svoje mišljenje o tanjuru mog djeteta za sebe. Nisam ni ja vas pitala koliko sati ste danas proveli na internetu. Da, i mobitel se računa. Mislite da je to zdravo za vas?
Bravo!
hvala hvala 🙂
Hvala 🙂
dobro rečeno!
Hvala ti 🙂